Ubijanje Gaze: Sramota svih – i na Istoku, i na Zapadu

Čistu savjest imaju samo žrtve, koje su pale i životom platile cijenu slobode protiv ekstremističkog i ludog okupatora.

Ubijanje u Gazi razotkrilo je mnoge tvrdnje Zapada, medija i elite o poštivanju ljudskih prava, piše autor (Getty)

Nije me iznenadila niti šokirala izjava izraelskog ministra baštine Amichaija Eliyahua, u kojoj je pozvao da se Pojas Gaze napadne nuklearnom bombom i da se riješe svih Palestinaca. Zapravo, njegova izjava je prirodan slijed dešavanja u ubijanju koje se vrši u Pojasu Gaze. Pratimo uživo ono što se dešava, kroz audio i videozapise, a niko ne poduzima nikakvu ozbiljnu akciju da to zaustavi. Amichaijeva izjava dolazi u širem kontekstu zapadnog partnerstva, a ne samo saučesništva, kroz riječi i djela, u onome što se dešava u Pojasu Gaze. A nešto poput ovog, svakako, nije neobično ili čudno za njega.

Ako ubijanje više od 10.000 ljudi, od kojih su više od polovine žene i djeca, ranjavanje hiljada te rušenje gotovo polovine stanova i kuća u Pojasu Gaze dok su se vlasnici nalazili u njima nije navelo Arape ili Zapad da nešto učine, šta onda možemo očekivati od ekstremističkog cionističkog zvaničnika? Istina je da su ubistva u Gazi pokazala i razotkrila sramotu svih – i na Istoku, i na Zapadu.

‘Humanitarna pauza’ između ubijanja

Čistu savjest imaju samo žrtve, koje su pale i životom platile cijenu slobode protiv ekstremističkog i ludog okupatora. Arapi, svi zajedno, nisu uspjeli pružiti zaštitu bespomoćnom narodu Gaze i nisu se usudili zauzeti jak stav koji bi mogao odvratiti Izrael i zaustaviti njegove zločine. Njihovi zahtjevi za prekidom vatre ostali su puke riječi koje se razbile od stijenu američkog saučesništva i ”veta”.

Pet arapskih zemalja normaliziralo je odnose s Izraelom, a nijedna od njih nije se usudila pozvati izraelske ambasadore na konsultacije, kako bi ih obavijestili da se protive onome što se dešava u Pojasu Gaze. Da ne govorimo da nisu povukle ambasadore iz Tel Aviva ili zaprijetile prekidom odnosa. Jordan je povukao ambasadora nakon mjesec ubijanja i nakon što su stradale hiljade žrtava, poginuli i ranjeni. Međutim, Izrael nije mario za to i nastavio je seriju bombardiranja i ubijanja.

Američki državni sekretar Antony Blinken došao je u posjetu regiji, ali ne da zaustavi rat i spasi ono što je ostalo od dostojanstva njegove zemlje, već da pruži pokriće i kupi vrijeme za Izrael da počini još pokolja i masakra. Došao je sa stidljivim prijedlogom i novim konceptom, koji je uveo u rječnik sukoba i ratova, pod nazivom “humanitarna pauza“ (Humanitarian Pause).

Sve više fosfornih bombi na žene i djecu

Američki zvaničnik nije se ni usudio predložiti “dugotrajno primirje”, a kako bi se to moglo i desiti kada dijeli glupi i besmisleni cilj Izraela, a to je pokušaj uništavanja palestinskog otpora. Benjamin Netanyahu ga je, i pored toga, kritizirao i odbio njegov prijedlog za humanitarno primirje. Odgovorio je djelima te bombardirao tri bolnice i nekoliko škola u kojima su smješteni raseljeni Palestinci te je bacio još više fosfornih bombi na djecu i žene u Pojasu Gaze.

Zatim je otišao u Amman, da ponovi isti arogantni govor o pravu Izraela na samoodbranu. Blinken vrlo dobro zna da ovo što Tel Aviv radi nije samoodbrana, već suludi napad na goloruki narod, koji je pod opsadom više od desetljeće i po. Došao je da ponovi svoje laži o otporu koji zloupotrebljava narod Gaze kao živi štit, kao grubo opravdanje za zločine koje Izrael čini nad civilima, djecom i ženama.

Prije posjete američkom Kongresu, hladnokrvno je govorio kako je neophodno pružiti podršku Izraelu u njegovom ratu protiv Palestinaca. Tada su ga američki aktivisti prekinuli i optužili za saučesništvo u dešavanjima u Gazi, tražeći prekid vatre i hitno okončanje ubijanja.

Slijepa medijska pristrasnost prema Izraelu

Blinken, iza kojeg stoji predsjednik Joe Biden, pokušava kupiti što više vremena Izraelu da završi kopnenu operaciju u Pojasu Gaze i raseli tamošnje stanovnike. Biden, koji je ponosan što je cionista, iako nije Jevrej, sada moli Netanyahua da pristane na predloženu “taktičku pauzu” u borbama kako bi se civilima pružila mogućnost da pobjegnu iz pakla izraelskog bombardiranja.

Najnevjerovatnija i zapanjujuća stvar dogodila se kada je Bidenova administracija zatražila od Kongresa da dostavi Izraelu bombe s preciznim navođenjem u vrijednosti od 320 miliona dolara, umjesto velikih bombi koje Izrael baca na Palestince. Odnosno, Biden time poručuje Netanyahuu: umjesto da ubijete 200 ili više Palestinaca, možete ubiti samo 50 ili 100 Palestinaca. Kakvu samo dobrotu i humanost Biden ima…

Ubistva u Gazi razotkrila su mnoge tvrdnje Zapada, zapadnih medija i tamošnje elite o poštivanju ljudskih prava. Zapadni mediji su upali u zamku slijepog pristajanja uz lažni izraelski narativ o onome što se dešava u Pojasu Gaze. Vidjeli smo komentare prezentera i dopisnika velikih informativnih mreža, poput CNN-a, BBC-a i drugih, a svi oni odišu slijepom pristrasnošću prema Izraelu i namjerno zanemaruju korijen problema u Palestini, a to je izraelska okupacija. Čitamo članke i naslove iz američkih novina koji su imali određeni stepen kredibiliteta, kao što su Washington Post, The New York Times i Wall Street Journal, koji brane brutalnost i barbarstvo Izraela u ubijanju djece, žena i civila.

Dosluh protiv bespomoćnog naroda

Mogli smo pratiti, i još uvijek pratimo, kampanje zastrašivanja, plašenja i ciljanja koje provode mreže koje podržavaju Izrael na zapadnim univerzitetima, posebno u Americi, Njemačkoj i Francuskoj, protiv svih koji kritiziraju zločine Izraela nad stanovnicima Pojasa Gaze. Štaviše, čitali smo članke u tim novinama koji brane doseljeničku okupaciju u Palestini i napadaju sve koji o tome govore ili raspravljaju, pa čak i iz istraživačke i akademske perspektive.

Ubijanje Gaze ostaje da svjedoči najvećem činu dosluha protiv bespomoćnog naroda, a slike djece iz Gaze, koju Izrael brutalno ubija, ostat će noćna mora koja proganja sve koji su mogli zaustaviti ovo ubijanje, ili se barem usprotiviti i  kritizirati, a nisu to učinili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera