Novi nuklearni sporazum neće približiti Iran i SAD

Kada su Iran i šest globalnih sila najavili nuklearni sporazum u ljeto 2015, godine postojao je znatan globalni diplomatski optimizam. Ovaj pakt, zvanično poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan akcije, ograničio je iranski nuklearni program i pružio ovoj državi olakšanje od mnogih sankcija koje su joj nametnute tokom prethodnog desetljeća. Međutim, SAD se tokom mandata Donalda Trumpa povukao iz sporazuma. Sada, nakon gotovo godinu i po pregovora, SAD, pod vodstvom predsjednika Joea Bidena, i Iran su izgleda na ivici novog dogovora da ožive novi sporazum.

Kao i uvijek, u diplomatiji s visokim ulozima postoje problemi koje treba rješavati u zadnji tren. Iran zahtijeva da Međunarodna agencija za atomsku energiju okonča istragu o sigurnosnim sistemima u državnim nuklearnim postrojenjima, kao preduslov za sporazum. U međuvremenu, svijet čeka na odgovor Irana, koji revidira američke odgovore na nacrt teksta za obnovljeni nuklearni sporazum koji je izradila Evropska unija.

Novi sporazum neće biti ‘historijski’

Pa ipak, sve i ako Iran i SAD uspiju potpisati novi sporazum, nada i zamah iz 2015. godine teško će se ponoviti. Tadašnji optimizam nije se ticao samo uslova navedenih u tekstu. Ovaj sporazum je predstavljao trijumf za razrješenje sukoba i stvarao je novu nadu među političarima fokusiranim na diplomatiju širom svijeta. Još važnije, viđen je kao vijesnik nove ere umjerenosti u problematičnom odnosu SAD-a i Irana. Okruženje u 2022. godini znatno  je mračnije. Nad dogovorom visi saznanje da se na bilo koje obećanje SAD-a može računati dok je administracija koja ga je dala na vlasti. To smanjuje podsticaj za sve strane da značajno grade sporazum.

Iz perspektive Teherana, bilo kakve potencijalne ekonomske koristi za Iran su upitne ako ne može vjerovati da će sporazum trajati i nakon 2024. godine. U međuvremenu, iranski nuklearni program je napredovao do tačke kada mu više nije potrebna godina za nuklearni proboj – vremenski okvir koji je bio osnova za zahtjeve Washingtona u prvobitnim pregovorima. Iako tekst sporazuma ostaje nepromijenjen, obje strane će morati pristati na umanjenu verziju koristi koje su uspješno ispregovarali 2015. godine. U konačnici, ovaj sporazum će, ako dođe do realizacije, donijeti smanjenu verziju JCPOA, s malo nade o napretku prema sveobuhvatnijem prilagođavanju.

Slučajnosti ne postoje. Kada su ove dvije strane prvi put pokušale oživjeti nuklearni sporazum prošle godine, mnogi su bili stava kako je prvo potrebno sklopiti privremeni sporazum “manje za manje“. Neki su rekli da će ovo pomoći da se smanje tenzije i popravi atmosfera za pregovore, dok su drugi u Washingtonu vidjeli ovaj pristup kao način da se zaustave ambicije Irana dok SAD zadržava dijelove režima sankcija. Za razliku od 2015. godine, novi sporazum neće biti historijska prilika za gradnju povjerenja, već upravo suprotno. Ipak, obje strane će u tome vidjeti ključnu dobit.

Bliski istok ‘na dalekom četvrtom mjestu’

Iako će se komplicirvana i neprijateljska veza između Washngtona i Teherana nastaviti, ovaj sporazum predstavlja priliku za obje strane da posvete više pažnje drugim pitanjima. Iran je već odlučio okrenuti se ka Istoku, posebno kada su u pitanju njegove ekonomske težnje. To je rezultat sankcija i ekonomskih praktičnosti. Čak i sa sporazumom, mogućnost restrikcija na poslovanje s Iranom koja visi u zraku i presedan koji je Trump postavio znači da firme sa Zapada vjerovatno neće preplaviti iransko tržište u bližoj budućnosti. Teheran to zna. S druge strane, centar globalne ekonomije pomjera se prema Istoku, pokretan azijskim ekonomijama, posebno Kinom.

Iran pod vlašću predsjednika Ebrahima Raisija će, bez sumnje, željeti pobrinuti se da ne postane previše oslonjen na Kinu. Međutim, iako njegova administracija može njegovati interakcije s Evropom, većini je jasno u čemu leže stvarne prilike za Iran. U međuvremenu će smanjene tenzije s Iranom omogućiti Bidenovoj administraciji da konačno manje pažnje pokloni Bliskom istoku u američkom strateškom proračunu. Prije nego što je Biden inauguriran, njegovi visoki vanjskopolitički pomoćnici su govorili gotovo svakom novinaru da je Bliski istok “na dalekom četvrtom mjestu“ u njihovom rangiranju regija na koje se trebaju fokusirati, iza ostatka Azije, Evrope, pa čak i Amerike.

“Rat protiv teorizma“ i vašingtonska historijska fiksacija na Bliski istok do sada su odvraćali pažnju SAD-u od onoga što je, od vremena administracije Baracka Obame, formalno priznato kao najveći strateški izazov: konkurencija s Rusijom i Kinom. Iako obnovljeni JCPOA ne znači da će SAD zaboraviti Bliski istok u potpunosti, dat će Bidenovoj administraciji slobodu da preusmjeri više američkih kapaciteta u novu eru konkurencije među velikim silama. Bilo koja stvarna prilika za značajniji diskurs i kompromis između SAD-a i Irana vjerovatno će doći čim bude jasno da budući republiksnski predsjednik neće napustiti sporazum. Ako se pogleda trenutni spisak mogućih republikanskih kandidata za predsjedničke izbore 2024. godine, taj ishod malo je vjerovatan.

Još jedno desetljeće neprijateljske sage

Pa ipak, svaki budući američki predsjednik koji bude razmišljao o napuštanju revidiranog nuklearnog sporazuma morat će se nositi s novim realnostima i kompleksnijom međunarodnom okolinom, budući da američki trenutak nenadmašnog primata blijedi i moćniji neprijatelji od Irana predstavljaju izazov za moć vašingtonskog ekonomskog arsenala. Bi li imalo smisla poremetiti ono malo mira koji bi donio sporazum s Iranom?

Trenutno je nemoguće znati kako bi buduća američka administracija mogla odgovoriti na to pitanje. Zato, umjesto da se nadamo uljudnijem bilateralnom odnosu, ostaje nam garancija za kontinuiranu konfrontaciju u regiji, politike definirane traženjem prednosti i nadjačavanjem te vjerovatno još jedno desetljeće ove neprijateljske sage.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.