Hoće li ruski narod poraziti Putinovu ratnu mašinu?

Piše: Jong Eun Lee

Krajem januara 1968. godine, kada je voditelj vijesti američke TV kuće CBS Walter Cronkite čuo vijest da snage Sjevernog Vijetnama pokreću iznenadnu veliku ofanzivu tokom novogodišnjeg festivala Tet, uzviknuo je: “Šta se, dovraga, događa? Mislio sam da pobjeđujemo u ratu.” Mjesec kasnije je odbacio narativ Johnsonove administracije Lyndona Johnsona da Sjedinjene Američke Države pobjeđuju u ratu u Vijetnamu. Cronkite je objavio da je situacija postala bezizlazna i da je sporazumno rješenje jedini “racionalan način“ da SAD izađe iz Vijetnama.

Mnogi historičari smatraju da su sjevernovijetnamska ofanziva i reakcija američke javnosti bili prekretnice u tom ratu. Antiratni protesti postali su veći i intenzivniji; antiratni kandidati, kao što su Eugene Mccarthy i Robert Kennedy, bili su osnaženi u konkurenciji s predsjednikom Johnsonom prije izbora 1968. godine. Tridesetprvog marta te godine Johnson je javno obznanio da se neće ponovo kandidirati i da traži mirovne pregovore sa Sjevernim Vijetnamom.

Neuspješno rusko ‘oslobađanje’ Ukrajine

Prije ofanzive Tet, Johnsonova administracija je bila uključena u ono što je opisivano kao “kampanja za napredak“, da se održi podrška američke javnosti za rat u Vijetnamu. Američki zvaničnici su opetovano uvjeravali javnost da uspješno potiskuju komunističku pobunu u Južnom Vijetnamu i da SAD može pobijediti u tom ratu bez velikih nameta za građane, koji će moći voditi “normalne, prosperitetne živote“. Ujesen 1967. godine je, general William Westmoreland, zapovjednik američkih snaga u Južnom Vijetnamu, rekao medijima da njegove snage pobjeđuju na ratištu i da se približavaju “svjetlu na kraju tunela“. Johnson je u govoru o stanju nacije 1968. godine također izjavio da komunisti gube “bitku za bitkom“. Iako su troškovi rata rasli, Johnsonova administracija je nastavila sa širenjem domaćih programa Velikog društva, odbijajući prijedloge o povećanju poreza da bi se mogla finansirati vojna i domaća potršnja.

Nakon toga je vijest o ofanzivi Tet predstavljala šok za američku javnost. Slike komunističkih snaga koje napadaju vodeće južnovijetnamske gradove i na kratko ulaze u prostorije američke ambasade u Sajgonu osporile su narativ da je SAD na putu ka pobjedi. Zahtjev američkih generala za 200.000 dodatnih vojnika u Vijetnamu dodatno je pojačala sentiment javnosti da je Johnsonova administracija namjerno obmanula Amerikance u vezi napredovanja u ratu. Kako je većina Amerikanaca izgubila povjerenje u brzu pobjedu i strahovala od regrutacije širih razmjera, protivljenje ratu je preobraženo u proteste širom države. od kojih se Johnsonova administracija nije mogla politički oporaviti.

Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio “specijalnu vojnu operaciju“ u Ukrajini ranije ove godine, i on je na sličan način uvjeravao rusku javnost. Ruska vojska će uspješno završiti misiju “oslobađanja“ Ukrajine i postići će taj cilj bez nametanja značajnih troškova ruskim građanima. Čak i kada je to postao rat iscrpljivanja, ruski zvaničnici su ponavljali domaći narativ da “sve ide po planu“ i da će Rusija ostvariti svoje ciljeve u Ukrajini. Uprkos sve većem broju žrtava i ekonomskoj cijeni uslijed međunarodnih sankcija, Putin nije mobilizirao nacionalnu ekonomiju i građane za potpuni rat. Shodno tome, veći dio ruske javnosti, posebno u velikim gradovima kao što su Moskva i Sankt Peterburg, mogao je, barem kako se izvana činilo, nastaviti živjeti normalnim životom i izražavati pasivnu podršku za rat svoje države, bez stvarnog učešća u borbama.

