Nije šokantno vidjeti izraelsku djecu kako slave genocid u Gazi

Izrael već dugo indoktrinira svoju djecu da vjeruju kako su Palestinci manje ljudi, pa stoga nisu ni vrijedni empatije ili suosjećanja.

U novembru je izraelski javni servis Kan na svoj oficijelni profil na platformi X postavio snimak izraelske djece dok pjevaju pjesmu koja slavi aktuelni genocid koji Izrael čini nad Palestincima u Gazi (Al Jazeera)

U novembru je izraelski javni servis Kan na svoj oficijelni profil na platformi X postavio snimak izraelske djece dok pjevaju pjesmu koja slavi aktuelni genocid koji Izrael čini nad Palestincima u Gazi. Javni servis je obrisao ovaj snimak koji je naišao na ogromnu negativnu reakciju na mrežama.

No, i nakon što je ovaj snimak tiho izbrisan sa društvenih mreža, pjesma je ostala predmet diskusije i kontroverze. Mnogi ljudi širom svijeta bili su šokirani vidjevši djecu kako razdragano pjevaju o „eliminaciji“ cijelog naroda „unutar jedne godine“. Ali, kada pomnije pogledate izraelsku literaturu i školski plan i program, uvidjet ćete da je ovo otvoreno slavljenje genocida jedini prirodni ishod uporne izraelske indoktrinacije – ili ispiranja mozga, da budemo direktniji – svoje djece kako bi osigurali da oni ne posmatraju Palestince kao ljude i da objeručke prihvate aparthejd i okupaciju.

Postoji mnoštvo dokaza o tome kako Izrael ispire mozak svojim građanima da bi izbrisao ljudskost Palestinaca, i to traje decenijama.

Izraelski naučnik Adir Cohen, naprimjer, analizirao je za svoju knjigu pod nazivom „An Ugly Face in the Mirror – National Stereotypes in Hebrew Children’s Literature“ blizu 1700 knjiga za djecu na hebrejskom objavljenih u Izraelu između 1967. i 1985, i otkrio da njih čak 520 sadrži ponižavajuće, negativne opise Palestinaca.

Otkrio je da se 66 posto od ovih 520 knjiga referira na Arape kao nasilne; 52 posto kao zle; 37 posto kao lažove; 31 posto kao pohlepne; 28 posto kao dvolične i 27 posto kao izdajnike.

Takvi uporni negativni opisi dehumanizirali su Palestince u očima generacija Izraelaca, odredili ih kao opasne „druge“ i utrli put za djecu da slave genocid nad njima na snimku koji je proizvela državna televizija u 2023.

Bolna uspomena na Holokaust

Poznati palestinski akademik i književni kritičar Edward Said, također je razradio ovo pitanje u svojoj knjizi Pitanje Palestine iz 1979, primjećujući da je izraelska literatura za djecu „sačinjena od hrabrih Jevreja koji na kraju ubiju slabe, podmukle Arape s imenima kao što su Mastoul (lud), Bandura (paradajz) ili Bukra (sutra). Kako je poznati pisac rekao za Haaretz 20. septembra 1974, „knjige za djecu ‘bave se našom temom: Arapima koji iz zadovoljstva ubijaju Jevreje i čistim jevrejskim dječakom koji pobjeđuje ‘kukavičke svinje’!“

Izrael je također iskoristio bolnu uspomenu na Holokaust kako bi izraelsku djecu učinio neosjetljivom na patnju Palestinaca i kako bi bez propitivanja podržali način na koji ih Izrael tretira.

U svojoj knjizi iz 1999, One Nation Under Israel, historičar Andrew Hurley objasnio je kako Izrael obrazovanje o Holokaustu koje pruža svojoj djeci koristi kao oružje protiv Palestinaca.

„Um djeteta (ili bilo koga drugog, kad smo kod tog) ne može upiti užase Holokausta bez da pronađe nekoga koga će mrziti,“ smatra Hurley. „S obzirom da nema nacista kojima se mogu osvetiti, [bivši izraelski premijeri] [Menachem] Begin, [Yitzhak] Shamir i [Ariel] Sharon su riješili ovaj problem nazvavši Arape nacistima današnjice i legitimnom metom za osvetu.“

Trenutni izraelski premijer Benjamin Netanyahu, izgleda revnosno nastavlja ovu tradiciju i čak tvrdi da su Palestinci dali Adolfu Hitleru ideju za Holokaust.

Izraelska profesorica Meytal Nasie snažno potvrđuje Hurleyevo gore navedeno gledište o posljedicama načina na koji se uči o Holokaustu. U njenoj studiji iz 2016. godine, Iskustva djece i učenje u teško rješivim sukobima, otkrila je da je 68 posto izraelske djece predložilo „premlaćivanje“, „borbu“, „ubijanje“ ili „protjerivanje“ Arapa kao rješenje. Nasie navodi da prenošenje ovih uvjerenja u tako ranoj dobi, na čest i intenzivan način, dovodi do usađivanja ovih narativa povezanih sa sukobom duboko u socio-psihološki repertoar djece.

Ispiranje mozga izraelskih građana

Naravno, ispiranje mozga izraelskih građana protiv Palestinaca nije ograničeno na smiješne laži o historiji koje govore politički čelnici ili knjige za djecu. Ovaj propagandni napor veoma je sistematičan i u samoj je srži izraelskog obrazovanja.

Pogledajte samo zvanične izraelske udžbenike.

Za svoj istraživački rad iz 1998, pod nazivom Trnovit put ka miru: uvjerenja u sukobu u izraelskim udžbenicima, izraelski akademik Daniel Bar-Tal analizirao je 124 izraelska udžbenika o raznim temama i za razne dobne grupe, koje je odobrilo izraelsko Ministarsvo obrazovanja, za upotrebu u vjerskim i svjetovnim školama širom države.

Kako bi prikazao ideološki sadržaj koji se prenosi izraelskoj djeci u obrazovnom sistemu, pogledao je koja su „društvena uvjerenja“ (zajednička uvjerenja članova društva o temama i pitanjima od posebnog značaja za njihovo društvo)“ najzastupljenija u udžbenicima koje je odobrila država. Otkrio je da su općenito, društvena uvjerenja koja se tiču (nacionalne) sigurnosti dobila najveći naglasak, a nakon njih slijede uvjerenja koja se tiču pozitivne slike koju Jevreji imaju o sebi, a zatim ona koja predstavljaju Jevreje kao žrtve sukoba. Otkriveno je i da je većina analiziranih knjiga uključivala negativne staereotipe o Arapima, predstavljajući ih kao „okrutne, nemoralne, nepoštene“ i riješene „da unište državu Izrael“.

Rasprostranjena demonizacija palestinskog „Drugog“ u udžbenicima, zajedno s naglaskom na pozitivno predstavljanje Jevreja i tvrdnjom da su oni „žrtve“ u izraelsko-palestinskom sukobu, a potkrijepljeno sveobuhvatnim narativima o važnosti nacionalne sigurnosti i opstanka, stvorili su savršene uvjete za generacije Izraelaca da napuste obrazovni sistem uvjereni da je svaka agresija protiv Palestinaca – uključujući etničko čišćenje i genocid – barem opravdana, ako ne i nužna.

To je zato što kada djecu učite da pripadaju inherentno dobrom „odabranom narodu“, te da su napadnuti i žrtve demonskog i neljudskog „Drugog“, oni lagano prihvataju ugnjetavanje, raseljavanje ili masovno ubijanje onih koji pripadaju „Drugom“ (tj. Palestincima) bez bilo kakvih moralnih dvojbi ili oklijevanja.

Bar-Talova studija je od prije 20 godina, ali i novije studije pokazuju da situacija ni danas nije drugačija.

Naprimjer, u svojoj knjizi iz 2013, Palestine in Israeli School Books: Ideology and Propaganda in Education, izraelska naučnica Nurit Peled-Elhanan analizirala je izraelske udžbenike historije, geografije i građanskog obrazovanja za razrede od osmog do 12. i došla je do sličnog zaključka kao i Bar-Tal: da su u izraelskim školskim udžbenicima, Palestinci i dalje predstavljeni kao zli „Drugi“, a Izraelci kao nedužne žrtve historije i okolnosti.

‘Problematični’ udžbenici

No, postojala je još jedna, važna dimenzija Peled-Elhananinog istraživanja. S obzirom da svi Izraelci služe obavezan vojni rok u dobi od 18 godina, ona je svoju studiju osmislila oko specifičnog pitanja „Kako su Palestina i Palestinci protiv kojih će mladi Izraelci potencijalno morati koristiti silu, predstavljeni u školskim udžbenicima?“

Otkrila je da knjige obično etiketiraju Palestince kao „teroriste“ i da isto tako „pojednostavljuju historiju“ u korist Izraelaca.

Zaključila je da izraelski udžbenici daju prioritet „stvaranju upotrebljive prošlosti nad tačnošću i koriste prošlost i manipulišu njome da bi opravdali sadašnjost“.

„Ovi udžbenici – uprkos stvarnim dokazima – i dalje predstavljaju Palestince kao ‘siledžije’ a Izraelce kao žrtve“, napisala je, i odražavaju cionističko-izraelsko mišljenje da se „Palestinci ne mogu posmatrati drugačije nego kao prepreka ili prijetnja koju treba prevazići ili eliminisati. Stoga njihove priče, njihova patnja, njihova istina ili njihovo ljudsko lice ne može biti uključeno u narativ“.

U svojoj knjizi One Nation Under Israel, Hurley je objasnio posljedice takve indoktrinacije kroz svjedočanstvo izraleskog edukatora Shlomoa Ariela, koji se susreo s 10 grupa, od kojih je svaka bila sastavljena od 50 Izraelaca koji su se spremali ući u vojsku, i razgovarao s njima o njihovoj percepciji i stavovima prema Arapima.

„U svakoj grupi bilo je nekoliko Izraelaca koji su predložili fizičku likvidaciju Arapa, sve do starijih, žena i djece“, Hurley je citirao Ariela. „Poređenje Sabre i Shatile (masakri u Libanu) i nacističkog razaranja primili su povoljno i iskreno su kazali da bi takvo razaranje izveli vlastitim rukama bez ikakvih zadrški ili grižnje savjesti. Niko nije izrazio šok ili suzdržanost u vezi s ovim izjavama… Mnogi su podržavali aparthejd po modelu Južne Afrike…Ni u jednoj grupi nije bilo više od dva do tri čovjeka sa humanitarnim, antirasističkim stavovima.“

Prošlo je nekoliko decenija otkako je Ariel vodio ove razgovore sa mladim izraelskim regrutima i otkrio da neznatan broj njih vidi Palestince kao ljude. Pa ipak, aktuelni brutalni rat u Gazi i brojne objave koje vidimo na društvenim mrežama, a objavljuju ih mladi Izraelci, uključujući i mnoge mlade regrute, koji slave pokolj, aplaudiraju vojsci i ismijavaju palestinsku patnju, dokazuju da se malo šta od tada promijenilo.

Stoga ne, niko ne bi trebao biti šokiran dok gleda izraelsku djecu kako razdragano pjevaju o genocidu nad Palestincima. Izrael im je decenijama ispirao mozak da bi tako postupali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera