Karikature koje ubijaju: Umjetnost i slike genocida

Zašto je The Washington Post objavio karikaturu koja dehumanizira Palestince usred izraelskog genocidnog rata u Gazi?

Povrijeđena djeca u bolnici usred izraelskih napada u Deir Al-Balahu, u Gazi, 7. novembra 2023. [Belal Khaled/Anadolu via Getty Images]

Genocid nije jedan događaj; ne probudite se jedno jutro i ne počnete istrebljivati cijeli narod iznebuha. Genocid je proces; morate slijediti korake.

I kao i svi procesi, genocid ima faze – ukupno 10 ako se vodimo listom koju je pripremio dr. Gregory Stanton, osnivač i predsjednik organizacije Genocide Watch, koja radi upravo ono što joj i ime kaže, prati i prepoznaje znakove genocida.

Jedna od tih faza je dehumanizacija. To je važna faza jer nije lako počiniti genocid; ubijanje hiljada muškaraca, žena i djece ima negativne efekte na psihu, što uzrokuje to da se osoba suoči sa raznim neugodnim pitanjima, i vrstama nepoželjnih misli koje se ušunjaju čak i u najzatvorenije umove kao špijuni u dobro čuvanu tvrđavu.

Oni koji povlače okidač na djecu, koji bacaju bombe na škole i bolnice, su ipak ljudi kao i oni koje ubijaju. Kako, onda, zapita se čovjek, mogu mirno spavati? Kako ne vide krv na svojim rukama u svakom trenutku budnosti, poput Lady Macbeth koja tumara po dvoranama zamka Dunsinane?

Odgovor je jednostavan; živite s tim tako što uvjerite sebe da oni koje ubijate zapravo i nisu ljudi, ili barem nisu onoliko ljudi koliko to vi jeste. Ako to uradite na pravi način i mnogo puta, uvjerit ćete sami sebe da ubistvo nije ubistvo, nego borba protiv štetočina.

Dehumanizacija

Dehumanizacija mora biti proces koji traje i koji se odvija paralelno sa istrebljenjem jer, vidite, ne morate ubijediti samo svoju javnost, nego i vladu i javnost država koje vas naoružavaju, pomažu, podstiču i, u nekim slučajevima, navijaju za vas dok vi obavljate svoj krvavi, ali nužni posao. Ovo postaje teže jer se bebe bez utrobe gomilaju u dvorištima opkoljenih bolnica, vreće s tijelima stvaraju nesnosan smrad, a svijet gleda apokalipsu uživo na svojim pametnim telefonima.

Ovo je kontekst u kojem neslavna karikatura koju je prošle sedmice objavio Washinton Post, treba biti posmatrana.

Šestog novembra, dok je Izrael nastavljao svoje namjerno i direktno ciljanje civila u Gazi u pekarama, bolnicama i njihovim domovima, sve vrijeme jasno obznajujući svoju namjeru da istrijebi Palestince, Washington Post je objavio karikaturu pod naslovom „Živi štitovi“.

Karikatura prikazuje čovjeka životinjskih crta lica u tamnom, prugastom odijelu, na kojem podebljanim, bijelim slovima piše ‘Hamas’. Njegov komično veliki nos izbija ispod upalih očiju uokvirenih gustim obrvama. Ima nekoliko djece i ženu Arapkinju tipično bespomoćnog izgleda i obučenu u abaju zavezane za njegovo tijelo. S njegove lijeve strane je palestinska zastava, a s desne djelimična slika Al-Aqse i, naravno, uljana lampa, u slučaju da simbolika nije dovoljno jasna. Ova karikatura zadovoljava mnoge karakteristike dehumanizacije. U svojoj značajnoj studiji o dehumanizaciji, naučnik Nick Haslam piše da je među kategorijama dehumanizacije posredstvom slika predstavljanje neprijatelja kao divljaka, kriminalca i onoga koji maltretira žene i djecu.

Ljutita reakcija uslijedila je odmah i polučila je rezultate; nakon što je uklonio karikaturu, urednik David Shipley je u pismu čitateljima napisao da iako je on crtež gledao čisto kao „karikaturu specifičnog glasnogovornika Hamasa“, gnušanje ga je uvjerilo da je „propustio nešto duboko što izaziva podjele“.

Kukasti nosevi

David zapravo i nije kriv. Kao i mnogi drugi širom svijeta, odrastao je s medijskim i filmskim prikazima Arapa sa velikim nosom koji su ili nespretni šeikovi, nespretni banditi ili brutalni (i nespretni) fanatici. Ovo je fenomen o kojem je autor Jack Shaheen opširno pisao u svojoj knjizi Reel Bad Arabs: How Hollywood Vilifies a People, na temelju koje je kasnije snimljen dokumentarac.

Da se vratimo na karikature, Arapi nisu jedini koji dobijaju ovakav tretman – daleko od tog. Nacistička Njemačka je bila puna slika (koje možete naći na Googleu) koje su prikazivale Jevreje na sličan način: oči su im sitne i isijavaju zlobu, a nosevi su im kukasti ili gomoljasti, a nekad oboje. Sve je to pomno proračunato da proizvede odbojnost kod gledatelja, da razdvoji dobre „nas“ od „njih“ divljaka.

Bacite leitimičan pogled na antijapanske propagandne karikature u Drugom svjetskom ratu, od kojih je neke nacrtao poznati autor dječijih knjiga dr. Seuss, i vidjet ćete da su primijenjene iste tehnike. Antiirske karkature objavljene u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama krajem 19. stoljeća također prikazuju irske imigrante kao zvijeri, a crne Amerikance, ili crnce općenito, i dalje prikazuju kao majmune. Svrha je jednostavna koliko i podmukla i učinkovita: povezati lik sa slikom, a potom osigurati da je slika odvratna.

Nacisti su otišli korak dalje, naravno, i rutinski su prikazivali Jevreje kao štakore sa (jedva) ljudskim licima koji bježe od arijevske metle. Dokazujući da klasici nikada ne izlaze iz mode, Daily Mail je 2015. godine posudio Goebbelsovu ideju prikazujući štakore kako hrle u Evropu pored silueta muslimanskih migranata koji nose turbane i kalašnjikove. Jedna usamljena žena koja se vidi je, naravno, pokrivena i nosi abaju. Ali, Daily Mail barem nije predstavio migrante kao štakore, čime bi ih potpuno dehumanizirao.

Ta čast pripala je nikome drugom nego Michaelu Ramirezu, dvostrukom dobitniku Pulitzerove nagrade koji je nacrtao karikaturu „Ljudski štitovi“ objavljenu u Washington Postu. Godine 2018, iste godine  kada se desio palestinski Veliki marš povrtaka, kada su izraelski snajperisti ubili 266 nenaoružanih demonstranata i ranili hiljade drugih – gospodin Ramirez je smatrao prikladnim da nacrta karikaturu koja prikazuje najezdu štakora koji nose palestinske zastave i zahvatila ih je vatra, kako se bacaju s litice dok krive Izrael za svoju sudbinu. Očito je i ovo bilo nešto „duboko i što izazva podjele“, a što je Washington Postu nekako promaklo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama