Zašto Palestinci trebaju primati udarce – iznova i iznova?

Zapad pokušava ne samo ugušiti nego i kriminalizirati sav palestinski otpor.

Palestinci nose dvojicu ranjene braće na nosilima nakon što su ih izvukli iz ruševina nastalih usljed izraelskih zračnih napada na Gaza City, 25. oktobra 2023. [Mohammed Saber/EPA-EFE]

Otkako je Izrael počeo svoj otvoreni genocid nad okupiranom Gazom prije gotovo tri sedmice, vojska zapjenjenih zapadnih političara pješaka potvrdila je svoj odvratni karakter još jednom.

Glavni među njima su guverner sa Floride Ron DeSantis i britanska ministrica Suella Braverman. Oboje su željeli, poput puzajućih udvarača, zagraljaj Izraela, željni da zadive svog voljenog masovnog ubicu laskanjem i odanošću.

U svojoj predvidivo ropskoj ulozi, DeSantis je, zapravo, jednostrano odbacio Prvi amandman američke Povelje o pravima koji navodno garantuje svakom američkom građaninu pravo da izrazi ideje „kroz govor“ i „da se okupi s grupom da protestuje“.

‘Neuki fanatik’

Na prestižnim fakultetu obrazovani „neuki fanatik“ koji se bori za mjesto američkog predsjedničkog kandidata privukao je kratkotrajnu pažnju ranije ove sedmice kada je palestinskoj studentskoj grupi Studenti za pravdu u Palestini (SJP) zabranio pristup univerzitetskim kampusima.

Koliko znam, guvernerovo ukidanje SJP-a nije navelo stalno uvrijeđene trećerazredne TV ličnosti i ratnike za „slobodu izražavanja“ poput Billa Mahera – koji su vjerovatno proveli više vremena baveći se trivijalnim stvarima nego učeći u biblioteci – i ostale da uporno, poput beba koje muče grčevi, zavijaju o ovom nečuvenom napadu na slobodu govora.

Brojke.

Da ne bi bila nadmašena u oblasti otkazivanja navodno svete „slobode govora“ i „prava na okupljanje“, Braverman, ministrica unutrašnjih poslova ovisnica o skandalima i željna pažnje, pokušala je otići jedan histerični korak dalje pokušavši potpuno zabraniti palestinsku zastavu.

Braverman je navodno prišla nekolicini uljudnih engleskih policajaca, koji su, usput, proglašeni krivim za institucionalni rasizam, tražeći od svojih poslušnih šefova da provjere da li mahanje zastavom predstavlja krivično djelo „maltretiranja“ ili „podsticanja na nasilje“.

Mislim da policajci rasisti još razmišljaju da li da uvedu ovaj sumanuti propis.

U međuvremenu, stotine hiljada nezastrašenih Londonaca i navijača škotskog fudbalskog kluba Celtic, dali su Braverman do znanja što misle o njoj i predloženoj zabrani isticanjem – uz rizik od zatvaranja – palestinske zastave u demonstracijama tokom vikenda i tokom utakmice Lige prvaka u srijedu.

Svaka im čast.

Solidarnost običnih ljudi

Ovi činovi solidarnosti običnih ljudi u znak protesta protiv brisanja bilo kakve otvorene podrške zarobljenim Palestincima i njihovoj pravednoj stvari fini su primjeri nužnih odgovora na riješenost Zapada da uz podršku države ne samo uguši nego i kriminalizira otpor.

To je stara, poučna priča koja dokazuje da tzv. „liberalne“ demokratije neće tolerisati Palestince i milione njihovih saveznika koji protestuju protiv okrutnih i smrtonosnih postupaka njihovog druga koji praktikuje aparthejd na Bliskom istoku – čak i kad to čine mirno.

Eksplicitno značenje ovog sistemskog gušenja palestinskih „glasova“ je da Palaestinci moraju ostati bez „glasa“.

Umjesto tog, trebaju, zašutjeti i prihvatiti kao geopolitičku stvarnost pravo Izraela da krade i protjeruje Palestince sa njihove zemlje i iz njihovih domova, te da ih traumatizira, zatvara, sakati i ubija dok upada i uništava ono što je ostalo od Palestine sa potpunom nekažnjivošću.

Za daljnje i uvjerljive dokaze ovog sveprisutnog cenzorskog stava, molimo pogledajte većinu zapadnih medija koji su ovih dana ošamućeni od genocida.

Palestinci nemaju pravo na odgovor

Bizarna posljedica je, naravno, da svako osporavanje ovog apsurdnog konstrukta u bilo koje vrijeme, bilo gdje, od strane bilo koga, predstavlja, očito, „krvnu optužbu“ ili još gore, praznu retoriku, „antisemitizam“

Odatle odlučni pritisak Izraela i njegovih fanatičnih surogata u inozemstvu da se pokret Bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS) zabrani i ocrni kao nezakonita, antisemitka uvreda kako bi se osujetilo pravo Izraela da krade i izbacuje Palestince s njihove zemlje i u njihovim domovima, kao i da ih traumatizira, zatvara, sakati i ubija, dok upada i uništava ono što je ostalo od Palestine sa potpunom nekažnjivošću.

Od Palestinaca se očekuje da dozvole pobješnjelim doseljenicima da izvode ono što, po svim mjerilima, predstavlja pogrom za pogromom i dozvole izraelskim snagama da ih neprestano bombarduju, izgladnjuju i muče žeđu do smrti jer premijer Benjamin Netanyahu i njegove gorljive pristalice u medijima kažu da može bez ograničenja ili kajanja.

Palestinci nemaju pravo na odgovor. Oni moraju primati udarce, iznova i iznova.

De facto: bilo koji oblik „oružanog“ otpora, uključujući, ali ne i ograničavajući se na, bacanje kamenja, spaljivanje guma ili puštanje zmajeva, smatra se nečuvenim krivičnim djelom koje često zahtijeva pogubljenje po kratkom postupku maloljetnih prestupnika, poput palestinske bolničarke Razan al-Najjar.

Slučaj bolničarke al-Najjar

Ova 20-godišnjakinja je ubijena 1. juna 2018, dok se brinula o Palestincima koji su bili pogođeni blizu ograde u Gazi dok su se suprotstavljali brutalnoj okupaciji puštajući plamteće zmajeve koji su padali, na dijelove osušene izraelske zemlje, ne oštećujući ih.

U početku je izraelska vojska tvrdila da je ubistvo al-Najjar „nesretan slučaj“. Mjesecima kasnije, izraelska grupa za ljudska prava B'Tselem je zaključila da je to bila, zamislite, laž.

„Za razliku od mnogih verzija koje je ponudila [izraelska] vojska, činjenice o ovom slučaju vode do samo jednog zaključka“, glasnogovornik B'Tselema je kazao u to vrijeme. Izraelske sigurnosne snage namjerno su upucale i ubile al-Najjar „uprkos činjenici da nije predstavljala nikakvu opasnost [i] da je nosila medicinsku uniformu“.

S obzirom da je Izrael ubio više od 7000 Palestinaca u genocidu, od kojih su polovina bebe i djeca, pitam se jesu li lingvista Noam Chomsky i aktivista Norman Finkelstein, tradicionalni i glavni prijatelji Palestinaca, spremni konačno odbaciti svoje taktičko ili potpuno protivljenje BDS-u.

Paklena vremena i okolnosti to zahtijevaju.

Zaista, u slabo zapaženom dijelu svog izvještaja iz 2021, pod nazivom Prekoračen prag, koji je otkrio da je Izrael, generacijama, činio „zločine protiv čovječnosti aparthejda i progona“, Human Rights Watch (HRW) podržao je glavne stubove kampanje BDS-a.

Zanimljivo, ova grupa je napisala da bi „sve države“ trebale: „podvrgnuti sporazume, dogovore o saradnji i sve oblike trgovine i poslovanja s Izraelom pojačanom oprezu kako bi se provjerili oni koji su direktno doprinijeli činjenju zločina aparthejda i progona Palestinaca i „uvesti ciljane sankcije, uključujući zabranu putovanja i zamrzavanje sredstava, protiv zvaničnika i subjekata odgovornih za nastavak činjenja ozbiljnih međunarodnih zločina, uključujući aparthejd i progon“.

Pretpostavljam da je Human Rights Watch bio motivisan da ratificira etički, pravni i moralni imperativ i legitimitet BDS-a ovim jednostavnim, ali dubokim impulsom: svako od nas je dužan, suočen sa šokantnom i ukorijenjenom nepravdom i nečovječnošću koje iz generacije u generaciju trpe opkoljeni Palestinci, da uradi nešto po tom pitanju.

Nećemo se više pridržavati lekcija koje drži Izrael, niti onih od nesretnika poput Rona DeSantisa i Sue Braverman, koji diktiraju uslove otpora genocidnoj žestini jedne aparthejdne države.

Dani takve poslušnosti su prošli.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera