Berlin i Pariz od Vučića i Kurtija zatražili teške odluke o Kosovu

Najnoviji zajednički diplomatski pritisak francuskog predsjednika Emmanula Macrona i njemačkog kancelara Olafa Scholtza na Beograd i Prištinu, u vidu imenovanja svojih ljudi od najvećeg povjerenja, savjetnika za sigurnosnu i spoljnju politiku, Emmanuela Bonnea i Jensa Pletnera, “da pomognu glavnom evropskom posredniku za Kosovo Miroslavu Lajčaku” može značiti najmanje dvije stvari.

Prvo, da dvije najveće i najjače članice Evropske unije žele od Washingtona preuzeti primat u upravljanju krizom na zapadnom Balkanu, prije svega na Kosovu, i, drugo, da žele u tom poslu zaobići glomaznu i tromu evropsku administraciju Unije koja već godinama ne može izgraditi mehanizme za sprovođenje mjera predviđenih, naprimjer, Briselskim sporazumom potpisanim još 2013. godine.

Diplomatsko ubrzanje

Nije bez značaja ni činjenica da su Bonne i Platner upravo specijalci za rješavanje kriza na najneuralgičnijim tačkama planete kao što je, primjerice, Bliski istok, niti što dolaze iz zemalja koje su odavno priznale kosovsku nezavisnost, za razliku od Lajčaka koji dolazi iz Slovačke koja to do danas nije uradila.

Bitniji od rečenog je zapravo sam momentum u kojem se pokreće diplomatska ofanziva osovine Berlin-Pariz, na marginama ruske invazije na Ukrajinu ali i velikog i neskrivenog, po nekima i malignog, političkog uticaja Moskve i Pekinga na Balkan. Tu je svakako i kakav-takav iskorak u dijalogu Beograda i Prištine u Briselu koji je, ako ništa drugo, barem za još dva mjeseca odložio mogućnost novog sukobljavanja i omogućio da se međa između Srbije i Kosova, bez obzira da li je zvali državnom granicom ili administrativnom linijom, u zavisnosti sa koje strane se posmatra, konačno, može prijeći samo sa ličnom kartom.

Nije slučajno ni što je pismo stiglo posljednjeg dana susreta lidera Open Balkana u Beogradu uz podršku Turske i Mađarske, a bogme i Washingtona, čiji je ambasador u Beogradu Christopher Hill Prištini nedvosmisleno poručio kako želi vidjeti i “Kosovo kao dio Open Balkana”.

“To je dobra inicijativa ovdje na Balkanu i očekujem da vidim da Kosovo bude dio takvih događaja u budućnosti. Vidim to kao ekonomsku inicijativu, a možda i kulturnu. Ideja je da ljudi imaju mnogo toga zajedničkog i da moraju se postarati da ih granice i ovakve stvari spajaju, a ne razdvajaju“, rekao je Hill.

Već sutradan Vučiću i Kurtiju stiglo je pismo Scholtza i Macrona, a već za 9. septembar najavljen je novi dolazak Lajčaka na Balkan, ovaj put u društvu Bonnea i Partnera, a ne Gabriela Escobara kao prošli put.

Kako god bilo, upadljiva je činjenica da se politički događaju na Kosovu ubrzavaju što manje odgovara Beogradu nego Prištini, mada se iz francusko-njemačkog pisma da naslutiti kako se ovaj put diplomatski pritisci ne odnose samo na Vučića nego i na Kurtija za koga se u nekim krugovima i ranije govorilo da je više njemački nego američki igrač.

Vrijeme za donošenje “teških odluka”

Samo pismo napisano je prilično umjerenim diplomatskim jezikom, ali se između redova može naslutiti osnovna intencija da je došlo vrijeme donošenja “teških odluka” i za Beograd i za Prištinu.

“Zadužili smo naše savjetnike za spoljnju i sigurnosnu politiku, Jensa Pletnera i Emmanuela Bonnea, da pruže direktnu podršku Miroslavu Lajčaku u njegovim zalaganjima. Predlažemo da naši savetnici, zajedno sa Lajčakom, posjete Kosovo i Srbiju, kako bi istražili mogućnosti da se proces brzo pokrene napred. Iskreno se nadamo da će ova inicijativa naići na vaše interesovanje i podršku”, napisali su Macron i Scholtz u zajedničkom pismu.

Pismo nije dugo, a ključna rečenica glasi da je evropska perspektiva zapadnog Balkana postala realnost, ali da će Vučić i Kurti morati pokazati “maksimalnu odlučnost i spremnost da donose teške odluke, jer evropske perspektive nema bez normalizacije odnosa Srbije i Kosova”.

Iznenadna inicijativa Macrona i Scholtza može se tumačiti i kao otvoreno upozorenje Beogradu da smanji agresivnu retoriku i ne vrši pritisak na Srbe sa Kosova da ne preregistruju svoje automobile, ukupno oko 7.500 vozila, na table sa oznakama RKS – Republika Kosovo, na čemu insistira Priština, što Beograd decidirano odbacuje jer bi to i definitivno u simboličkom smislu značilo povlačenje države Srbije sa teritorije koja je ustavno definirana kao autonomna pokrajina u sastavu te zemlje.

Samo dan ranije, Vučić je izjavio da u za sada od pomenutog broja samo dva vozila preregistrovana na nove registarske table i da on očekuje kako ta brojka neće prijeći više od 200 automobila.

Poenta zapravo sada i nije na obaveznom poštivanju odluke vlade u Prištini o registarskim tablama, nego o donošenju “teških odluka” koje će na putu normalizacije odnosa morati što prije donijeti kako predsjednik Srbije, tako i premijer Kosova. Problem je što “teške odluke”, iako se već naslućuju, nisu imenovane, što otvara prostor za nove spekulacije i nagađanja može li zaista u skorijoj budućnosti doći do nekakvog kompromisa koji bi Beograd i Prištinu približio bliže Evropi, a ljudima koji žive na Kosovu trajniju sigurnost ispod evropskog ili evroatlantskog kišobrana.

Strah od novih sukoba u Evropi

Ako je politika stvarno umjetnost mogućeg, što jest jedna od njenih brojnih ali i najtačnijih definicija, onda nije nemoguće očekivati da Vučić u nekom smislu i pristati na kosovsku nezavisnost pod uslovom da se to nikako i nikad ne smije zvati tako nazivati i da zauzvrat dobije zajednicu srpskih opština kao zaseban entitet na Kosovu, kao što nije nemoguće da Kurti odustane od apriornog insistiranja na međusobnom priznanju Prištine i Beograda, što je do sada bio conditio sine qua non njegove ukupne politike za normalizaciju odnosa s Beogradom.

Hoće li do takvog ishoda i doći, bez obzira što se u neslužbenom dijelu Beograda govori da se to zapravo već i desilo, i dalje je vrlo upitno, jer su davno iskopani politički rovovi s obje strane još prilično duboki. O “teškim odlukama” se barem javno još ne govori, pa će se o tome vjerovatno prvi put čuti tek nakon što Bonne i Pertner zajedno s Lajčakom na licu mjesta u razgovorima sa Vučićem i Kurtijem ne progovore šta su pod “teškim odlukama” osmislili Macron i Scholtz.

Te se “teške odluke” ne spominju ni u prvim reakcijama dobro upućenih u konačno rješavanje kosovskog pitanja s obje strane granice, barem ne u danu kada premijerka Srbije Ana Brnabić prvi put u pet godina obilazi Srbe na sjeveru Kosova, a kosovski ministri Besnik Beslimi i Arberie Nagavci Bujanovac i Preševo, opštine sa albanskom većinom na jugu Srbije.

Dok se, naprimjer u Hrvatskoj, najnoviji događaji čitaju kao “lagano pripremanje Srbije za najgoru moguću vijest”, u Beogradu i Prištini je primjetna poprilična doza suzdržanosti.

Govoreći za Tanjug o svim izaslanicima za zapadni Balkan, osnivač i predsjednik East West Bridge u Beogradu Jovan Kovačić ustvrdio je da je Evropa shvatila da može biti prekinut period od 70 i više godina bez rata Starom kontinentu, kao i da odnosi u samoj EU mogu biti narušeni, ali i da su “shvatili da je naš region na prekretnici”.

Slobodan Zečević iz Instituta za evropske studije smatra da pismo francuskog predsjednika i njemačkog kancelara “odražava zabrinutost Evrope od eventualnih novih sukoba na evropskom tlu, želju da se ubrza proces evrointegracija zemalja Zapadnog Balkana, smanji uticaj Rusije i Kine, ali i da se ojača pozicija specijalnog izaslanika EU za pregovore Beograda i Prištine”.

Ovaj nekadašnji francuski đak misli da pismo odražava zabrinutost zbog sukoba u Ukrajini, ali i da bi se ista nestabilnost mogla prenijeti i na druge dijelove Evrope ukoliko bi eventualno došlo do nekih sukoba na KiM.

Ko su Bonne i Partner

U nedostatku relevantnih komentara i ocjena o najnovijem zajedničkom potezu Pariza i Berlina, što takođe nije činjenica koju treba zanemariti jer Evropa i na ovaj način želi pokazati svoju jedinstvenost, a ne sliku raštimanog orkestra u kojem svako svira za sebe, mnogi su se pozabavili biografijama francusko-njemačkih specijalaca koje same za sebe mnogo govore.

Tako se tvrdi da se radi o ljudima koji komuniciraju sa najznačajnijim svjetskim liderima poput Joea Bidena, Vladimira Putina ili Ši Đinpinga.

Jens Pletner, savjetnik za spoljnju i sigurnosnu politiku njemačkog kancelara, karijerni je diplomata, sa velikim iskustvom u Ministarstvu spoljnjih poslova, Rođen je 1967, studirao prava u Hamburgu, Bordou i Parizu. Bio je portparol Ministarstva spoljnjih poslova Njemačke, a potom ambasador u Šri Lanki i Tunisu.

Njemački Augsburger allgemeine navodi da Platner dobro poznaje Izrael, Ujedinjene nacije, kao i zemlje u kojima je bio ambasador, te dodaju da je kao politički direktor Ministarstva spoljnih poslova bio zadužen za veoma važne zadatke, koordinaciju sa Kinom, prepirke za Vladimirom Putinom, Sjeverni tok 2.

Pletner je u bio u u Ukrajini 2014. godine kada su demonstranti na kijevskom Majdanu svrgnuli proruskog predsjednika Viktora Janukoviča i sastavio nacrt ugovora koji je trebalo ukrajinskom predsjedniku ponuditi rješenje krize.

Emmanuel Bonne je savjetnik za diplomatiju francuskog predsednika od 2019. godine, takođe je iskusan dipomata. Od 2004. godine nosilac je medalje časti za spoljnje poslove. Diplomirao je na Institutu za političke studije u Grenobleu i nosilac diplome naprednih studija uporednih političkih nauka. Stručnjak je za Bliski istok.

Bonne je bio ambasador Francuske u Libanu, a potom i šef kabineta francuskog Ministarstva za Evropu i spoljnje poslove. Lični je predstavnik Emmanuela Macrona koji priprema važne međunarodne samite kao što se G7 i G20.

Hoće li francusko-njemački dvojac, zajedno s Lajčakom, ovaj put pred Vučića i Kurtija izići s ponudom tipa “uzmi ili ostavi” saznaćemo vrlo brzo. Stav Brisela koji već pomalo gubi strpljenje je bio i ostao isti: Kosovo je nezavisna država i njegov status se uopšte ne dovodi u pitanje i o njemu se mora razgovarati u okviru ovih prerogativa i odnosa. Vučiću je više puta i ranije poručivano kako se mora prilagoditi zajedničkoj političko-sigurnosnoj agendi EU, što podrazumijeva i uvođenje ekonomskih sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu.

Slijede zaista vruća jesen i hladna zima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.