Islamofobija nije ‘sloboda govora’

Ako su zapadne nacije istinski posvećene podržavanju i zaštiti ljudskih prava, trebaju prestati koristiti neosnovanu bojazan za ‘slobodu govora’ kao izgovor za nedjelovanje.

Protesti muslimana u Pakistanu nakon spaljivanja Kur'ana u Švedskoj (EPA)

Slučajevi spaljivanja Kur'ana ovog ljeta u Skandinaviji nisu anomalije nego dio uznemirujućeg trenda. Svjedočimo oštrom porastu islamofobne mržnje, koju podstiču i finansiraju desničarski političari širom svijeta. Muslimani su sve više na meti, maltretirani i diskriminisani samo zato što su muslimani u Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i šire.

Kao socijalna radnica i koordinatorica odjela za Vladine poslove u Vijeću za američko-islamske odnose (CAIR), iz iskustva znam kako takvi mrzilački incidenti mogu razoriti zajednice i nanijeti štetu nacionalnoj koheziji i povjerenju.

Postoje stvari koje se mogu napraviti i koje se rade, kako bi se zaustavio ovaj novi val islamofobije.

‘Sloboda izražavanja’

U julu, nedugo nakon što je slučaj spaljivanja Kur'ana u Švedskoj izazvao proteste širom muslimanskog svijeta, naprimjer, Vijeće za ljudska prava UN-a (HRC) donijelo je rezoluciju u pokušaju da se pozabavi ovim pitanjem.

Ova rezolucija je, između ostalog, pozvala države da poduzmu korake kako bi „spriječile i krivično gonile počinitelje djela i zagovaratelje vjerske mržnje koja predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje“.

Ovaj prijedlog je na kraju usvojen sa 28 glasova za iz cijelog svijeta. Ipak, umjesto da pokažu solidarnost sa globalnom muslimanskom zajednicom, neke moćne i utjecajne države, među kojima su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, usprotivile su se ovom prijedlogu uz objašnjenje da je njegov sadržaj u sukobu sa njihovim stavovima o slobodi izražavanja.

Da stvar bude gora, većina medijskih izvještaja o ovoj važnoj rezoluciji fokusirana je na ovu tzv. debatu o „slobodi govora“ umjesto na utjecaj koji u stvarnom životu ima islamofobija na blagostanje i svakodnevnu sigurnost muslimana kao i na ono što se može učiniti kako bi se stalo u kraj ovoj globalnoj društvenoj boljci.

S obzirom da se muslimani u Evropi i SAD-u osjećaju kao da imaju metu na leđima zbog njihovog vjerskog identiteta, naši izabrani zvaničnici imaju odgovornost da nešto poduzmu. Dok ultradesničarski agitatori napadaju džamije i ležerno cijepaju muslimansku svetu knjigu kako bi provocirali i zastrašivali uzorne građane pod izgovorom da koriste svoje pravo na „slobodu govora“, demokratske vlade ne mogu samo sjediti ne radeći ništa.

Vlade SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske i svih drugih država koje su glasale protiv rezolucije UN-a trebaju hitno preći sa politički nabijenih diskusija o dihotomiji tzv. slobode govora i govora mržnje i početi se baviti temeljnim uzrocima antimuslimanskih predrasuda u svojim državama.

Popunjavanje praznina

Kako god, zabrinutost u pogledu slobode govora i rezolucije Vijeća za ljudska prava nije opravdana. Pomenuta rezolucija ne poziva na ograničavanje slobode govora niti na sveopću zabranu kritikovanja islama ili muslimana. Ona samo podstiče države članice da osude postupke koji provociraju i šire mržnju kao što je spaljivanje Kur'ana kao i da popune praznine u svojim nacionalnim pravnim i političkim okvirima koji dozvoljavaju zlonamjernicima da podstiču vjersko nasilje, mržnju i diskriminaciju nekažnjeno.

U zakonu već postoji jasna distinkcija između kritike, zakonitog protesta i govora mržnje koju države koje su se usprotivile rezoluciji Vijeća za ljudska prava izgleda ignorišu. Dok su kritika i neslaganje sa svim religijama, uključujući i islam, s pravom zaštićeni u većini slobodnih i demokratskih država, govor mržnje koji ocrnjuje i dehumanizira ljude i koji bi mogao dovesti do nasilnih postupaka protiv njih, nikada nije prihvatljiv.

Države koje su glasale protiv rezolucije Vijeća za ljudska prava ovog ljeta, uključujući i SAD, propustile su važnu priliku da javno zauzmu stav protiv islamofobije, ali nije prekasno da se preokrene kurs i poduzmu konstruktivni koraci.

U SAD-u, naši zastupnici u Kongresu mogu pomoći u borbi protiv islamofobije tako što će pojačati zakone o zločinima iz mržnje tako da obuhvataju vjerski motivisane zločine i ažurirati zakone o govoru mržnje tako da obuhvataju i govor mržnje na internetu i podsticanje vjerske mržnje. Mogu uspostaviti i nove kanale komunikacije između vlade i vjerskih grupa kako bi se mogle saslušati bojazni i preporuke zajednica koje su na meti napada i kako bi se moglo pravovremeno reagovati. Osim tog, čelnici u Kongresu mogu podržati programe podizanja svijesti o islamu i vjerskom diverzitetu kako bi se jačali razumijevanje u zajednici i saradnja na međunarodnom nivou.

Priznavanjem i adresiranjem islamofobije takvim jednostavnim i direktnim politikama i inicijativama, SAD može poduzeti ključne korake prema kreiranju inkluzivnog društva koje cijeni dobrobit i sigurnost svakog Amerikanca, bez obzira na rasnu, etničku i vjersku pripadnost.

Borba protiv antimuslimanskih predrasuda

Neki zastupaju stav da s obzirom na to da se najagresivniji i najzapaljiviji činovi islamofobije, kao što je spaljivanje Kur'ana, dešavaju u Evropi, nema neposredne potrebe da SAD implementira politike za borbu protiv antimuslimanskih predrasuda u američkom društvu. Ali takvi islamofobni postupci, čak i kada se dešavaju kilometrima daleko u Evropi, ne postoje u vakuumu.

Danas svjedočimo nastojanjima krajnje desnice da demonizira, kriminalizira i dodatno marginalizira muslimane i druge manjinske vjerske, etničke i rasne grupe širom zapadnog svijeta. Ovaj opasni brend radikalnog ultradesničarskog aktivizma posebno je snažan u SAD-u, gdje političari i školski odbori uspješno zabranjuju knjige koje se odnose na rasu, historiju, religiju i druge zaštićene karakteristike.

Moramo prepoznati poveznice između činova mržnje protiv muslimana u Evropi kao što su slučajevi spaljivanja Kur'ana i uspona krajnje desnice u SAD-u. Ipak su veze između američke krajnje desnice i antiislamskih provokatora u Evropi dobro poznate i o njima se mnogo pisalo. Nadalje, ne možemo ignorisati načine na koje evropske i američke politike informišu jedna drugu.

Ako su zapadne nacije istinski posvećene podržavanju i zaštiti ljudskih prava kod kuće i u inozemstvu, trebaju prestati koristiti neosnovane razloge za zabrinutost vezane za „slobodu govora“ kao izgovor za nedjelovanje protiv islamofobije. SAD i njegovi evropski saveznici su, bez sumnje, pogriješili što su glasali protiv rezolucije protiv islamofobije ranije ove godine.

Ipak, još mogu i trebaju uraditi ono što je ispravno, prestati se skrivati iza neodređenih zabrinutosti za zaštitu slobode govora i učiniti ono što je neophodno kako bi osigurali da svi koji žive unutar njihovih granica, uključujući i muslimanske građane, mogu živjeti bez zlostavljanja i mržnje koje promoviše krajnja desnica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera