Brisanje Palestine

Ono što se događa u Palestini više se ne može opisati kao genocid, pa čak ni etničko čišćenje. To je iznad masovnog istrebljenja – to je potpuno brisanje.

Ova slika snimljena iz grada Sderota na jugu Izraela prikazuje oblak dima koji se diže tokom izraelskog bombardiranja sjevernog Pojasa Gaze 19. oktobra 2023. (AFP)

Dok se opsada i bombardiranje Gaze nastavljaju punom snagom, dok se ubijaju stotine ljudi svaki dan, a sakati mnogo više, i pri čemu se brišu čitave porodice iz matičnih knjiga, međunarodna zajednica i dalje nezainteresirano posmatra. Globalni razgovor o napadu na Gazu pomiče se prema aneksiji još jednog dijela historijske Palestine od strane Izraela, pri čemu zemlje širom svijeta žure ne kako bi spriječile nepravdu, već kako bi osigurale da Palestinci pretvoreni u izbjeglice kao rezultat toga ne postanu njihova briga.

Danas je strah od onoga što slijedi za Palestince veći nego okrutnost očite ravnodušnosti svijeta prema njihovoj patnji.

Ovaj put, Nakba se prenosi na televiziji i ima miris konačnosti. Ono što se događa u Palestini više se ne može opisati kao genocid ili čak etničko čišćenje. To je iznad masovnog istrebljenja – to je potpuno brisanje.

Uz poremećenu i moralno pokvarenu vojnu kampanju za gašenje života nevinih palestinskih civila – od kojih su većina žene i djeca – ide jednako ako ne i zlokobnija kampanja za potpuno brisanje njihovog identiteta.

Zašto na digitalnim kartama ‘nema Palestine’?

Otvorite Apple, Google ili bilo koju drugu digitalnu kartu. Upišite “Palestina”. Nećete je pronaći. Naći ćete samo Izrael. Ako budete imali sreće, možda ćete biti usmjereni na mali komadić onoga što se naziva “palestinskim teritorijima”, čvrsto ugrađenim unutar Izraela kako niko ne bi pogrešno pomislio da je to nezavisna nacionalna država. I naravno, nigdje na karti nećete pronaći ključnu riječ koja prethodi palestinskim teritorijima kako bi razotkrila ružnu, ali nužnu i mučnu istinu: “Okupirano”.

Svaki Palestinac doživio je ili brutalno iskustvo da je ostao bez državljanstva i/ili je beskućnik, ili se probudio u stvarnosti da je domovina njegovih roditelja očito izmišljena. Nikada neću zaboraviti iskustvo kao dječak rođen i odrastao u Louisiani kada mi je mama morala objasniti zašto je moja učiteljica u drugom razredu rekla “Palestina ne postoji”. Odjednom su sve karte, zastave, slike, kultura, pa čak i stari novčići prije 1948. na kojima je pisalo “Palestina” postale navodno laž. Sve pobrojano, iako je moj otac pet godina stariji od države Izrael. Sve u vezi nas navodno ne postoji.

Ne nestaje samo palestinski narod ili ime zemlje, već i sama riječ Palestina. Palestina se namjerno briše iz naše svijesti i diskursa, tokom rata pa čak i u miru.

Abrahamski sporazum, navodni hit dogovor postignut uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država za normalizaciju odnosa između arapskih država i Izraela, nekako uspijeva isključiti glavnu oštećenu stranu: stanovništvo Palestine. Bilo bi normalno pretpostaviti da bi nevolja Palestinaca, koja je navodno bila najveća pojedinačna prepreka miru između arapskih država i Izraela, učinila palestinski narod kritičnim – ako ne i centralnim – učesnikom u tako monumentalnom dogovoru. Ipak, što se Abrahamovog sporazuma tiče, Palestinci ne postoje.

Genocidna kampanja koja se naziva ‘rat protiv Hamasa’

A sada se trenutna genocidna kampanja koju vodi okupacijska država Izrael protiv Palestinaca univerzalno – i pogrešno – opisuje kao “rat između Izraela i Hamasa”. Nekako palestinski narod, koji je bio podvrgnut izraelskoj okupaciji i ugnjetavanju 75 godina prije 7. oktobra, više nije bitan. Ovaj zlokobni potez odnosa s javnošću duboko je problematičan iz dva razloga.

Prvo, dopušta pojednostavljenu priču o dobru protiv zla, gdje Izrael preuzima ulogu mirotvorne, civilizirane demokratije koja gleda svoja posla, a Hamas je neobjašnjivo zla i barbarska milicija – opisana svim antimuslimanskim atributima i zamislivim tropima – koji napada Izrael iz vedra neba. I to usprkos činjenici da je prema Human Rights Watchu, Amnestyju, pa čak i brojnim izraelskim organizacijama za ljudska prava, Izrael zapravo država aparthejda i ilegalni okupator koji je implementirao najnehumaniji sistem zatvaranja na otvorenom na svijetu. Izrael možda ima desetke političkih stranaka, ali često ponavljana tvrdnja da je to jedina “demokratija” na Bliskom istoku ne može se shvatiti ozbiljno kada njegov premijer, koji se bori s optužbama za korupciju, može potkopati pravosuđe i imenovati u svoju vladu visoke dužnosnike koji se otvoreno nazivaju fašistima.

Drugo, što je mnogo više uznemirujuće, strateškim brisanjem Palestine iz priče, Izrael u potpunosti zaobilazi sva neugodna pitanja o tome da su napadi 7. oktobra povezani s njegovom više od 70 godina dugom okupacijom palestinskog naroda.

Jednostavna istina je da riječ “Palestina” duboko šteti imidžu Izraela na međunarodnoj sceni. Riječ “Palestina” sa sobom nosi toliko općepriznate žrtve i toliko priča o ugnjetavanju, pokoravanju i genocidu da kada se uključi u razgovor, Izrael jednostavno ne može osporiti svoje zločine, koliko god očajnički to pokušavao. Moralna težina Palestine toliko je teška da svaki put kad se ta riječ izgovori, možete čuti siktanje iz izraelskog PR mjehura. Nikakva odmarališta na plaži i tehnološki jednorozi ne mogu izbrisati trajnu mrlju palestinske krvi s izraelskih ruku.

Čini se da Izrael misli da je jedini način da se riješi teškog moralnog tereta Palestine da se, doslovno, potpuno riješi “Palestine”, a to uključuje njeno potpuno brisanje s karte. Pa ipak, Izrael je taj koji stoji ispred Ujedinjenih naroda, godinu za godinom, moleći da ga se zaštiti od “barbarskih” naroda koji ga navodno žele izbrisati s karte. Ironija je možda histerična, ali licemjerje je stvarno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera