Jacinda Ardern, javna službenica
Ostavka novozelandske premijere pokazuje da poniznost i empatija još imaju svoje mjesto u politici.
Javna službenica.
Te dvije riječi, čini mi se, najbolje opisuju Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda koja je prošle sedmice podnijela ostavku.
Nastavite čitati
list of 3 itemsPremijerka Novog Zelanda najavila ostavku
Novi Zeland odgodio izbore zbog ponovne pojave oboljelih od COVID-a 19
Mislim da bi premijerka Ardern pozdravila da joj se oda priznanje što se posvetila skromnom prijedlogu da političari, bez obzira na titulu i stranku, trebaju služiti javnosti, a ne nekim sitnim, uskogrudnim interesima.
Svojim riječima i djelima, Ardern je potvrdila da iako je uživala visoku titulu premijerke, ona je, u svojoj suštini, bila javna službenica koja se trudila, najbolje što je znala, da obavlja svoje važne dužnosti i odgovornosti s jednim ciljem: da se pobrine za probleme i promoviše dobrobit miliona običnih ljudi koji su joj povjerili tu visoku funkciju.
Je li nekada pogriješila? Jeste. Je li mogla uraditi više? Naravno. Šest izazovnih godina, Ardern je govorila, „s rukom na srcu“, da je dala Novom Zelandu „sve od sebe“. Samo bi pristrasni ili cinici mogu sumnjati ili dovoditi u pitanje njenu iskrenost.
Ardernina određujuća posvećenost javnoj službi jasno se vidjela tokom njene elokventne i, na trenutke, emocionalne objave u kojoj je objašnjavala zašto ostavlja „privilegiju“ premijerske pozicije.
Ardern je kazala da nakon što je ljeto i božićne praznike provela razmišljajući o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, više nije imala dovoljno „snage“ da nastavi. Rijetkost je da bilo koji premijer prizna nešto takvo. Obično je teško odreći se opojnih povlastica i privilegija moći – dobrovoljno, barem.
Danak opterećenja
Ali u skladu sa svojom autentičnom prirodom, Ardern je svojim sunarodnjacima i sunarodnjakinjama rekla da su opterećenja i zahtjevi uzeli danak. Ardern je bila umorna, možda čak i iscrpljena. I, kao takva, učinila bi njima i državi koju je dugo vodila veliku štetu ukoliko bi se kandidovala za premijerku na sljedećim federalnim izborima u oktobru.
Iako je Ardern dobila gotovo univerzalnu pohvalu za svoju elegantnu, iako iznenađujuću odluku kojom je pokazala da zna kada odustati, nekolicina manje dobronamjernih komentatora optužila ju je da je izdala Novi Zeland i Laburističku stranku koju predvodi.
„Laburistički zastupnici i pristalice imaju svako pravo biti bijesni. Ardern bi se suočila sa veoma neizvjesnim ishodom na oktobarskim izborima, što objašnjava više od bilo kojeg drugog razloga njenu odluku da odstupi“, pisao je jedan komentator.
Pogrešno. Ardern je jasno dala do znanja da se ne povlači sa funckije zato što je isuviše teško ili zato što se suočila sa izazovnom političkom situacijom uoči još jednog glasanja. Umjesto tog, Ardern je kazala da je „čovjek“ i, da u srcu i duši zna da je vrijeme da ode.
„Nisam neobična“, kazala je Ardern. „Ja sam političarka koja je prije svega čovjek. I dakle, liderstvo znači i spremnost da se prepozna kada je, zapravo, vrijeme da neko drugi preuzme posao.“
Ardernina iskrenost i introspektivnost su osvježavajući i dobrodošao protuotrov za niz, do sada, poznatih političara karijerista koji – zaslijepljeni egom i ohološću – ostaju na poziciji predugo i, neizbježno, bivaju poniženi od strane ambicioznih kolega ili ljutitih birača koji im žarko žele pokazati izlazna vrata.
Ardern je odabrala, umjesto tog, sama izabrati vrijeme odlaska iz javnog života pod svojim, dirljivim uslovima, da se pobrine za sebe, svoj brak i svoju kćerku. Samo bi joj neko ko je sebičan i kratkovidan mogao zamjeriti zbog tako mudrog izbora napravljenog iz ljubavi.
Odraz elegancije
Ardernin kratki govor bio je, također, karakterističan odraz jedne elegantne, ostvarene žene koja nas je često podsjećala da ljubaznost i empatija mogu ne samo biti principi vodilje, već i vladajući principi u nepraštajućem metežu politike.
„Osim ako barem ne možete raditi na tome da razumijete iskustvo drugih, veoma [je] teško isporučiti rješenja i odgovore na krize bez te polazne tačke“, kazala je Ardern. „To je meni bio veoma važan princip. Empatija.“
Kada su je pitali kako želi da je se sjećaju kao premijerke, Ardern je kazala: „Kao nekoga ko se uvijek trudio da bude ljubazan.“
Za razliku od kanadskog premijera Justina Trudeaua, koji miješa uprizorene, performativne postupke skrušenosti i solidarnosti sa autentičnošću, Ardenini jednostavni, nepripremljeni izrazi emaptije i ljubaznosti odavali su dojam iskrenosti.
Zaista, premijerka male, udaljene otočne nacije bila je melem za zlokobnu politiku podjele i uzavrele pritužbe uglađenih lakrdijaša u mnogo većim i istaknutijim mjestima širom burne zemaljske kugle.
Ardernina gracioznost i ljudskost katapultirali su nju i Novi Zeland u prvi plan svjetske savjesti u vrijeme kada je toliko ružnoće i nečovječnosti dominiralo vijestima, dan za teškim danom.
Dirljivi govor
Pa ipak, pored pitanja poreskih rezova i napora političkog života, Ardern je testirana upornom pandemijom, hitnošću klimatske krize, smrtonosnom vulkanskom erupcijom i podlim napadima na džamije u glavnom gradu Christchurchu, koji je izveo „australski terorista“ koji je ubio 51 nevinu osobu u martu 2019.
Za autsajdere poput mene, Ardernin dirljiv odgovor na unaprijed smišljeni masakr nad muslimanima utemeljio ju je kao liderku koja je na ovaj užasni trenutak odgovorila potrebnim suosjećanjem i pristojnošću.
Noseći maramu, Ardern je govorila o svojoj vjernosti i srodstvu sa ožalošćenim žrtvama mržnje – svojim sugrađanima Novozelanđanima.
„Oni su mi. Osoba koja je počinila ovo nasilje protiv nas nije“, kazala je Ardern. „Za njih nema mjesta na Novom Zelandu. Nema mjesta na Novom Zelandu za takve činove ekstremnog nasilja bez presedana, a jasno je da se ovdje radi upravo o tome.“
Odbila je, s pravom, izgovoriti ime napadača.
„Govorite imena onih koji su poginuli umjesto imena čovjeka koji im je oduzeo život“, kazala je ona. „On je možda želio postati zloglasan, ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa, čak ni njegovo ime.“
Ardern je popratila ovu snažnu retoriku djelima i ubjeđenjem. Uprkos gorkom udarcu i narušavanju njene popularnosti, ona je pooštrila zakone o oružju u toj državi, predvodeći zabranu vojnog i poluautomatskog oružja nekoliko dana nakon napada. Predvodila je i napore na suprotstavljanju govoru mržnje na internetu i zločinima iz mržnje.
Od početka pa do kraja premijerskog mandata, Ardern je mislila prvo na druge, pa zatim na sebe. Tako rade pravi javni službenici.