Kako je Marinika postala najhrabrija žena Srbije

Marinika Tepić predvodi generaciju žena koje već godinama, uprkos viševjekovnom robovanju narativu o ‘slabijem polu’, pokazuju ogromnu snagu i u politici.

Marinika Tepić svojom je pojavom zasjenila sve govornike i svih dvadesetak hiljada okupljenih pristalica na polsjednjme protestu opozicije (AP)

Ako se ikad dogodi da neko pobijedi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na izborima, utisak je da će to biti – Marinika Tepić. I to ne zbog toga što je bivša i buduća poslanica u parlamentu i potpredsjednica Stranke slobode i pravde, kao dijela ujedinjene opozicije pod imenom “Srbija protiv nasilja”.

Ova Pančevka, inače profesorica engleskog i rumunskog jezika, predvodi generaciju žena koje već godinama, uprkos viševjekovnom robovanju narativu o “slabijem polu”, pokazuju ogromnu snagu i u politici u kojoj su doskora, uostalom kao i u svemu drugom, sasvim neopravdano dominirali muškarci.

Valjda je zbog toga Marinika Tepić, pored svoga sadašnjeg šefa Dragana Đilaca, najstalnija meta i vlade i provladinih medija još od vremena kada je bila vojvođanska pokrajinska ministarka za sport i omladinu.

Nije slučajno pisac Marko Vidojković, takođe jedan od progonjenih u Srbiji, napisao kako nas je Marinika Tepić stavila “pred svršen čin”. “Dala nam je ne tako težak zadatak da razmislimo šta možemo da učinimo za Srbiju, ako je već ona učinila da za nju rizikuje život”, rekao je Vidojković.

Matine na Terazijama

Već je 17. decembra, nakon objavljivanja prvih preliminarnih rezultata izbora, Marinika Tepić objavila kako su u izbornom danu urađene brojne nepravilnosti, uključujući i glasanje u Beogradu mnogih iz drugih gradova Srbije i regije koji na to nisu imali pravo, plus oko 40.000 državljana Bosne i Hercegovine, odnosno entiteta Republike Srpske, zbog čega je u znak protesta u prostorijama Republičke izborne komisije stupila u štrajk glađu. Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uskoro će biti priključena na infuziju, ali sa željom da izdrži do protesta inicijative ProGlas u centru Beograda kod Terazijske česme. Tako je i bilo.

Poslije 13 dana, potpuno iscrpljena i uz pomoć opozicionih prvaka Miroslava Aleksića i Radomira Lazovića, jedva se popela na improvizovanu binu na kojoj je pisalo “Ne pristajemo”. Dočekana je ovacijama i pokličima.

“Izvinjavam se što ne mogu, a i nemam puno toga da vam kažem. Već sam sve rekla, ovi izbori moraju da budu poništeni”, poručila je Tepić i sišla s pozornice uz pomoć kolega. Potom je ušla u automobil koji ju je, najzad, kako je ranije i najavila, odvezao u bolnicu.

Svojom pojavom zasjenila je sve govornike i svih dvadesetak hiljada okupljenih pristalica. Bio je to trenutak o kome će se još dugo pričati. Činjenica da na skupu nije bilo ni Dragana Bjelogrlića (navodno otišao nekim poslom u New York), jednog od glavnih osnivača “ProGlasa”, ali ni najavljenog Rada Šerbedžije, koji je nakon što mu je zabranjen nastup u dvorani u Baču zabavljao publiku na otvorenom i pri tom se prehladio, sasvim opravdano ostala je potpuno u drugom planu.

Heroina, a ne tabu

Jedan je drugi veliki pisac, Miljenko Jergović, povodom svih događanja u vezi s ovom hrabrom i dostojanstvenom ženom u svojoj kolumni s pravom postavio pitanje “što bi ove ljude moglo učiniti boljim ako ne svijest da u susjedstvu ima i drugih ljudi”.

“Marinika Tepić udana je žena, majka dvoje djece. Prije udaje zvala se Marinika Cobanu (ili Čobanu). Jezikom političke korektnosti u pokušaju, srpski mediji izvijestit će da se rodila u ‘etničkoj rumunjskoj obitelji’ u Pančevu. Oko njezinog se sramoćenja u jednoj od nedavnih kampanja angažirala Jelena Karleuša: ‘I ne mogu za Mariniku Čobanu da napišem da je izdajica svog naroda, jer Srbi nisu njen narod. Žena se izjašnjava kao Rumunjka. I to je njeno legitimno pravo kao i svih drugih manjina ove zemlje, albanske, mađarske, romske… Ali mogu da napišem da je plaćenica!'”, napisao je Jergović. Istovremeno je poredio Marinikinu gestu sa potezom njenog kolege Miroslava Aleksića koji je zajedno s njom najavio štrajk glađu, ali je odustao zbog toga što mu to u vrijeme strogog posta vjera zabranjuje.

Jergovićev tekst svakako treba pročitati u cjelosti, ima ga na piščevom portalu u rubrici “Junak našeg doba”, a počiva na temeljnoj tezi kako “srpsko društvo, a onda i cjelokupna srpska politička scena, funkcioniraju, baš kao i hrvatsko društvo i hrvatska politička scena, po principu tabua”.

“Temeljni srpski tabu je Kosovo, a zatim slijede ratovi u devedesetima i genocid u Srebrenici. Hrvatski temeljni tabui su Domovinski rat i osoba ‘prvoga hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana’. Tabui su, i kod jednih i kod drugih, nacionalistički konstrukti, iza kojih stoje vladajuća desnica i Crkva (jedna i druga). Politička scena, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, funkcionira tako da, čim desnici zaprijeti gubitak vlasti, desnica uz pomoć režimskih medija (vrlo sličnih u obje države), te takozvanih tradicijskih kulturnih institucija, političku dramu vodi k ponovnom izjašnjavanju o tabuima”, smatra Jergović.

Tekst završava tvrdnjom kako “u tom nehotičnom cinizmu nekog Mikija Aleksića, kojem vjera brani da štrajka glađu, ona je dubinska bliskost i istost dvaju zarobljenih i temeljito opustošenih društava. Marinika Tepić ostala je sama u svom štrajku, koji se vas možda i ne tiče, jer živite u miru i skladu vlastitoga većinstva, poštujete vlastite tabue, klanjate se totemima. Europljani ste, kao što je i Miki Aleksić”.

I na osnovu ovih isječaka potpuno je jasno kako Marinika koja je odavno tabu i za vlast i za njene pokazatelje iz svijeta tabloida i tabloidiziranih medija, tabu koji tu zapravo nije, nego je ne samo patriotkinja nego i istinska heroina. Zato je i potpuno razumljiva i sasvim sa pokrićem i odluka beogradskog Danasa da upravo nju proglasi za ličnost godine.

Režim koji je nije volio

Mnogo bi nam na ovom mjestu trebalo prostora nabrojati sve povode zbog kojih je optuživalo Mariniku Tepić i zakucavalo je na stub srama, što je do sada samo pojačavalo njeno dostojanstvo i besprijekorno držanje u svim situacijama koje nosi politički život u Srbiji. Te suviše je lijepa, te suviše je stranaka promijenila, te ovo, te ono, kao da u Srbije nema još onih nisu lijepi ili mijenjali stranke. Valjda je trebalo da ostane uz svog prvog političkog šefa Nenada Čanka koji je negdje uz Vučićeve skute, a zapravo ni on sam ne zna gdje je.

Jest, političku je karijeru, nakon novinarske, počela u Socijaldemokratama Vojvodine i na pokrajinskom nivou postala ministarka. Ali, su je već tu počeli saplitati zbog njenog nastojanja da se seksualno obrazovanje vrati u škole barem na nivo na kojem je nekad bilo.

Jest, optužila je režim da je stvorio ozloglašeni kriminalistički klan Belivuk protiv koga se u međuvremenu okrenuo, a Dragana Markovića Palmu, predsjednika Jedinstvene Srbije, da je organizovao prostituciju žena i djevojka, od kojih su neke bile maloljetne, optuživši istovremeno vlast da štiti Palmu od krivičnog gonjenja.

Jest, bila je i u rukovodstvu Nove stranke Zorana Živkovića, predsjednika Vlade Srbije nakon što je ubijen Zoran Đinđić, ali je ključna vododjelnica, kako je to objasnio i Miljenko Jergović, njeno zalaganje da zajedno sa političarima iz Sandžaka podnesu zahtjev za usvajanje deklaracije o genocidu u Srebrenici. Kao da pravnu kvalifikaciju genocida nije donio jedini nadležni sud, onaj iz Haaga, i kao da isto takvu ocjenu nije već ranije usvojila Skupština Srbije.

Potpuno je druga stvar da li neko hoće ili neće privatno da određene ratne zločine vidi na drugačiji način.

Uprkos tome što jest mijenjala stranke Tepićeva nije „preletačica“, nego je ostala dosljedna.

Iz Lige je istupila je kada je Nenad Čanak odlučio da se kandiduje na izborima za predsjednika umjesto da podrži tada najjačeg oponenta Vučiću, Sašu Jankovića. Ostavku na funkciju u Novoj stranci dala je kada nije pređen izborni cenzus.

Zato i nisu bili iznenađujući brojni apeli da prekine štrajk glađu, a prva joj je takvu molbu uputila bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor.

“Ne mogu da se pomirim sa tim da će mi deca sutra pobeći iz Srbije zbog politike“, izjavila je Tepić u jednom intervjuu. Istakla je i da su, pored toga što su „njena glava i duh u spokoju“, najjača snaga koju ima upravo studenti odnosno „mladost koja se svako veče okuplja protiv nepravde koja je uzela institucije, državu, zakone i sada slobodu“.

Na pitanje kako vidi razrješenje političke krize u Srbije, u intervjuu za BBC na srpskom jeziku poručila je: „Međunarodna revizija izbora je jedini put dalje”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada