Od oholosti do poniženja: Deset sati koji su šokirali Izrael

Palestinski blitzkrieg je vojni neuspjeh i politička katastrofa za Izrael kolosalnih razmjera.

Palestinci su sada jasno stavili do znanja da bi se radije borili na nogama za pravdu i slobodu nego umrli na koljenima u poniženju (EPA)

Nekoliko dana nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu održao hvalisavi govor u Ujedinjenim narodima, najavljujući uspostavu novog Bliskog istoka oko Izraela i njegovih novih arapskih partnera, Palestinci, koje je potpuno izostavio iz svoje fantazijske regionalne karte, Palestinci su i njemu i Izraelu zadali fatalan udarac, politički i strateški.

Palestinski pokret otpora Hamas pokrenuo je pomno isplaniran, dobro izveden munjevit upad iz Gaze u Izrael, preko zraka, mora i kopna. U tandemu sa hiljadama projektila ispaljenih prema izraelskim ciljevima, stotine palestinskih boraca napale su izraelska vojna i civilna područja u južnom dijelu zemlje, što je dovelo do ubistva velikog broja Izraelaca i zarobljavanja desetaka izraelskih vojnika i civila.

Hamasovi ciljevi u operaciji nisu nikakva tajna: Prvo, uzvratiti i kazniti Izrael za njegovu okupaciju, ugnjetavanje, ilegalno naseljavanje i skrnavljenje palestinskih vjerskih simbola, posebno džamije Al-Aksa u Jerusalemu; drugo, ciljati na arapsku normalizaciju s Izraelom kojom se prihvata njegov režim aparthejda u regiji; i na kraju, osigurati još jednu razmjenu zatvorenika kako bi se što više palestinskih političkih zatvorenika oslobodilo iz izraelskih zatvora.

Kazneni i osvetnički aspekt palestinske operacije

Podsjetimo, vođa Hamasa u Pojasu Gaze Yahya al-Sinwar, koji je više od dvije decenije proveo u izraelskom zatvoru, oslobođen je u razmjeni zarobljenika. Mohammed Deif, čelnik vojnog ogranka Hamasa, kao i mnogi drugi Palestinci, izgubio je voljene u izraelskom nasilju – malog sina, trogodišnju kćerku i svoju ženu. Stoga je jasno da postoji i kazneni i osvetnički aspekt operacije.

U tom smislu, napad je možda bio nevjerovatno šokantan, ali nije bio iznenađujući.

Oholost je konačno sustigla Izrael i njegove arogantne vođe, koji su dugo mislili da su nepobjedivi i stalno potcjenjivali svoje neprijatelje. Od “iznenadnog” arapskog napada u oktobru 1973, izraelski čelnici su jedan za drugim bili šokirani i zaprepašteni, uvijek iznova, onim što su ljudi koje su tlačili bili sposobni učiniti.

Uhvatio ih je nespremne libanski otpor nakon izraelske invazije na tu zemlju 1982, palestinske intifade 1980-ih i 2000-ih, te palestinski otpor nakon više od pet decenija izraelske okupacije i četiri uzastopna rata u Gazi.

Jasno je da izraelsko vojno i civilno vodstvo također nije očekivalo Hamasovu veliku operaciju, čiji je uspjeh predstavljao veliki izraelski obavještajni i vojni neuspjeh. Uprkos sofisticiranoj mreži špijuna, bespilotnih letjelica i tehnologije nadzora Izraela, nije mogao otkriti i spriječiti napad.

Ali šteta učinjena Izraelu nadilazi obavještajni i vojni promašaj; to je i politička i psihološka katastrofa. Nepobjediva država pokazala se ranjivom, slabom i užasno impotentnom, što neće ići na ruku njenim planovima da bude regionalni lider novog Bliskog istoka.

Najgori dan u historiji Izraela

Slike Izraelaca koji u strahu bježe iz svojih domova i gradova bit će ukorijenjene u njihovom kolektivnom sjećanju još mnogo godina. Subota je je vjerovatno bila najgori dan u historiji Izraela. Potpuno poniženje.

Netanyahu, majstor za spin, to neće moći promijeniti bez obzira na to kako bude govorio. Izrael neće dobiti priliku poništiti ono što je svijet vidio u subotu ujutro: pobješnjela zemlja izgubljena zbog vlastitih fantazijskih zabluda.

Izraelski vojni establišment će bez sumnje pokušati povratiti stratešku i vojnu inicijativu od Hamasa tako što će mu odmah zadati veliki vojni udarac. Kao što je činila u prošlosti, poduzet će žestoka bombardiranja i kampanje ubistava, što će dovesti do velikih patnji i nebrojenih žrtava među Palestincima. I kao što se to događalo u prošlosti uvijek iznova, ovo neće uništiti palestinski otpor.

Zbog toga bi Izrael mogao razmotriti ponovno raspoređivanje svoje vojske u palestinske gradove, mjesta i izbjegličke kampove širom Pojasa Gaze i Zapadne obale pod izgovorom da želi dokrajčiti Hamas i druge palestinske frakcije.

Takvo potpuno preuzimanje historijska je želja fanatičnijih članova izraelske vladajuće koalicije, koji žele uništiti palestinske vlasti, preuzeti direktnu kontrolu nad cijelom historijskom Palestinom ili onim što nazivaju “Velikom zemljom Izrael”, te provesti etničko čišćenje Palestinaca.

To bi bila velika greška. To bi dovelo do potpunog asimetričnog rata i izoliralo Izrael kao nikada prije. Čak bi se i zapadni čelnici, koji su do sada podržavali Netanyahua i transparentno izražavali licemjernu solidarnost s izraelskim aparthejdom, mogli početi distancirati od izraelske vlade.

Izraelsko skandalozno poniženje već potkopava njegov strateški i politički položaj u regiji. Arapski režimi koji su normalizirali odnose s Izraelom i koji su partneri s Netanyahuovom vladom svakim satom izgledaju sve gluplji.

Neodrživo balansiranje

U očaju da pokuša preokrenuti svoj lični neuspjeh i da održi svoju krhku koaliciju, Netanyahu će sigurno pretjerano reagirati i u tom procesu se još više otuđiti od novih i potencijalnih regionalnih partnera.

Kuda god ovo vodilo, Netanyahuovo nasljeđe bit će pokvareno neuspjehom. On bi mogao povesti svog palestinskog kolegu, osamdesetogodišnjaka Mahmouda Abbasa, zajedno sa sobom u odvod historije.

Abbas također doživljava politički neuspjeh. Pokušava držati granicu između osude izraelske okupacije i koordinacije sigurnosti s njom. Takvo balansiranje više nije održivo.

Ali promjena koja dolazi nije samo u ličnostima; radi se o dva naroda kao cjelinima, i o tome žele li živjeti u miru ili umrijeti u borbi. Vrijeme i prostor za bilo šta između su prošli.

Palestinci su sada jasno stavili do znanja da bi se radije borili na nogama za pravdu i slobodu nego umrli na koljenima u poniženju. Krajnje je vrijeme da Izraelci poslušaju lekcije iz historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera