Izraelska vojska je iznevjerila naciju, ali to neće dokrajčiti izraelski militarizam

Napad od 7. oktobra bio je šok za sistem u Izraelu koji je jasno dao do znanja da nema vojnog rješenja u Palestini. Ali, Izraelci ne mare za to.

Izraelski vojnici blizu granice između Izraela i Gaze 9. oktobra, 2023. [AP/Ohad Zwigenberg]

Izrael je prije 7. oktobra bio rastrgana nacija. Nakon devet mjeseci masovnih demonstracija protiv premijera Benjamina Netanyahua i njegovog pravosudnog puča, polarizacija je bila na najvišem nivou.

Ogorčenost i riješenost da se smijeni njegova vlada osnažila je više od polovine države. Neobično je bilo što su na protestima učestvovali bivši vojni oficiri, članovi obavještajnih službi Mossad i Shabak, kao i uposlenici vodećih tehnoloških kompanija koje čine glavni stub izraelskog vojnog industrijskog kompleksa (MIC).

Izgledalo je da će Netanyahu pasti u roku od nekoliko mjeseci. Dok su svi pogledi bili uprti u dugo očekivanu presudu Vrhovnog suda u vezi jedne od izmjena pravosudnog zakonodavstva njegove vlade, niko nije obraćao pažnju na Gazu. Iako su iz Egipta dolazila upozorenja obavještajnih službi, Hamasov napad 7. oktobra iznenadio je Izrael.

Kako bismo u potpunosti razumjeli šok koji ovaj napad predstavlja za izraelsko društvo, potrebno je vratiti se unazad do tačke kada je nastala izraelska nacija.

Institucija koja gradi naciju

Izgradnja izraelske vojske počela je mnogo prije stvaranja Izraela. Cionističko vodstvo u Palestini pod britanskom vlašću bilo je itekako svjesno da je za oduzimanje zemlje od starosjedilačke populacije potrebna moderna vojna sila. Cionističke organizacije su kontrolisale manje od sedam posto palestinskih teritorija 1946.

Tokom 1920-ih i 1930-ih, tri suparničke organizacije – Haggana, Irgun i Lehi – tajno i nezakonito su obučavale i naoružavale desetke hiljada boraca i gradile su rudimentarne ali efikasne planove naoružanja. Do okončanja Arapsko-izraelskog rata 1948, njihovi redovi su brojali 120.000 vojnika jer su im se pridružile hiljade britanskih vojnika koji su se borili u Drugom svjetskom ratu, kao i preživjeli iz logora smrti nacističke Njemačke.

Tokom rata 1948, ova impozantna sila bez problema je porazila nekoliko hiljada neobučenih neregularnih vojnika iz Palestine i dosta inferiornije snage okolnih arapskih država – Jordana, Egipta, Sirije i Iraka. Kao rezultat, blizu 750.000 Palestinaca je prognano, a nova država Izrael je kontrolisala 78 posto Palestine.

Novonastali Izrael je imao veliku vojsku, ali nije imao naciju. Jevreji u novoj državi, njih 650.000, bili su daleko od homogene grupe: govorili su različitim jezicima, dolazili iz različitih kultura i nisu dijelili političku ideologiju.

Ovo je odmah primijetio prvi premijer Izraela, David Ben-Gurion. Nacija koju je on namjeravao kreirati bila bi naoružana nacija, u trajnom stanju između mira i rata. Da bi ovaj način postojanja postao izraelski modus vivendi, uslijedit će veliki projekat društvenog inženjeringa koji će trajati decenijama i zahtijevati stalno obnavljanje.

Stoga, baš kao što je izraelsku državu kreirala cionistička vojska, ona je kreirala i izraelsku naciju. Ipak je to bila najveća, najbogatija i najmoćnija institucija u Izraelu. Regrutacija svih odraslih muškaraca, kao i mnogih žena, stvorila je zajedničko iskustvo na osnovu kojeg se počeo pomaljati zajednički identitet, utemeljen u sukobu sa Palestincima i arapskim nacijama.

Kroz dugi niz ratova koje je inicirao Izrael, kao i ograničenijih vojnih kampanja između njih, kreiran je nacionalni identitet koji je potpuno ovisan o izraelskoj vojsci. Druga pitanja su mogla podijeliti Izraelce, ali, gotovo svi su bili članovi najvećeg kluba u društvu, onog koji premošćuje klasne, kulturne, jezičke i religijske barijere. Vojska je postala organizacija kojoj vjeruju svi izraelski Jevreji, za razliku od svih drugih građanskih i državnih organizacija, koje su dijelile, a ne ujedinjavale Izraelce.

Izrael je postao ratnička demokratija, slična modernoj Sparti, s građanskom vojskom Jevreja i manjine Druza i beduina.

Od profesionalne vojske do kolonijalne policije

Vojska u Izraelu je bila uzdignuta u javnom mnijenju do takvih visina da čak i kada su joj egipatske i sirijske snage zadale razorni udarac u ratu 1973, krivica je pripisana većinom političarima, kao što su premijerka Golda Meir i ministar odbrane Moshe Dayan, a ne oficirima.

Djelimični poraz bio je rani znak važnog procesa započetog 1967, koji je pretvorio vojsku u glorificiranu kolonijalnu policiju. Njeni vojnici, umjesto da se fokusiraju na borbu protiv stranih prijetnji, dobili su zadatak da potčine više od milion Palestinaca u novookupiranim Zapadnoj obali i Gazi. Kada je izraelska država počela naseljavati ove zemlje ilegalno, vojska je raspoređena da čuva i nadzire taj proces.

Još jedan faktor koji je dodatno ubrzao ovu transformaciju bilo je sklapanje mira i normalizacija odnosa s arapskim državama koja je postignuta uz pomoć najbližeg izraelskog saveznika, Sjedinjenih Američkih Država, koje su izvršile pritisak na ove nacije. Ovi diplomatski napori potpuno su izostavili Palestince.

Normalizacija odnosa započela je s Egiptom, koji je potpisao mirovni sporazum 1979, a uslijedio je Jordan 1994. Potom je došao Abrahamski sporazum iz 2020, kada su UAE, Bahrein, Maroko i Sudan također normalizovali odnose, a Saudijska Arabija je najavila planove za normalizaciju.

Ovim procesom uklonjena je prijetnja vojnih napada susjednih arapskih država na Izrael, što je omogućilo izraelskoj vojsci da se fokusira na potčinjavanje palestinske populacije.

Samouvjerenija nego ikad u svojim sigurnosnim aranžmanima, izraelska država postala je i ekstremnija u svojim politikama prema Palestincima. To je dodatno eskaliralo u 2023, kada se na vlast vratio premijer Benjamin Netanyahu, podržan Abrahamskim sporazumom i ultradesničarskim doseljeničkim strankama.

Njegova vlada se počela još agresivnije kretati prema konačnoj fazi cionističkog projekta – onoj u kojoj se Palestincima oduzima i onih 12 posto historijske Palestine koja je još pod njihovom djelimičnom kontrolom.

Nedavno, kada su porasle tenzije na Zapadnoj obali zbog doseljeničkih pogroma, hiljade izraelskih vojnika su premještene tu sa položaja oko Gaze, kako bi zaštitile doseljenike u njihovim kontinuiranim napadima na Palestince i nagledale protjerivanje palestinskih porodica s njihove zemlje.

Usred ove eskalacije, Netanyahu je nastavio vjerovati da je slabo vjerovatno da ikakva nevolja dođe iz Gaze, s obzirom da se Hamas i grupa Islamski džihad nipošto ne bi mogli suočiti s moćnom izraelskom vojskom, imajući u vidu njenu tehnološku superiornost i ogromni obavještajni aparat. To se uklapalo u njegovu politiku pomaganju Hamasa kako bi se oslabila Palestinska samouprava. Palestinci su bili neorganizovana, siromašna i izolovana nacija bez prave vojske, teškog naoružanja bilo koje vrste – pa oko čega tu ima da se brine?

Šok od 7. oktobra

Ali onda se, niotkuda, desio Hamasov napad 7. oktobra i nastao je haos. Male palestinske snage od nešto više od 2.000 boraca napale su i zauzele nekoliko vojnih baza i uporišta na jugu Izraela. Kao i 1973, ovaj iznenadni napad je zatekao izraelsku vojsku nespremnu, a neki izraelski vojnici su bili u donjem vešu i bez oružja kada su napadnuti.

U roku od nekoliko sati, koristeći kombinaciju raketnih napada, dronova, malog oružja, motocikala i motornih jedrilica, borci Hamasa su uspjeli poraziti sve snage koje su branile Gazu, ubiti stotine izraelskih vojnika, izvršiti masakr nad civilima i vratiti se u Gazu sa više od 250 talaca, koje su planirali zamijeniti za hiljade palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima.

Nakon prvobitnog šoka, izraelska vojska se trudila pokrenuti koordinirani odgovor. Nekim rezervnim jedinicama trebali su sati da dođu na mjesto napada, a i kada su došle, borbe sa borcima Hamasa bili su sve osim dobro osmišljenih. Prema izvještajima, moguće je da su civili držani kao taoci i izraelski vojnici ubijeni u unakrsnoj vatri ili zbog upotrebe neselektivnog gađanja, zračnih napada i tenkova za ciljanje boraca Hamasa u kibucima. Vojska nije mogla ponovo uspostaviti punu kontrolu nad jugom nekoliko dana.

Ovo, možda, nije bilo iznenađujuće s obzirom da izraelska vojska nikada nije odlučno pobijedila u bici od 1967. i nije se borila protiv regularne vojske od 1973. Kada se suočavala sa malim grupama otpora kao što su PLO, Hezbollah ili Hamas, njen je uspjeh bio ograničen.

Razlog za ovakvo stanje stvari jeste preobražaj izraelske vojske u brutalnu kolonijalnu policijsku snagu koja se decenijama borila većinom protiv nenaoružanih muškaraca, žena i djece, Ona više nije obučena da se bori u ratu i stalno potcjenuje sposobnosti svojih neprijatelja.

Ono što je bilo posebno šokantno za Izraelce u vezi s napadom Hamasa je činjenica da su glasnogovornici i zapovjednici vojske priznali krajni haos i brojne greške koje su činili svi uključeni u vojni odgovor. Izraelci su shvatili da ih vojska nije u stanju zaštiti, iako ima ogroman budžet, veliki broj vojnika, napredne tehnologije i slično. Činjenica da im je bolni poraz zadao tako inferiorni protivnik najbolnija je uvreda za militarizirani izraelski identitet.

S obzirom da je većina odraslih Izraelaca, muškaraca i žena, služila vojsku, njihov identitet, lični i društveno-nacionalni, duguje više vojsci nego bilo kojoj drugoj instituciji u Izraelu. Kada vojska tako dramatično podbaci, to je neuspjeh koji dijele svi Izraelci. Poraz izraelske vojske je poraz svih Jevreja.

Društveno-politička promjena u Izraelu bila je trenutna i sveobuhvatna, okrenuvši Izraelce Jevreje oštro ka rasističkoj desnici kojoj su se mnogi od njih protivili prije krize u Gazi. Čak su i poznati akademici, poput sociologa Samija Shaloma Chetrita, smatrali prihvatljivim i nužnim napisati, samo dva dana nakon napada: „Prvo, želim pojasniti: svi članovi Hamasa, od glave do najnižeg ubice, će umrijeti. Ne volim ratove (jedan mi je bio dovoljan), ali nisam pacifista. Sam bih ih upucao.“

To je tipično za mnoge reakcije profesionalne srednje klase i sigurno nije ono što najviše uznemirava. Čovjek je u iskušenju da pomisli kako je ovo napisano u afektu, ali nije tako – reakcija na napad Hamasa i duboko poniženje koje je on izazvao svim Izraelcima Jevrejima gurnuo ih je do pozicije koju su ranije držale ultradesničarske milicije koje su izvršavale pogrome, protiv svih Palestinaca.

„Svi u Gazi su Hamas“, je normalizirana rečenica koju sada izgovaraju mnogi novinari i kolumnisti, a ulozi se svaki dan povećavaju, uz punu podršku populacije.

Mislim da ovo nije ni kratkoročno ni reverzibilno. Nema naznaka bilo kakvog propitivanja savjesti kod izraelske javnosti kojoj je sada kristalno jasno da nema vojnog rješenja za kolonijalni sukob, ako Izrael ne odluči eliminisati sve u Gazi.

Neki izraelski ministri su već predlagali ovu genocidnu opciju – jedan je čak predložio upotrebu nuklearnog oružja za taj zadatak. Nažalost, kako je istakla aktivistkinja i novinarka Orly Noy u nedavno objavljenom članku, veliki segmenti izraelskog društva su je također prihvatili.

Interni dokument od 13. oktobra, koji je procurio u izraelske medije otkriva izraelsku završnu fazu nakon „očekivanog poraza Hamasa“. U dokumentu su predstavljene tri faze planiranog izraelskog preuzimanja Pojasa Gaze koje uključuju bombašku kampanju fokusiranu na sjever Pojasa, kopneni napad da se očisti podzemna mreža tunela i bunkera i na kraju protjerivanje palestinskih civila na egipatski Sinajski poluotok bez opcije za povratak.

U proteklim danima, svjedočimo kako ovaj trofazni program poprima oblik u užasnom pejzažu izraelskog razaranja Gaze. U vrijeme pisanja ovog teksta, Izrael je ubio više od 10.000 Palestinaca i ranio desetke hiljada, a još gotovo 3.000 ih je ispod ruševina uništenih zgrada.

Izraelska srdžba ne poznaje granice. Izraelska dehumanizacija Palestinaca nije znak socijalne snage, nego smrtonosnog oboljenja društvenog tkiva cionizma. To je ono što će ga, po mom mišljenju, dokrajčiti.

Izraelska vojska, autor i izvršilac Nakbe 1948. i Nakse 1967. sada izvodi Nakbu 2023. To je užasavajući čin genocida i etničkog čišćenja koji vjerovatno neće biti posljednji.

Između rijeke i mora živi još više od četiri miliona Palestinaca. Plan da se oni protjeraju napisan je davno. Čelnici Zapada, u svom političkom i moralnom kriminalitetu, entuzijastično su prihvatili ovaj plan i ne pročitavši ga. Ako misle da će ovo pomoći Izraelu i donijeti stabilnost regiji, mora da su u velikoj zabludi.

Haim Bresheeth-Žabner je nosilac počasnog zvanja istraživač-saradnik na Školi za orijentalne i afričke studije pri Univerzitetu u Londonu (SOAS).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera