Putinizam ne funkcionira na bojnom polju

Najnovija rekonstrukcija u ruskoj vojsci pokazuje da se ruski generali pate kako bi ispunili Putinova nerealna očekivanja.

General Sergej Surovikin, koji je na dužnost predvodnika ruskih snaga u Ukrajini imenovan samo tri mjeseca ranije, degradiran je na poziciju Gerasimovog zamjenika (Reuters)

Rusko ministarstvo odbrane objavilo je 11. januara da načelnik Glavnog štaba Valerij Gerasimov sada predvodi ruske snage koje se bore u Ukrajini. General Sergej Surovikin, koji je na istu dužnost imenovan samo tri mjeseca ranije, degradiran je na poziciju Gerasimovog zamjenika. Preustroj je potaknuo nagađanja o frustraciji u Kremlju zbog nedostatka napretka na bojnom polju.

Ironično, Surovikina su i ruski i ukrajinski borci prepoznali kao jednog od sposobnijih moskovskih zapovjednika. Zadržavanje izoliranog grada Hersona smatrao je izgubljenim slučajem i uspio je uvjeriti predsjednika Vladimira Putina da mu dopusti da ga napusti. To je učinio unatoč činjenici da je predsjednik želio da grad ostane pod kontrolom Rusije. Iako je povlačenje pod vatrom teška operacija za izvođenje, Surovikin je uspio to učiniti uredno i uz ograničene gubitke.

Surovikinove linije

Na drugom žarištu – gradu Bahmutu, gdje su se vodile teške borbe – Surovikin se fokusirao na konsolidaciju. Uspostavio je takozvane “Surovikinove linije” odbrane na jugu i pripremio teren za priljev mobiliziranih rezervista koji se očekuje prije ofanzive ove godine. Također je nadgledao nemilosrdna bombardiranja ukrajinske energetske i vodovodne infrastrukture, što je bila koliko politička toliko i ekonomska kampanja, s namjerom da demoralizira stanovništvo, prisili na preusmjeravanje resursa i možda natjera još više izbjeglica da se zapute u Evropu.

Zaista, činio se relativno kompetentnim. Putinu to ipak nije bilo dovoljno. Surovikinov oprezni pristup nije donosio pobjedu na bojnom polju, niti su Ukrajinci gubili volju za otporom.

Čini se da je kap koja je prelila čašu bio ukrajinski raketni napad na kasarnu u blizini Makijevke za Novu godinu, u kojem su možda ubijene stotine ruskih rezervista. Teško da je to bila Surovikinova direktna odgovornost, više je to bio simptom nesposobnosti ruskog oficirskog korpusa koji se ne može nositi s dometom i preciznošću ukrajinske artiljerije.

Ipak, Putin je želio žrtveno janje, a to je bio Surovikin. Na mnoge načine ova epizoda ilustrira stepen do kojeg je rusko ratovanje definirano i iskrivljeno od strane politike.

Natjecateljski Putinov sistem

Cijeli Putinov politički sistem je namjerno natjecateljski, pa čak i kanibalistički. Pojedinci i institucije potiču se na sukobe, jer to Putinu omogućuje da vrši ulogu “velikog odlučitelja”. Svako mora tražiti njegovu naklonost i on može birati koga će nagraditi, a koga kazniti, kako bi zadržao svoju moć.

Međutim, ono što može funkcionirati u politici, pokazuje se mnogo disfunkcionalnijim kada se prenese na bojno polje. Surovikin je dobio titulu zapovjednika združenih snaga, ali Putin mu nikada nije dao potrebnu političku podršku koja bi mu omogućila da upravlja svim različitim elementima pod svojim zapovjedništvom kao jednom jedinstvenom silom. Konkretno, nije imao kontrolu nad ličnim trupama čečenskog moćnika Ramzana Kadirova i, iznad svega, Wagnerovom plaćeničkom vojskom pod kontrolom biznismenom Jevgenija Prigožina.

To je potkopalo sve šanse Surovikina da postigne uspjeh na bojnom polju. Za to je morao platiti cijenu, jer je drugi aspekt putinizma koji se pokazao tako problematičnim jeste naglasak na “herojskom vođi” koji je sposoban momentalno pretvoriti problem u trijumf. Ohrabren svojom pratnjom pajdaša i podilazitelja, čini se da je Putin sam sebe uvjerio da je lider koji je trenutni transformativni vođa. To je duboko upitno, jer sve što pođe kako treba predstavlja se kao njegovo postignuće, ali za sve što pođe po zlu krive se neuspjesi njegovih podređenih.

Nerealna očekivanja

Što je Putin pod većim stresom, to su njegova očekivanja nerealnija. Prošle sedmice je, na primjer, lojalni ministar industrije Denis Manturov javno kritiziran zbog kašnjenja u domaćoj proizvodnji aviona. Dok je Manturov pokušavao objasniti ogromne praktične izazove, pogotovo sada kada je Rusija pod sankcijama i uskraćena joj je zapadna tehnologija i ulaganja te ne može kupiti neke dijelove od Ukrajine, Putin ga je prekinuo: “Zar ne razumijete okolnosti u kojima živimo? To treba biti učinjeno za mjesec dana, ne kasnije.”

Isto tako, čini se da je Putin – koji nema smislenog vojnog iskustva i ima malo osjećaja za složenost modernog ratovanja – imao nerealna očekivanja od Surovikina. Njegov odgovor, kao i obično, nije bio prepoznati razmjere izazova, već okriviti čovjeka na licu mjesta. Dok Surovikin ostaje na mjestu, on je sada samo jedan od trojice terenskih zapovjednika pod njihovim novim zajedničkim zapovjednikom: generalom Gerasimovim.

Iako je službeni stav da ovo nije degradiranje Surovikina, već jednostavno priznanje da je rastući opseg uloge zahtijevao višeg zapovjednika, ironija je da ovo zapravo nije degradiranje samo za njega nego i za Gerasimova. Vrlo je neuobičajeno da načelnik Glavnog štaba ulazi u terensku dužnost i to ga također stavlja u nezavidan položaj.

Odavno je jasno da Rusi planiraju pokrenuti nove ofanzive početkom ove godine, koristeći 150.000 mobiliziranih rezervista koji su se pripremali iza linija. Ovo je značajna sila, ali s obzirom na to da su se Ukrajinci također pregrupirali, naoružani novim zalihama zapadnog oružja, male su šanse da će Rusi uspjeti postići trajne i značajne napretke.

Gerasimovljeva karijera sada vjerovatno ovisi o tome hoće li uspjeti ispuniti Putinove velike nade, pa bi njegovo iskušenje moglo biti da eskalira situaciju. Iako povremeno postoje strahovi da bi Rusija mogla upotrijebiti taktičko nuklearno oružje, to je još uvijek vrlo malo vjerovatno. Vjerovatnije je da će Moskva pokušati pritisnuti bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da se uključi u rat ili da će se ruske snage dodatno proširiti kroz novi val mobilizacije ili sa regrutima.

Rizici za režim

Ipak, to su u biti političke odluke iznad Gerasimova platnog razreda. Lukašenko očito jako oklijeva da bude direktno uključen. Što se tiče nove mobilizacije ili raspoređivanja regruta na ratište – koji do sada uglavnom nisu ratovali, te bi mjere kod kuće bile krajnje nepopularne. Iako Putin nadzire jezivu militarizaciju ruskog društva i ekonomije, on je također očito svjestan potencijalnih rizika za režim čiji je legitimitet u padu. Doista, dio razloga za degradiranje Surovikina bio je pokušaj da ga se iskoristi kao žrtveno janje za nedavne negativne preokrete na terenu.

Isto tako, iako je Gerasimovovo imenovanje također najavljeno kao način poboljšanja koordinacije, osim ako Putin nije voljan bespogovorno naređivati Kadirovu ili Prigožinu, ništa se neće promijeniti na terenu. Prigožin je već jasno izrazio svoj prezir prema Gerasimovu, bez ikakve reakcije Kremlja.

Stoga je Gerasimov posljednji i najviši oficir koji je dobio zadatak koji ne može izvršiti osim ako Putin nije voljan preuzeti politički rizik i pružiti mu potrebnu podršku. Sve dok ostarjeli ruski čelnik ne želi podržati svoje generale, teško je zamisliti kako Gerasimov može uspjeti. Ipak, on je viši oficir ruske vojske – a Surovikin je bio njegov najvjerovatniji nasljednik. Ako i kada on također ne uspije, još teže će biti ljudima da ne svale konačnu odgovornost na vrhovnog zapovjednika, Vladimira Putina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama