Zašto je sve manje ljubavi između Beograda i Berlina

Sve više suprotnih političkih pozicija, prije svega u odnosu na Rusiju i Kosovo, može ugroziti i ekonomske odnose Srbije i Njemačke.

Da nevolja bude veća, Beograd je istovremeno skrenuo još udesno nakon što je predsjednik Srbije umjesto reformskih počeo oblačiti svoja stara nacionalistička odijela, piše autor (Arhiva)

Odnosi Njemačke i Srbije su i definitivno na silaznoj putanji. O tome više nema skoro nikakvih sumnji, osim različitih mišljenja kako i zašto je u relativno kratkom periodu došlo do kvarenja političkih veza Berlina i Beograda koji sada zbog nekompatibilnih politika prijete kako mogu ugroziti i vrlo poletne i razvijene ekonomske odnose.

To bi prije svega moglo ugroziti Srbiju kojoj je Njemačka glavni partner i u kojoj posluje 400-ak njemačkih preduzeća sa gotovo 80.000 radnika.

Do prije svega petnaestak mjeseci u odnosima Beograd i Berlina sve je izgledalo skoro idealno, a pažljiviji čitaoci će se sjetiti fotografije sa ispraćaja Angele Merkel sa beogradskog aerodroma i nikako samo protokolarno mahanje jedno drugom njemačke kancelarke i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Bila je to jedna od dvije najvažnije kancelarkine oproštajne posjete poslije 16 godina uspješne vladavine. Prva je bila posjeta Moskvi i oproštaj s Vladimirom Vladimirovičem.

Njemačka ulijevo, Srbija udesno

Kada je u kancelarkinu stolicu, u skladu sa očekivanjima i domaće i svjetske publike, zasjeo dotadašnji vicekancelar i ministar finansija Olaf Sholtz, mnogi su odahnuli misleći kako bitnih promjena njemačke politike neće biti. Ubrzo su se uvjerili kako kao i svaki drugi i berlinski politički “semafor”, što je ime i pobjedničke koalicije, osim crvene ima i žuto i naročito zelenu boju.

Njemačka je skrenula ulijevo, ali to Beograd nije htio vidjeti  baš kao ni onomad kada godinama nije vidio da je pao Berlinski zid. Gledao je prema Moskvi kao što i danas čini, istina ne baš isključivo na tu stranu.

Da nevolja bude veća, Beograd je istovremeno skrenuo još udesno nakon što je predsjednik Srbije umjesto reformskih počeo oblačiti svoja stara nacionalistička odijela.

Olaf Sholtz je prilikom posjete Beogradu u neuvijenoj formi Vučiću tet a tet rekao kako Srbija mora što prije uvesti sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu i kako je uslov Srbiji za ulazak u EU priznanje Kosova.

Kancelar se odmah našao na meti oštrih izjava srpskih zvaničnika uz brojne druge njemačke političare i diplomate. Kao najoštriji kritičar izjava njemačkih predstavnika pojavila se premijerka Ana Brnabić, što je bilo iznenađenje i za domaću i za stranu javnost.

Ovome su prethodile ranije redovne kritike izvjestiteljke Evropskog parlamenta za Kosovo Viole von Cramon i ministrice spoljnih poslova Annalene Baerbock čija su imena u srpskoj javnosti učestalo spominjana u posprdnom kontekstu da bi red na kraju došao i na njemačkog ambasadora u Prištini Jorna Rohdea.

Brnabić je Rhodeu na krajnje nediplomatski način poručila kako su njegove izjave (o uklanjanju srpskih barikada do Božića) bezobrazne i bezobzirne, ne vodeći računa kako je Njemačka, usput, najveći investitor u Srbiji i njeno najveće tržište u Evropi, što otvara pitanje siječe li Beograd granu na kojoj sjedi.

Premijerkin Twitter-rat protiv Berlina

Kako stvari sada stoje, Vučić za Njemačku gotovo sigurno više nije “čovjek od riječi”, kako ga je procjenjivala Angela Merkel čemu je u najvećoj mjeri ipak sam doprinio.

Kako drugačije shvatiti pravu verbalnu torturu, naročito preko društvenih mreža, kojom je naravno u Vučićevo ime, Ana Brnabić danima “čašćavala” predstavnike njemačke vlade i države.

Izjave njemačkih političara, suprotno dobrim diplomatskim običajima i praksama, naročito kada se s njima ne slažete, našle su se na meti Brnabićeve, uz manje ili više otvorenu podršku Vučića, što nikako nije moglo ostati neprimijećeno ni u regiji, ni u Evropi.

Poslije sukoba sa Baerbock i Von Cramon, na red je došao i ambasador Njemačke u Prištini Jorn Rhode, i to baš kada je kriza dostigla svoj vrhunac nakon blokade puteva na sjeveru Kosova dok su cijevi srpskih haubica već bile usmjerene na baze NATO-a i kosovskih specijalaca. Premijerki je zasmetalo što je ambasador rekao da su barikade na sjeveru Kosova nelegalne i da moraju biti uklonjene.

„Ambasadore, vaše izjave su čvrste kao Deda Mraz. Jedini problem: ovo nije smešno. Osim ako niste pogrešno protumačeni ili ste imali manji moždani udar pre intervjua, one su duboko zabrinjavajuće jer eksplicitno pretite našim ljudima – a to nije prihvatljivo“, napisala je Ana Brnabić na Twitteru.

Ovakvih i sličnih blago rečeno neodmjerenih reakcija bilo je preko svake mjere i nikako nisu mogle služiti deeskalaciji u ionako pregrijanoj atmosferi.

Naravno, nije Brnabićeva ona koju treba optuživati kako u određenim, pogotovo kriznim, situacijama nije baš najvičnija upotrebi govornih i pisanih vještina. I za to kao i za mnoge druge vještine nisu dovoljni bezbrojni kursevi ili škole menadžmenta. Potrebno je i nešto mnogo više od naštrebanih ili poslušničkih briefinga, potreban je talent za vođenje javnih kao i svih drugih poslova.

Zato je Vučić i troši tako nemilosrdno, jer nema koga drugog, sve sa namjerom da sačuva vlastiti gard koji će mu itekako trebati u nastavku dijaloga s Evropom, čitaj Njemačkom, s nadom da se politički diskontinuiteti neće odraziti i na ekonomske odnose.

Dačić i ‘ona’ kolegica iz Njemačke

Ima Vučić, istina, i jednog iskusnog lisca na svojoj strani, baš kad je diplomatija u pitanju. Onog koji je 2013. u Briselu i potpisao sporazum sa Hashimom Tachijem i koji je i sada, ponovo, ministar spoljnjih poslova. Ali, iz nekog razloga (nije iz njegove stranke), Ivica Dačić, o njemu se ovdje radi, nije mu pouzdan.

Fakat, nikad ne znaš hoće li Dačić zapjevati “Shote more shote, shote mashalla” ili “Oj, Srbijo mila mati”. Niti hoće li konačno zapamtiti kako se povjerljivi razgovori u četiri oka nikad ne prepričavaju medijima. Tako je, nakon razgovora sa njemačkom kolegicom Annalenom Berbock, dotrčao do svojih televizijskih “ispovjedaonica”.

“Znate šta mi je ona (Berbock) rekla? Da nijedan premijer Kosova neće prihvatiti zajednicu srpskih opština. Ja sam je pitao: Je l’ ste vi svesni šta govorite, oni su to već prihvatili? Zašto ste me onda terali da potpišem Briselski sporazum? Ništa mi na to ne kaže, samo me sluša. Ona je slična kao (Albin) Kurti”, priča Dačić, a da ga voditelj ništa i ne pita.

Gledaoce potom informiše kako “ona” mora biti svjesna da je Angela Merkel podržala zajednicu srpskih opština. Zatim, opet gledaocima, poručuje da “ona” treba biti svjesna kako se ne može reći da se poštuje teritorijalni integritet Ukrajine, a ne poštivati teritorijalni integritet Srbije.

Dačić poručuje i da “ona” treba biti svjesna kako to što priča ima “teške posledice” i kako joj je rekao da to “nije unutrašnje pitanje Nemačke”.

“Ona je trenutno, istina, jedna od najpopularnijih političarki u Nemačkoj zbog retorike prema Rusiji. Ali, očigledno je da su ovde oni kreatori kosovske nezavisnosti i svi koji su kreirali kosovsku nezavisnost teško da će osuđivati poteze Prištine”, objašnjava Dačić.

Eto, tako govori ministar inostranih poslova o kolegici najznačajnije zemlje s kojom sarađuje Srbija (godišnja razmjena robe i usluga premašila tri milijarde eura). Zato ga, izgleda, Vučić i ne uzima mnogo ozbiljno, baš kao što ni Dačić ne uzima nikog za ozbiljno ko ne sluša Vladimira Vladimiroviča.

Zasad ima i para i benzina

Političkih nerazumijevanja oko Kosova, ali i mnogih drugih nedovršenih pitanja oko Kosove i Srbije, te cijele regije neće oskudijevati ni u 2023. godini, a najveća enigma ostaje da li se i kako mogu razdvojiti politički i ekonomski interesi. Jer se bez politike može živjeti, ali bez ekonomije nikako. Nevolja je što se rijetko kada politika udaljava od ekonomije bez obzira što je Srbija i dalje u prilici da subvencionira investitore na najpovoljnije načine u regionu.

Kako god, stara je ekonomska istina da je svaki kapital hiperosjetljiv i da zna pobjeći i na najmanji šušanj na tržištu, pa nije isključeno kako neko namah može zaključiti da razmjena političkih uvreda i prijetnji nikako ne može biti dobar okvir za ekonomsko poslovanje.

Za razliku od ekonomije, u politici nikad ne mora značiti kako je dva plus dva obavezno četiri, pogotovo kad je pitanje političke prirode kao što pitanje Kosova de facto jeste. A politička pitanja se prije svega rješavaju političkim sredstvima, prije svega diplomatijom.

Zbog toga, na sreću, još nema zadiranja u ekonomske pozicije Beograda, čak ni u njemačkim medijima koji se itekako bave krizom na Kosovu i po pravilu se zalažu da Vučić odustane od remećenja kosovske autonomnosti i funkcionalnosti uz opravdanu bojazan kako održavanje krize u bilo kom obliku ne odgovara nikome – osim Rusiji kojoj odgovara politika statusa quo, kako na Kosovu, tako i u Srbiji.

Od dva ključna zahtjeva Njemačke i Evrope Srbiji, sigurno je možda i važniji onaj o usklađivanju zajedničke spoljne politike, čitaj: uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji, nego priznavanja Kosova koje će u takvoj direktnoj formi vjerovatno izostati i kada se uskoro bude pregovaralo o Sholtz-Macronovom planu.

Sam Vučić u novogodišnjoj čestitki građanima je poručio da će para biti, da će biti i penzija, i plata, i povišica, da je zaustavljen rast inflacije (15,1 odsto dva mjeseca zaredom), da ima dovoljno i plina i benzina… Samo nije komentirao kako je BDP naglo pao na jedan odsto što je najniže u cijelom regionu. Doduše, nije ga niko ni pitao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera