Slučaj Imamoglu i kriza turske opozicije

Kao hibridni savez sačinjen od grupe političkih stranaka različitih političkih ideologija, koje su se odlučile ujediniti s ciljem da pobjede na izborima i poraze vladajuću stranku, sasvim je normalna stvar da među njima ne postoji potpuna usaglašenost u svim pitanjima. Međutim, ono što nije normalno u slučaju turske opozicije tiče se toga da je postigla dogovor oko cilja da porazi predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na predstojećim izborima, ali se još uvijek ne može dogovoriti o kandidatu koji će učestvovati u utrci protiv Erdogana.

Prije svega, treba priznati dosadašnje značajne rezultate šest opozicionih stranaka koje su uspjele formirati savez neuobičajen u modernoj turskoj politici i koji predlaže veliki politički projekat ukidanja predsjedničkog sistema i povratka na parlamentarni sistem.

Obično se mnogo teže dogovoriti o upravljanju državom nego o protivljenju nekoj vlasti. No čini se da turska opozicija nije čak sposobna ni pokazati svoje jedinstvo kako treba. Ako je konsenzus o potrebi da se Erdogan porazi predstavljao snažan motiv za opoziciju da se ujedini, onda njen kontinuirani neuspjeh da se dogovori o jedinstvenom kandidatu koji će učestvovati u predsjedničkoj utrci čini efekat tog jedinstva uzaludnim.

Ovaj neuspjeh još više ugrožava šanse opozicije da pobijedi na izborima zbog činjenice da još uvijek nije u stanju riješiti dilemu oko zajedničkog kandidata, a do izbora je ostalo samo šest mjeseci. Također, takva nesposobnost daje predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu više prostora da demonstrira snagu i precizira agendu opozicione koalicije, umjesto same opozicije.

Poziv Erdogana

Erdogan je više puta pozivao opoziciju da predstavi svog kandidata za predsjednika, pri čemu, naravno, nije nastojao da joj pomogne u rješavanju krize, nego da je produbi. Kriza oko izbora zajedničkog kandidata ne odnosi se samo na to da opozicija nije u stanju postići jednoglasan dogovor o ličnosti koja će se suprotstaviti Erdoganu, već pokazuje i to da koalicija od šest stranaka ne može donijeti dugoročnu političku stabilnost u zemlji ako zaista dođe na vlast. Stoga ovo pitanje ima veoma veliki značaj u turskoj politici.

Turski narod je imao gorka iskustva s nestabilnim koalicionim vladama prije ere Stranke pravde i razvoja (AKP), što je Tursku gurnulo u spiralu političkih i ekonomskih previranja. Čak i mnogi Turci koji se protive Erdoganu razumiju da je politička stabilnost neophodna za poboljšanje ekonomske situacije.

Strahovi oko scenarija mogućeg političkog haosa možda se neće bitno promijeniti, ali će svakako potaknuti veliki dio Turaka da u periodu preostalom do izbora više razmišljaju o tome ima li koristi od političke promjene ako se neslaganja unutar opozicije nastave.

Činilo se da opozicija sada nastoji ponovo pokazati jedinstvo koristeći osuđujuću presudu gradonačelniku Istanbula Ekremu Imamogluu da okupi svoje birače i prikrije svoj neuspjeh da postigne dogovor oko predsjedničkog kandidata. Međutim, ono što opozicija smatra prilikom za ponovi predah zapravo može produbiti njenu unutrašnju krizu. Ekrem Imamoglu je novija ličnost u politici, ali je stekao veliki politički ugled nakon što je osvojio poziciju gradonačelnika Istanbula 2018. godine, a zatim se pojavio i kao potencijalni suparnik Erdoganu u utrci za predsjednika.

Međutim, njegova ambicija da se kandidira naišla je na otpor lidera opozicione Republikanske narodne partije (CHP) Kamala Kilicdaroglua, koji predstavlja sebe kao kandidata ove stranke za predsjednika. Također, u posljednje vrijeme traži da Imamoglu i gradonačelnik Ankare Mansur Yavash odustanu od kandidature kako mu ne bi bili konkurencija. Međutim, i dalje ne može uvjeriti ostale opozicione stranke da pristanu na njegovu kandidaturu. Iako je Imamoglu nakon presude postao žrtva isključivanja iz političkog života, on to posmatra kao priliku da se ponovo pojavi kao predsjednički kandidat.

Meral Aksener, čelnica Iyi stranke, ističe se kao gorljiva pristalica Imamogluove kandidature unutar opozicione koalicije, pa je nastojala biti na njegovoj strani u danima nakon osude. Aksener potenciranje pitanja ”nepravde” koja je učinjena Ekremu Imamoglua vidi kao priliku da se izvrši pritisak na Kilicdaroglua da odustane od svoje kandidature, ali time rizikuje još sukoba u opoziciji u kritičnom trenutku.

Politička logika

Nakon nekoliko dana šutnje, Erdogan je izašao u javnost kako bi odgovorio na optužbe opozicije da utječe na pravosuđe u slučaju Imamoglu. Neki istaknuti zvaničnici vladajuće stranke AKP kritizirali su ishitrene tvrdnje opozicije da će sudska presuda dovesti do zabrane političkog djelovanja gradonačelniku Istanbula i pozvali da se sačeka odluka Vrhovnog suda u žalbenom postupku na tu presudu.

S obzirom na to da se Erdogan prema Kilicdaroglu zapravo odnosi kao prema svom suparničkom kandidatu na izborima, politička logika govori da se Erdoganov interes sukobljava s ponovnim potenciranjem pitanja kandidature Ekrema Imamoglua. Međutim, reperkusije ove presude treba posmatrati u smislu njene primarne političke posljedice, a to je da ona već produbljuje krizu unutar opozicione koalicije. Za sada je jasno da Kilicdaroglu ne namjerava odustati od kandidature i da borbu koju vodi da potvrdi svoju kandidaturu prije svega tretira kao borbu za opstanak svog političkog nasljeđa.

Stranka CHP je glavna komponenta opozicione koalicije, a raspirivanje krize oko predsjedničkog kandidata unutar stranke samo će dodatno ugroziti situaciju u opoziciji u cjelini i poboljšati Erdoganove šanse za pobjedu na izborima. Međutim, Kilicdaroglu je postao podložan većem pritisku unutar stranke i ostatka opozicione koalicije.

Adut za pregovaranje

Dok druge opozicione stranke shvataju da takav pritisak neće slomiti Kilicdarogluovu tvrdoglavost, ponovno aktualiziranje pitanja kandidature Imamoglua mogu posmatrati kao adut za pregovaranje u igri podjele vlasti. Kakvi god bili stvarni motivi turskih opozicionih lidera da podrže Ekrema Imamoglua, rezultat je isti, a to je više slabosti i unutrašnjih sukoba.

Uzimajući u obzir da će sudski epilog u slučaju presude Imamoglu imati odlučujuću ulogu u procesu izbora zajedničkog kandidata unutar opozicione koalicije, rizici za njene opcije će se povećati u periodu preostalom do izbora. U slučaju da Kilicdaroglu odustane od kandidature pod pritiskom, gradonačelniku Istanbula će biti otvoren politički put da bude kandidiran ispred opozicije. No mogućnost da Vrhovni sud potvrdi presudu u periodu preostalom do izbora ili neposredno prije njih dovest će do poništenja ove kandidature i time izložiti opozicionu koaliciju riziku u posljednjim trenucima.

Kandidatura gradonačelnika Ankare može biti odgovarajući izlaz, ali sigurno neće dovesti do većeg sklada unutar šestostranačkog saveza. Najgora opcija je igrati u produžetku za pobjedu u utakmici, a turska opozicija upravo to radi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.