‘Ograničeni obim’ prerasta i širi rat

Međutim, uspjeh nedavne ukrajinske kontraofanzive da istjera ruske vojnike iz Harkovske oblasti i Putinova odluka da nakon tog djelomično mobilizira 300.000 rezervista izazvali su novi val protesta i zabrinutosti među ruskom javnošću. Nakon višemjesečnih uvjeravanja da ruska vojska može uspješno provesti vojne operacije bez masovne mobilizacije, objava djelomične mobilizacije bila je dovoljna da ospori kredibilitet državnog narativa. Hoće li se obim mobilizacije proširiti kako se “specijalna vojna operacija“ bude produžavala? Uprkos državnoj cenzuri, ruske domaće reakcije variraju od glasne kritike neadekvatnog vojnog nastupa, bijega da se izbjegne regrutacija i rezigniranog prihvatanja nove nevolje, ali manjeg broja okupljanja u znak podrške vladi nakon nedavnih neuspjeha na bojnom polju.

I Johnson i Putin su politički procijenili da trebaju predstaviti svoje ratove kao “vojne operacije ograničenog obima“ prije nego ratove punog obima. Politička korist od takvog predstavljanja je da se uvjere građani da će cijena rata biti ograničena i da se podstakne spokoj, čak i među građanima koji možda ne podržavaju rat. Rizik se, međutim, povećava kada ta vojna operacija više ne može ostati ograničena u vremenu i kapacitetu. Vlada se tada suočava s izazovom uvjeravanja građana zašto moraju doprinijeti njenom dugoročnom uspjehu i napraviti skupe žrtve radi onoga što je prvobitno trebala biti “vojna operacija ograničenog obima”. Sve i ako vlada pokuša predstaviti širenje domaćih žrtava kao ograničeno, nanosi štetu svom kredibilitetu, što bi moglo dovesti do znatnog pada podrške domaće javnosti za rat.

U slučaju rata u Vijetnamu američke snage su na kraju porazile ofanzivu Tet i, nakon što su pretrpjele teške gubitke od američke kontraofanzive, snage Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga vratile su se svojoj tradicionalnoj gerilskoj strategiji i vojna situacija se uglavnom stabilizirala do proljeća. Međutim, za SAD taktički uspjesi na bojnom polju nisu bili dovoljni da preokrenu putanju rata. Povivši se pod domaćim pritiskom, Johnson i njegov nasljednik Richard Nixon obećali su da će nastaviti “vijetnamizaciju“ rata i postepeno povuči vojsku iz Vijetnama. Za razliku od Johnsona i Nixona, Putin održava čvrstu kontrolu nad većinom ruskih medija. Osim toga, Putin nije suočen s teškom kampanjom za ponovni izbor, a nije se ni suočio s izazovima unutar svoje stranke i vlade. Ruska vlada će suzbiti novi val domaćih protesta protiv djelomične mobilizacije.

Vojni neuspjesi ruše kredibilitet

Putinova ključna mana je ta da se Rusija trenutno suočava s daleko većim vojnim slabostima u Ukrajini nego što je američka vojska bila suočena u Vijetnamu. Uprkos šoku koji je izazvala ofanziva Tet, američke snage su održale vojnu superiornost, čak i tokom kasnijih faza “vijetnamizacije”. Nasuprot tome, ruska vojska ostaje slaba na ukrajinsku kontinuiranu ofanzivu, koju podržava Zapad. Ako ruska vojska doživi sličan neuspjeh kao onaj u Harkovu, Putin bi se mogao suočiti s povećanim nepovjerenjem i protestima u domovini. Za sada, izgleda da je Putin riješen da krizi domaćeg političkog kredibiliteta pristupi drugačije nego Johnson. Umjesto da predloži postepeno povlačenje ili nagodbu, Putin se odlučio za eskalaciju provedbom formalnog pripajanja okupiranih ukrajinskih teritorija. Osim toga, upozorio je Zapad na moguću upotrebu “različitog oružja za uništenje“ kako bi se odbranio ruski teritorijalni integritet.

Kroz pokazivanje političke odlučnosti, Putin je možda procijenio da bi mnogi “razočarani“ Rusi mogli biti motivirani da prihvate neizbježno širenje ličnih žrtava stoički. Ostaje da se vidi hoće li Putin uspjeti. Možda bi mogao dokazati da politički neuspjeh u održavanju domaćeg ratnog narativa ne mora biti štetan ako država rigorozno kontrolira domaće stanovništvo tokom dugoročne kampanje, koja završava ili pobjedom ili barem ugodnom nagodbom. U suprotnom, Putin bi se mogao suočiti s krizom kao i mnogi raniji ruski vladari, kada su ponovljeni vojni neuspjesi vodili do značajnog propadanja njihovog političkog legitimiteta i kredibiliteta, koji više nije mogao biti potisnut cenzurom ili pritiskom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.