Isključivanje Hamasa iz ‘dana nakon’ bila bi greška

Marginalizacija Islamskog pokreta otpora u postratnom upravljanju u Pojasi Gaze neće dobiti drugačiji ishod od onog koji su i ranije dobile i vodila bi u nestabilnost.

Vođa Hamasa Ismail Haniyeh [Handout / Iranian Ministry of Foreign Affairs via AFP]

U polju društvenih nauka, uobičajeno je reći “da se historija ponavlja“. Međutim, nema ništa neizbježno u tome kako će se politički događaji odviti i u izborima koje politički akteri prave. U ovom smislu, i u trenutnom kontekstu izraelskog rata u Pojasu Gaze, važno je razmotriti do čega može dovesti strana intervencija u unutrašnja pitanja i vladu jedne države.

Kada strane sile odluče izbaciti određenog političkog igrača iz vlasti i nametnuti privremenu vladu, oni stvaraju dva problema. Prije svega, stanovništu te države na taj način se uskraćuje njihovo pravo na glasanje i na izražavanje svojih političkih mišljenja. Vladajuće tijelo koje ne predstavlja narod ignorirae njegove zahtjeve i pritužbe, što vodi do opasnih ishoda, među kojima je i unutrašnji sukob.

Pogledajte samo primjer Afganistana

Prisilna marginalzacija političke stranke može je oslabiti i ušutkati, ali mogla bi proizvesti i suprotan učinak. Uskraćivanje njenog prava na političko učešće moglo bi potaknuti njene članove da se reorganizoraju, ponovo mobiliziraju i vrate na političku scenu s još konzervativnijim stavovima ili čak nasiljem.

Primjer Afganistana ovo veoma dobro ilustrira. Koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama 2001. godine izvršila je invaziju na ovu azijsku državu, svrgnuvši talibansku vladu. U postupcima formiranja vlade koji su uslijedili, talibani su isključeni, jer su predstavljeni kao nelegitimni učesnici. Nakon toga je uslijedilo 20 godina političke nestabilnosti i rata, a na kraju su talibani opet došli na vlast. Danas, dok međunarodna zajednica razmišlja o sudbini Gaze nakon kraja izraelskog rata, na putu je da ponovi greške iz prošlosti. Naravno, historija i trenutna situacija u Gazi drugačije su od one u Afganistanu, ali pristuna je slična želja da se marginalizira legitiman politički učesnik.

Od kako je Izrael objavio rat Gazi, u više navrata je jasno dao do znanja da želi uništiti i eliminirati Islamski pokret otpora Hamas, za što je dobio podršku od saveznika, SAD-a i evropskih država. Izraelska vojska tvrdi da cilja borce Hamasa i vojnu infrastrukturu, ali tokom proteklih 75 dana postalo je očito da cilja i njihove političke strukture, uključujući ministarstva, institucije koje pružaju civilne usluge, infrastrukturu potrebnu za osnovne komunalne usluge… Još gore, Izrael je pokazao riješenost da razori civilnu infrastrukturu Pojasa Gaze i protjera što je moguće više njenih stanovnika.

Pogrešno i netačno poređenje s Njemačkom

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je 17. novembra odbio je reći ko bi trebao preuzeti upravljanje Gazom; jeste insistirao da, ko god to bude, to “ne mogu biti ljudi posvećeni finansiranju terorizma i podsticanju terorizma“. Zatim je izraelsku invaziju na Gazu uporedio sa savezničkom okupacijom Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata.

Ali, poređenje koje je Netanyahu napravio između Njemačke, Japana i Gaze je netačno. Gaza je, kao i Zapadna obala i Istočni Jerusalem, pod izraelskom okupacijom od 1967. godine. Palestinci, za razliku od Nijemaca i Japanaca, nemaju državu i imaju status okupiranog stanovništva. S obzirom na takav njihov status, prema međunarodnom pravu, njihov oružani otpor nije jednak ili usporediv s agresijom nezavisne države s nacionalnom vojskom.

Otpor je u Palestini pod okupacijom kroz historiju poprimao različite oblike i kanaliziran je kroz različite političke stranke –  kako ljevičarske, tako i desničarske. No, Izrael ih je sve etiketirao kao “terorističke“, bilo da je riječ o Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, Narodnom frontu za oslobođenje Palestine, Demokratskom frontu za oslobođenje Palestine ili bilo kojoj drugoj stranci.

Ako Hamas bude rasformiran, što Izrael traži, druga grupa otpora će zauzeti njegovo mjesto. Ovo je zbog činjenice da je kultura otpora ugrađena u palestinsko društvo na vjerskom, ekonomskom i socijalnom nivou i bit će potrebno mnogo više od uništenja jedne stranke da se to promijeni. Zato će planovi stranih sila da nametnu vladu koju Palestinci neće birati u Gazi postići suprotan efekat.

Palestinski narod ima pravo da bira koga želi

SAD je predložio ujedinjenje Zapadne obale i Gaze pod vladavinom Palestinske samouprave kao korak prema palestinskoj državnosti. Takav potez uskratio bi pravo palestinskom narodu da bira ko želi da njime vlada. Hamas je pobijedio na parlamentarnim izborima 2006. godine na okupiranim palestinskim teritorijama i njegova vlada je demokratski izabrana. Od tada je Hamas postao tako inkorporiran u palestinsko društvo općenito, a u Gazu posebno, da bi njegova marginalizacija u bilo kakvoj budućoj Palestini izazvala velike tenzije u društvu. To bi, također, stvorilo politički, društveni i sigurnosni vakuum, koji ne bi donio ništa dobro onome ko preuzme vlast, ko god to bio.

Kako i kada će završiti rat u Gazi i šta će uslijediti – još se ne zna. Ali, jedno je jasno: ako zapadne i regionalne sile ponove greške iz prošlosti marginalizacije glavnog političkog aktera i pokušaju nametnuti svoju volju palestinskom narodu, neće dobiti drugačiji ishod od onog koji su i ranije dobile.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama