U Hrvatskoj je sve više povoljnih glasova o Jugoslaviji

Hrvatska javnost počinje shvatati kako nije baš sve u Jugoslaviji bilo ‘protuhrvatsko’, ‘komunističko’ i ‘totalitarno’, što se o bivšoj državi proteklih godina govorilo, što pokazuju knjige objavljene posljednjih sedmica, od kojih je svaka snažno odjeknula.

Karta bivše Jugoslavije u 'Titovom bunkeru' u Konjicu (BiH) (EPA)

“Jugoslavija se vraća”, naslov je uvodnika koji je kolumnistica Jelena Lovrić, jedna od najiskusnijih i najcjenjenijih hrvatskih novinarki, objavila u posljednjem broju zagrebačkog političkog tjednika Nacional. Lovrić je svojim tekstom sažela poruke nekoliko markantnih knjiga i događaja koji su u posljednje vrijeme sugerirali da se počinje mijenjati dugogodišnji, izrazito negativan stav pretežitog dijela hrvatske javnosti prema Jugoslaviji.

“U trideset i nešto godina samostalne Hrvatske nikad se Jugoslavija u pozitivnom kontekstu nije spominjala tako učestalo kao u posljednje vrijeme”, napisala je Lovrić.

Njezin uvid biva još važniji kada se zna da je Lovrić među prvima prepoznala svu opasnost politike koju je Slobodan Milošević inaugurirao došavši 1986. na čelo Saveza komunista Srbije. Jasno naslutivši prijetnju nacionalističke homogenizacije, Lovrić se u tadašnjem zagrebačkom tjedniku Danas Miloševićevu populizmu nedvosmisleno i hrabro suprotstavila već na samome njegovu začetku, upozoravajući da potpirivanje nacionalnih strasti može biti fatalno za višenacionalnu zajednicu i njezine ljude.

Danas, nakon što hrvatskom javnošću već tri desetljeća dominira interpretacija kako je Jugoslavija Hrvatskoj nanijela zla barem toliko koliko i miloševićevski nacionalizam, Jelena Lovrić u hrvatskome je javnom diskursu prepoznala naznake sposobnosti da se o Jugoslaviji počne govoriti uravnoteženije, argumentima umjesto političkih optuživanja.

Memoari Stjepana Mesića

Kao argument za tvrdnju da hrvatska javnost počinje shvaćati kako nije baš sve u Jugoslaviji bilo “protuhrvatsko”, “komunističko” i “totalitarno”, što se o bivšoj državi proteklih godina govorilo, mogu se navesti knjige objavljene posljednjih tjedana, od kojih je svaka snažno odjeknula.

Prvi su memoari Stjepana Mesića, jednoga od najdugovječnijih i najvažnijih hrvatskih političara u proteklih pola stoljeća, objavljeni pod naslovom “Progon i nacionalno buđenje – borba za demokratsku Hrvatsku”. Riječ je o monumentalno zamišljenoj političkoj biografiji u čak šest svezaka, od kojih su sada objavljena tek prva dva, i u kojima Mesić, koji je politički kontinuirano aktivan još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, opisuje razdoblje do 1990. godine, nudeći svojevrsnu novu interpretaciju nastanka samostalne Hrvatske i odnosa Hrvatske i Jugoslavije.

Mesić, primjerice, odaje priznanje Savezu komunista na mirnoj primopredaji vlasti i organizaciji prvih slobodnih izbora 1990. godine, ali i otkriva kako su hrvatski dijelovi jugoslavenskoga represivnog aparata, naročito oni iz tajnih službi, tih sudbonosnih dana brže-bolje promijenili strane i uključili se u osnivanje ključne političke snage koja je iznijela osamostaljenje zemlje, Hrvatske demokratske zajednice.

U tom kontekstu, Mesić iznosi dosad uglavnom nepoznate podatke i o najvišim hrvatskim dužnosnicima, uključujući Franju Tuđmana i njegova kontroverznog ministra obrane Gojka Šuška. Svojom knjigom, dakle – usprkos tome što je u Jugoslaviji, kao politički zatvorenik, čamio u zatvoru – Mesić nudi uravnoteženiju sliku odnosa samostalne Hrvatske i Jugoslavije u odnosu na interpretaciju koja prevladava od devedesetih naovamo.

Druga knjiga koja uravnotežuje taj odnos jest “Uvod u Jugoslaviju” Dejana Jovića, uglednoga hrvatskog politologa i profesora na fakultetima političkih znanosti u Zagrebu i Beogradu. Objavljena ovih dana kod uglednog zagrebačkog izdavača “Fraktura”, Jovićeva knjiga nudi nepristranu i znanstveno utemeljenu, ali vješto i pitko napisanu politološku analizu Jugoslavije, uz opravdan argument kako iskustvo i pouke jugoslavenskoga političkog eksperimenta mogu biti od koristi i za druge političke pokušaje harmonizacije višenacionalnih zajednica kakav je, primjerice, Europska unija.

U intervjuu koji je nedavno dao u povodu izlaska knjige, Jović je sugerirao kako je došlo vrijeme da prestanu politički napadi na Jugoslaviju.

“Jugoslavija je lak protivnik jer je nema”, kazao je, konstatirajući kako su se “nacionalni identiteti nakon loma 1991. morali konsolidirati tako što im je potreban protivnik”, “agresor kojeg su porazili, navodna tamnica iz koje su pobjegli – da bi pokazali da su nastali na herojskom djelu, obranom od neke nemani zvane Jugoslavija.” Danas, međutim, tvrdi Jović, “napadati Jugoslaviju kukavički je, a ne herojski. I osim toga je nemoralno, ako moral išta znači u politici. Također je i patricidalno. Jer, upravo su u socijalističkoj Jugoslaviji kao federaciji nacije dobile svoje fundamentalne oblike državnosti, kao što su priznanje statusa nacije, granice pa čak i pravo na samoodređenje koje je uključivalo – premda više nominalno nego stvarno – odcjepljenje.”

Sjećanja savjetnika Ante Markovića

Još jedan pozitivniji pogled na Jugoslaviju ponudio je jugoslavenski i hrvatski diplomat Jovan Vejnović, bivši savjetnik za međunarodne odnose u posljednjoj vladi socijalističke Jugoslavije koju je vodio uspješni hrvatski ekonomist Ante Marković. Pod naslovom “Posljednji Jugoslaveni – sjećanja savjetnika Ante Markovića”, Vejnović je podsjetio na pokušaje racionalnog i pragmatičnog Markovića da u posljednje dvije godine postojanja Jugoslavije ekonomskim oporavkom zaustavi kaos raspada i ratnu tragediju.

U intervjuu objavljenom u povodu izlaska knjige, Vejnović se prisjetio: “Kad sam, poslije 1. maja 1989., došao na prvi susret s Markovićem kao njegov vanjskopolitički savjetnik, verbalne čarke u Jugoslaviji već su bile počele, nazirala su se dva uzajamno suprotstavljena nacionalistička koncepta. Ali, Marković je bio izuzetno samouvjeren, i vrlo uvjerljiv, kada je pitao: ‘Pa što ti ljudi nude ovoj zemlji, osim nacionalizma i šovinizma?! Mi nudimo program koji i svijet već prihvaća, nudimo boljitak ljudima. Nije li racionalno pretpostavljati da ovo što mi nudimo mora pobijediti, jer je to u najkonkretnijem interesu svakog čovjeka na prostoru bivše Jugoslavije? U tu sam njegovu ideju vjerovao do kraja, jer je bila racionalna, moderna, i odskakala od rutiniranog rječnika Partije”, kazao je Vejnović, koji i danas ustraje u “najdubljem uvjerenju” kako je “Jugoslavija bila najbolji okvir za maksimalizaciju dobiti za sve na ovim prostorima.”

I ugledni hrvatski novinar Boris Rašeta ovih je dana objavio knjigu koja se može smatrati prilogom rehabilitaciji Jugoslavije u Hrvatskoj. Napisao je opsežnu, duhovitu i zabavnu biografiju jugoslavenskoga vođe pod naslovom “Tito – povjerljivo i osobno”. Rašeta ne dvoji u političku veličinu partizanskog pobjednika nad fašizmom i utemeljitelja socijalističke Jugoslavije, a njegov sud dijametralno je suprotan kletvama kojima Tita već godinama zasipaju nacionalisti u svim državama nastalim iz njegove Jugoslavije:

“Neporecivo je”, tvrdi Rašeta u nedavnom intervjuu, “da je Tito otac Hrvatske, u ovakvim granicama, što nitko drugi ne bi postigao”. Tito je, dodaje, “kao Hrvat, Otac domovine”, a “samo budalasti Hrvati, pa i Srbi, mogu osporavati njegov državotvorni utjecaj.”

Još je jedna, premda nepolitička knjiga, ovih je dana u kulturnoj javnosti bivše Jugoslavije izazvala velik interes. “Kronika sretnih trenutaka”, u kojoj redateljica, teatrologinja i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu Snježana Banović na temelju vlastitih iskustava opisuje Zagreb i Jugoslaviju osamdesetih, stvarajući sliku kulturno vibrantne, suvremene zemlje s velikim potencijalom samoemancipacije, što je slika posve suprotna onoj o “tamnici naroda”, kakvu predodžbu Jugoslavije u Hrvatskoj već godinama stvara službena i institucionalna kultura.

Godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a

Svoj uvodnik u posljednjem broju tjednika Nacional Jelena Lovrić objavila je, nipošto slučajno, 29. studenog, točno na dan 80. obljetnice utemeljiteljskog skupa poslijeratne Jugoslavije, Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu, konstatirajući kako se nijedna institucija u Hrvatskoj nije sjetila tog datuma.

Sjetile su se, ipak, nevladine organizacije: Antifašistička liga u Zagrebu je organizirala dvodnevni skup “Fašizam i antifašizam 80. godina poslije AVNOJ-a”. Na tom su skupu, uz hrvatske sudionike, bili i gosti iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Crne Gore, mahom aktivisti za ljudska prava koji svih proteklih trideset godina, svim opasnostima usprkos, nisu prestali dokazivati kako je plodna i mirotvorna suradnja jugoslavenskih naroda na korist svih itekako moguća – kad bi politički vođe to bili u stanju razumjeti i prihvatiti.

Usprkos svim tim događajima, ne treba ipak zaključivati kako Jugoslavija u Hrvatskoj odjednom postaje naročito omiljena. Jelena Lovrić dijagnosticira kako je “omekšavanje odnosa” prema bivšoj državi “dobrim dijelom i izraz implicitnog nezadovoljstva današnjom Hrvatskom”. “Nije riječ o nostalgiji prema državi, nego o žalovanju za nekim u ono vrijeme standardnim vrijednostima. Prije svega za socijalnom sigurnošću”, piše novinarka. “Dok je službena politika ocrnjivala Jugoslaviju, politička je elita sa svojim klijentima grabila sve što je iz bivše države naslijeđeno. Prvo lopovska privatizacija, zatim divljačka korupcija. Hrvatska je danas duboko podijeljena zemlja, na masovne gubitnike tranzicije i HDZ-ovu predatorsku manjinu. Jačanje sentimenata prema Jugoslaviji jako je povezano s osjećajem da je hrvatska država iznevjerila”.

Također, dok naznake uravnoteženijeg odnosa prema Jugoslaviji stižu s intelektualnog dijela javne scene, vrata politike, i u Hrvatskoj i na cijelom postjugoslavenskom prostoru, ostaju čvrsto zatvorena za ideju bilo kakvog novog jugoslavenskog političkog udruživanja. U sadašnjim političkim okolnostima i dobro je da je tako: Hrvatska i Slovenija odmiču svojim, europskim putem, dok ostale zemlje bivše Jugoslavije već trideset godina ne uspijevaju pronaći lijek za političke, društvene i psihološke traume koje je ljudima i društvima nanio ratni raspad.

U takvim okolnostima, svaka pomisao na neku novu jugoslavensku političku zajednicu posve je nezamisliva – u Hrvatskoj je to čak i Ustavom onemogućeno. Usprkos tome, miran, ravnopravan, argumentiran i uravnotežen razgovor o Jugoslaviji, oslobođen bijesa i političke manipulacije, dobrodošao je put ne samo za razumijevanje nesreća proteklih desetljeća, nego i za prepoznavanje svega dobrog što su zemlje regije s Jugoslavijom dobile, i što bi moglo postati nasljeđe za budućnost.

Hrvatska, ako bude sreće, za takvu vrstu razgovora napokon postaje sposobna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada