Pripovijedajući Gazu: Bol na arapskom, informacije na engleskom

Kada govorite engleski jezik, osjećate se kao zatvorenik koji gleda čuvareve ključeve.

Majka plače za kćerkom ubijenom u izraelskom bombardovanju Pojasa Gaze u Deir el-Balahu (AP)

Kao Arap, ne trebam pisati za Palestince. Palestinci su pisali svima nama godinama svojim riječima, lirikom, prozom, stihovima, šutnjom, krvlju i udovima. Ali njihovo pripovijedanje, bez obzira koliko bilo elokventno, blago, ljutito ili uznemirujuće, ostaje nemoguće.

Dok bombe zasipaju Gazu danas, ubijaju i sakate hiljade civila i raseljavaju njih više od milion, kako pisati o palestinskom bolu, palestinskim suzama? Koji teret vjerodostojnosti moraju Palestinci istrpjeti da bi njihova tuga naišla na doličnost priznanja? Na kojem jeziku će njihova patnja biti shvaćena? Koje će sredstvo ikada uspjeti prevesti njihovu agoniju na sigurno?

Na arapskom, za palestinsku bol nije potreban prijevod. Instinktivna je i prodorna. Prisjetimo se prizora kada se na palestinskom TV kanalu reporter Salman al-Bashir slomio u prijenosu uživo, ne izdržavši dok je izvještavao o pogibiji kolege Mohammeda Abu Hataba i cijele njegove porodice u bombardovanju Gaze.

Al-Bashir, izvještavajući ispred bolnice i u suzama, skinuo je zaštitnu opremu kao znak krajnjeg očaja, dok je govorio o potresnoj pogibiji prijatelja, a oko njega su se čule sirene hitne pomoći. „Jedina razlika između nas i onih koji su već umrli je pitanje vremena“, kazao je.

„Love nas jednog za drugim. Niko nas ne traži niti shvata ozbiljnost tragedije u Gazi. Nikakve međunarodne zaštite nemamo. Ovi prsluci i kacige nas ne štite ni od čega. To su puke parole koje nosimo ni zbog čega. Mi smo žrtve uživo u programu. Čekamo svoj red.“

Nježan refren na arapskom, puka informacija na engleskom

Volio bih da svi razumiju arapski kako bi mogli osjetiti vibrirajuću bol u riječima ovog reportera i povezati se s tugom u glasu voditeljice u studiju, koja jeca u pozadini. Na tom jeziku, nema nepovjerenja, ni testa iskrenosti, kao ni bezdušnog očekivanja da se dokaže humanost.

Na engleskom, Al-Bashirova muka dočekana je pitanjima, sumnjom ili oštrim pozivima na samoosudu, dok je ova naracija naišla na nježan refren na arapskom. Na engleskom su je mnogi registrovali kao puku informaciju koja će se provjeravati do u nedogled uprkos užasnoj gomili dokaza o hiljadama djece namjerno ubijene, desecima novinara koji su bili mete, bolnicama i školama koje su bombardovane i brojnim uništenim domovima.

Kroz vriske i jauke, nesnošljive prizore djece koja drhte od straha, plač majki i očeva koji u naručju drže mrtvu djecu, i kroz muku starih prisiljenih da iskuse strahotu Nakbe dvaput u životu, zašto palestinska patnja izgleda kao beskrajni performans bez raspleta? Zašto su njihovoj boli potrebne brojne izjave i potpisi? Ko smo mi da tražimo od drugog čovjeka da dokazuje svoju ljudskost?

Palestinci se moraju nositi sa uslovima brisanja i zatiranja od 1948, godine kada je počela okupacije njihove zemlje. U središtu njihovog iskustva je kolonijalni projekat koji se bavi protjerivanjem i uklanjanjem populacije s njene zemlje dok istovremeno tvrdi da je zemlja prazna i bez ljudi.

Palestinci su se 75 godina morali odupirati sistematskoj kampanji okupacije koja je okaljala njihovu historiju i učinila ih nevidljivim. Prilikom svake eskalacije nasilja od tada, historija ove okupacije pretvorena je u predvidivu petlju fragmentiranih činjenica, dezinformacija i svjedočanstava koja se kontinuirano diskredituju.

Zašto je palestinsko svjedočenje zabranjeno?

Tokom ovih užasnih epizoda nasilja – poput one kojoj svjedočimo danas – Palestinci uvijek moraju braniti svoj narativ od niza nepriznatih negiranja i predstavljati svoju bol svijetu s okrutnim optimizmom da će im ovaj put, svijet konačno povjerovati.

Umjesto tog i uprkos neviđenoj podršci na ulicama glavnih gradova širom svijeta, palestinska patnja čini se na engleskom nepotpunom, nezakonitom i uvjetovanom. Još gore, evo kako zvuči; „Ljudske životinje; sravnite Gazu; dokrajčite ih; odbijte ruševine; njihova djeca drže Hitlerovu knjigu pored kreveta; njihove majke odgajaju čudovišta; oni kriju teroriste u bolnicama i školama; svi su oni divljaci.

Pravila ratovanja, Ženevske konvencije i međunarodno pravo ovdje ništa ne znače. Pobijte ih sve, dehumanizirajte ih i recite svijetu da je okupator najveća žrtva dok neizrecivo gledamo na svojim ekranima.

Niko bolje ne prenosi nemogućnost palestinskog pripovijedanja od spisateljice Adanije Shibli u njenom remek-djelu Minor Detail iz 2017, fascinantnoj priči na arapskom koja prkosi insistiranju okupatora na potiskivanju priče marginaliziranih i uskraćivanju njihovog prava da ispričaju svoju priču.

Shibli je iskopala užasavajući i dobro dokumentovani „detalj“ iz arhiva o mladoj beduinki koju je više puta silovala i ubila grupa od 17 izraelskih vojnika 1949. Kroz pripovijedanje žene iz Ramallaha koja je opsjednuta pronalaskom groba mlade djevojke i prepričavanjem priče o ovom „nevrijednom životu“, ovaj roman se oslanja na nesavršenu arhivu, obrisane mape i krhke uspomene kako bi ponovo prikazao bol palestinskog odsustva od traumatičnog iskustva Nakbe iz 1948.

I Shiblin mukotrpan pokušaj da sastavi fragmente incidenta prekrivenog šutnjom i iskrivljavanjem naišao je na pokušaj brisanja. Nedugo nakon napada 7. oktobra, njemačko književno udruženje Litprom, povuklo je pozivnicu predstavljanja knjige Minor Detail na Sajmu knjige u Frankfurtu, prestižnom događaju u svijetu izdavaštva.

Intervju koji je zakazan s autoricom, čija je knjiga bila u finalnom izboru za National Book Award u Sjedinjenim Američkim Državama 2020, odgođen je za vrijeme kada će „atmosfera biti manje politički nabijena“, prema riječima organizatora sajma.

Može li Palestinac ikada pripovijedati da živi?

U opsesiji lokacijom groba, Shibli i njena pripovjedačica insistiraju na vraćanju glasa svim Palestincima ušutkanim okupacijom i frustriranim težinom kontinuiranog otkazivanja njih samih. Otkazavši predstavljanje knjige, Litprom je ponovo potvrdio da je palestinsko pripovijedanje krajnje sumnjivo.

Mnogi se pozivaju na pravo Izraela da se brani. Razumijem jevrejski strah od uništenja. On je stvaran i nikada neću zanemariti težinu tog sjećanja. Ali, zašto bi taj strah trebao nadjačati stalni palestinski strah od brisanja? Šta čini jedan strah prihvatljivijim, razumljivijim od drugog?

Zašto palestinski život mora postojati samo kao slučaj potaknut tuđim strahom? Jesu li Palestinci osuđeni na to da budu puka revizija svoje egzistencijalne boljke? Oni zaslužuju slobodu od straha koji nisu sami kreirali.

Nevjerovatno je da opet moramo potvrđivati ne samo pravo Palestinaca da žive, nego i činjenicu da Palestinci ne žive samo da bi pružali otpor. Oni se isto tako i zaljubljuju, smiju, pjevaju, igraju, mole, plešu, kuhaju, vode ljubav, stvaraju umjetnost, glume, pišu, grade, obrađuju zemlju, pričaju priče, sanjaju, žaluju, zaboravljaju, opraštaju i sjećaju se.

Nažalost, mi ih kao takve ne doživljavamo.

Sve ovo je isuviše poznato. Poput Palestinaca, i Arapi se pojavljuju kao neriješena pitanja, prijetnje u narativu čiji je autor neko drugi. Nakon 11. septembra, mnogi od nas osjećali su se otkriveni, praćeni. Rečeno nam je da nas moraju istjerati iz naših pećina. Više od milion nas je ubijeno da bi se zadovoljila moćna osveta dok je svijet nijemo posmatrao.

Osvetnički „rat protiv terorizma“ izvukao je najgore od nas, ali je ignorisao najbolje. Cijela civilizacija, bogata historija i osebujno životno iskustvo svedeno je na brutalizirajući znak pitanja, puku konfrontaciju sa „modernim Zapadom“.

Palestina kao poražavajuća objektnost

Palestina je naišla na istu sudbinu u svijetu u kojem je prekrasna gustoća njenog postojanja zbijena u puku želju da se ostane na životu. Riječi su bombe i bombe su riječi. Više ih nismo u stanju razlikovati.

Umorni smo od življenja života diktiranog tuđim neurozama straha i nesigurnosti. Ne možemo podnijeti stalna pitanja. Zašto su oni koji bacaju bombe uvijek oni koji postavljaju pitanja?

Frantz Fanon, autor poznatog djela o traumi kolonizacije Wretched of the Earth, je rekao: „Došao sam na ovaj svijet ispunjen željom da dostignem izvor ovog svijeta, a onda sam otkrio da sam objekat usred drugih objekata“. Crna boja Fanonove kože bila je poražavajuća objektnost u rasističkom bijelom svijetu.

Palestina je poražavajuća objektnost u antiarapskom svijetu.

Kako drugačije da objasnimo one koji navijaju za rat, znajući da svakih 10 minuta umire jedno dijete u Gazi ispod ruševina ili u rukama izbezumljene majke? Ako bombe umiruju bijes, nadam se da su prizori ucviljenih majki toga vrijedni.

Neki pitaju šta Palestinci žele? Šta Arapi žele? Šta muslimani žele? Želimo da nas izostavite iz imperijalnih projekata i moralizirajućih odredbi o tome šta trebamo nositi i kako trebamo živjeti. Probajte to jednom: ostavite Bliski istok na miru.

Tako se osjećaju Arapi i Palestinci i to traje decenijama, kada bi drugima bilo stalo da postave jednostavno pitanje, na human način, da svima nama postave dobronamjerno pitanje „Kako ste?“

Umjesto tog, zvanični jezik su bili državni udari, bombe, dronovi, kolateralna šteta, apsurdne karikature, brutalni diktatori koji su nam nametnuti, mirovni sporazumi koji su puke farse i okupacija. Istina, i mi smo krivi, ali naša najveća greška je u tome što smo prihvatili da se s nama razgovara samo na ovom siromašnom idiomu.

Možete pomisliti da pišem o ljutnji, ali ovi reci nose nepodnošljivu težinu iscrpljenosti. Engleski sam naučio davno iz pjesama Boba Dylana i Boba Marleya. Riječi su bile britke i umirujuće. Zvuci novog jezika činili su da se osjećam optimistično. Get Up, Stand Up! (Ustanite, usprotivite se) Everything’s Gonna be Alright. (Sve će biti u redu).

Tada nisam razumio zašto je Bob Marley pjevao u bendu koji je se zove The Wailers (naricatelji). Sada shvatam. Predugo je engleski za mene bio jezik za jednosmjernu komunikaciju, za beskrajno ispitivanje sa riječima poput salve metaka. Moje pisanje je nalikovalo na vapaj za razumijevanjem. Kada govorite engleski, osjećate se kao zatvorenik koji gleda čuvareve ključeve.

Ovih dana sam Sixo, lik iz romana Beloved Toni Morrison, koji prestane govoriti engleski jer ne vidi budućnost u njemu. Ja sam bezimeni palestinski pripovjedač u Shiblinom romanu Minor Detail koji zamuckuje jer je izdajnički govoriti na punktu.

Biti neutralan – najveća farsa

Da stvari budu gore, univerzitetski čelnici nama profesorima i studentima govore da budemo neutralni, da ne zauzimamo strane u ovom ratu i da ostanemo posvećeni konfliktu ideja i kritici. To je možda najveća farsa koju sam čuo u cijelom svom akademskom stažu. Trebam li vas podsjetiti da mi ovi trikovi za ušutkivanje dolaze na engleskom jeziku?

Bez sumnje, nema ništa u engleskom ili bilo kojem drugom jeziku, što je inherentno bezosjećajno ili bezdušno. Pišem o bespomoćnosti koju neki od nas osjećaju kada govore jezikom koji nam rijetko uzvraća ljubav.

Palestina je pripovijedanje. Možete je čuti kao buku, kao puke informacije, ali mi je čujemo kao elokventno svjedočanstvo o ustrajnosti, dokaz života. Kako je to rekao pjesnik Fady Joudah: „Živim Palestinu na engleskom. Ali, u mom srcu, Palestina je arapska. A Palestinu na arapskom nije potrebno dodatno objašnjavati.“

Uprkos svemu ovome, u meni i dalje postoji tračak nade da će engleski jednog dana osjetiti toplinu našeg arapskog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama