Posljednja epizoda realityja Srbija – ne brinite, nije kraj

Niti će Vučić abdicirati, niti će Srbija propasti, niti će biti velike bune zbog najave potpisivanja Sholtz-Macronovog plana za Kosovo koji je potpisalo svih 27 članica Evropske unije uključujući i preostalih pet koje do sada nisu priznale Kosovo kao nezavisnu državu.

Iako se već danima podižu kulise za posljednju epizodu desetogodišnjih pregovora Beograda i Prištine, odnosno potpisivanja Briselskog sporazuma, sve se odigralo nekako suviše brzo i prilično neočekivano. U pomenutom sporazumu osim formiranja zajednice opština sa srpskom većinom, od samog početka stoji (član 14) kako se dvije strane obavezuju da “neće jednu drugu blokirati, niti podsticati druge da blokiraju evropske integracije druge strane”.

Što je poslije desetak godina, za mnoge u Srbiji navodno veliko otkriće.

U realityju je sve dozvoljeno

Onaj koji je to znao kao i cijela njegova svita, sada igraju igru kako to sve zabašuriti i proglasiti svojom novom pobjedom, otprilike kao 1999, kada je Slobodan Milošević povlačenje srpske vojske i policije sa Kosova proglasio za pobjedu nad snagama NATO-a. Što mu neće biti nikako lako jer je konačno povukao potez zbog kojeg je i doveden na vlast.

Kako i zašto mu u tome zdušno pomaže i opozicija koja glumi kako nije, a zapravo jest dio vučićevske reality Srbije koju je onomad i dovela na tron, posebno je pitanje od čijeg odgovora zavisi i odgovor na pitanje kako je to sve moguće?

Jednostavnije je nego što se obično misli. U Srbiji je svjesno izbrisana granica između politike i realityja, s tim što se spontanost običnih ljudi u realityjima i političara u javnom životu režira po užasno lošim scenarijima iz vladinih i predsjedničkih kabineta. Uprkos tome, konzumenti vječito željni “hljeba i igara” sjede pred ekranima iščekujući kakvu-takvu katarzu, iako znaju da do nje neće doći. Barem ne u obliku koji bi se njima dopao.

Zbog toga se mnoge laži bez prevelikih poteškoća lako prodaju kao istine jer je u tom “žanru” uglavnom sve dozvoljeno, preciznije sve ono što je po želji “velikog brata”, bilo da je u pitanju gledanost (programa) ili rejting (političara).

Zbog toga se javnost u Srbiji nije pretjerano uzbudila kada je predsjednik Republike snuždenim glasom i još snuždenijim izgledom saopštio da Srbiji kada je Kosovo u pitanju slijede teški dani i teške odluke. Istina, prvi put je spomenuo da mu je “velika četvorka” (predstavnici Njemačke, Francuske, Italije i Sjedinjenih Država, plus Miroslav Lajčak) plan dostavila u formi “uzmi ili ostavi”. Što će reći “game over” ili, prevedeno na srpski, počinje posljednja epizoda političkog realityja u kojem će teško biti pokazati kako su Srbi ipak pobjednici na Kosovu.

Marti, vrati se, sve ti je oprošteno

Elem, kada bi neko danas beogradskim vlastodršcima i njihovim oponentima ponudio plan Martija Ahtisarija o nadziranoj nezavisnosti Kosova, odnosno kulturnoj autonomiji Srba po ugledu na raniji plan Z4 koji je nuđen Srbima u Hrvatskoj, sigurno je da bi ga ščepali kao dobro rješenje i za Srbe i za Albance.

Te 2008, kada su plan kritikovali i Beograd i Priština (zaživio je velikim dijelom kao dio Ustava Kosova), Albin Kurti, današnji premijer, organizovao je demonstracije protiv Ahtisarijevog plana i zbog toga zaglavio u zatvoru, finski diplomata dobio je Nobelovu nagradu za mir zbog rješavanja mnogih gordijskih čvorova u svijetu, uključujući i kosovski, a Albanci su proglasili nezavisnost.

Politici kupovine vremena i odlaganja “konačnog rješenja”, odnosno normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, koji nedavno umalo nisu zaratili zbog registracija na vozilima i hapšenja trojice Srba, doskorašnjih policajaca Kosova, došao je kraj.

Ali šta će dalje biti nije najjasnije ni poslije tri dana najavljivanog obraćanja naciji Aleksandra Vučića o čijoj su navodnoj ostavci već uveliko nagađali prorežimski mediji, nakon sastanka vrha Srpske napredne stranke sa svojim liderom.

Neki se očigledno nisu složili sa odlukom Vučića da “velikoj četvorci”, plus Lajčak, obeća prihvatanje evropskog plana za završni dijalog, niti upozorenjima tipa da “SNS bez njega (Vučića) ne postoji, niti Srbija bez njega može dalje”.

A da je to sve sami spin i fake news kao dio realityja za domaću upotrebu potvrdilo je već i sinoćnje obraćanje u kojem je publikum čuo malo onog što već nije objavljeno u beogradskim medijima, iako je objavljivanje evropskog plana za Kosovo bilo pod embargom.

Ostavke neće biti

Valja ponoviti, da se ne zaboravi, Vučić je “četvorci” obećao da će prihvatiti sve tačke budućeg sporazuma uključujući i one koje je do sada decidirano odbijao, kao što je članstvo Kosova u Savjetu Evrope ili Evropskoj uniji, “dok je članstvo u Ujedinjenim nacijama ipak nešto drugo”. On je negirao da se radi o ultimatumu ili ucjeni, iako mu je rečeno da će ukoliko Srbija ne pristane na odredbe evropskog plana doći do ponovnog uvođenja viza građanima Srbije, prekida novih investicija i povlačenja postojećih investitora čije firme zapošljavaju oko 200.000 ljudi u Srbiji.

Naravno, zajednica srpskih opština ostaje kao institucionalni oblik zaštite građana srpske nacionalnosti na Kosovu.

Sve je stavio u kontekst promjena geopolitičkih prilika u Evropi i svijetu zbog rata u Ukrajini što se, pogotovo zbog neuvođenja sankcija Rusiji, neminovno u negativnom smislu odrazilo na ukupan život u Srbiji.

Kao dio pripreme javnosti za obznanjivanje informacije kako će Kosovo uskoro i zvanično biti tek susjedna južna država, a ne južna srpska pokrajina, spomenuo je i izmjenu Ustava Srbije u tom smislu, ali i odbacio nagađanja medija pod njegovom kontrolom kako će podnijeti ostavku “ukoliko imaju nekog boljeg od njega da vodi državu”.

Proces redefinisanje srpske politike, sviđalo se to nekome ili ne, pokrenut je kao i usmjeravanje srpskog broda prema Evropi. Sada slijede i parlamentarna rasprava i, ako ustreba, narodno izjašnjavanje na referendumu. Koliko će to sve skupa trajati, tri ili šest mjeseci, Vučić nije mogao reći.

Stare igre izdajnika i patriota

Ishod posjete “velike četvorke” Beogradu pokrenuo je i stare igre “izdajnika i patriota”, s tim što su sada “izdajnici” Vučić i njegova ekipa dok je u redovima opozicije prava tuča ko će se predstaviti većim patriotom ponavljajući istu rečenicu koju je do juče ponavljao Vučić kako je Kosovo sveta srpska zemlja čija je odbrana nacionalni i državni interes.

U tome je isprednjačio lider narodnjaka Vuk Jeremić i još neki od vođa opozicije kojima je Vučić odmah uzvratio da se izdaja, ako je i bilo, dogodila dok su oni bili na vlasti. Ta će se rasprava, ko je izdajnik, a ko patriota, vjerovatno nastaviti i sljedećih dana, jer scenaristi tek pišu nove dijaloge koji će poslužiti privikavanju puka na novi diskurs i s tim u vezi novi vokabular službene politike.

Vidljivija nego ikad je i činjenica da neki od opozicionara igraju unaprijed zadate im uloge i da sasvim svjesno igraju svoje uloge u realityju koji je do sada isključivo jačao Vučićevu poziciju. Slične uloge i do sada su igrali Crkva, Univerzitet, Akademija nauka, Vojska ili policija.

Konačna verzija sporazuma o normalizaciji, kako se pretpostavlja, mogla bi biti dovršena i prije početka ljeta, a hoće li biti potpisan sa Kurtijevom ili nekom novom vladom na Kosovu, biće potpuno svejedno. Kao što je svejedno hoće li i u Srbiji uskoro biti vanrednih izbora.

Sigurno je samo da se tehnika vladanja uz pomoć medijskih reality programa neće ukinuti, mada nije  zgoreg podsjetiti i na parafrazu ko se realityja laća, od realityja i strada. A u nedostatku pravih ideja, ostaće nadgornjavanje o tome ko je izdajnik, a ko patriota.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.