Kakve poruke srpski dvojac šalje fotografijama po društvenim mrežama

Nije uobičajeno da predsjednik i premijer neke zemlje istovremeno odlaze na službeni put van zemlje. Osim ako ta zemlja nije Srbija koja, evo već 22 godine, pokušava nositi transparent „Beograd je svet“, a skoro sve radi da u taj svijet nikad ne stigne.

Tako je Ana (Brnabić) odletjela u London zbog odavanja pošte preminuloj engleskoj kraljici Elizabeti Drugoj, dok je Aleksandar-Aca (Vučić) pristigao u New York, tri dana pred zasjedanje Generalne skupštine OUN.

Nije uobičajeno ni da predstavnici Srbije to što rade, rade baš onako kako misle da treba, pa se Ana upisala u knjigu žalosti u Lancaster Houseu u društvu svoje partnerice Milica dr Đurđić, dok Aca po Centralnom parku džogira zajedno sa ambasadorom Srbije u SAD-u Markom Đurićem, opušteno u “tikama” kao da je riječ o nekom od beogradskih parkova, naprimjer Tašmajdanskom.

Kakve poruke srpski dvojac šalje slikama koje kače po društvenim mrežama kao svoja vrhunska diplomatska dostignuća, i to samo dan poslije historijskog Europridea u Beogradu kojem Ana i Aca od silnog posla nisu stigli prisustvovati, dočim rečena doktorica Milica jest – nije lako dokučiti. Kao da nikog nema da im kaže kako se takve stvari naprosto ne rade, pogotovo u vrijeme svakovrsne nestabilnosti koja polako zahvata cijeli svijet i, svakako, zemlju na čijem su čelu.

S Milicom na West Endu

Što se tiče Ane, lako ju je razumjeti. London, ta vječita prijestona zagonetka svijeta, podjednako i stvarna i umišljena, uvijek je prepun znamenitosti za razgledanje, pogotovo kada se u ulicama u i oko Westminsterske opatije snima dokumentarac o posljednjem ispraćaju engleske kraljice u Windsorsku palatu. Nije isto gledati na televiziji i uživo biti dio svjetske historije sa originalnim kulisama, akterima i kostimografijom duge tradicije engleske krune i Ujedinjenog kraljevstva. Posmatrano sa londonskog West Enda, uprkos hiljadama radoznalaca i poštovalaca krune, sva je ta engleska aristokratija kojoj se svjetina divi na dohvat ruke, od Backingamske palate preko parka St. Jamesa do Downing streeta i Big Bena pored Temze.

Ali, kakve to sve ima veze sa premijerkom i njenom istopolnom partnericom. Pa, baš i nema mnogo. Ako mogu Biden, Macron i ostali lideri savremenog svijeta doći sa suprugama, zašto to ne bi mogla i Ana Brnabić sa svojom partnericom. Takvi su i diplomatska praksa i strogi državni i kraljevski protokoli kojih se svi moraju pridržavati.

Ako ćemo pošteno, Anin glavni problem nije što se sa partnericom slikala u Lancaster Houseu, nego što partnerici nije pravila društvo, a kamoli se slikala dan prije u Beogradu, u Tašmajdanskom parku ili ispred Crkve Svetog Marka čija su zvona sve vrijeme zvonila dok je pored prolazila kolona učesnika EuroPridea. Premijerke koja se javno autovala kao LGBT osoba, međutim, tu nije bilo.

A kad je već nije bilo tamo gdje je morala biti, u Tašmajdanskom parku dakle, onda je više nego upitno njeno pojavljivanje kod Parka St. James.

S Markom u Central parku

Vratimo se ipak u okolinu Central parka u New Yorku, odakle Vučić više ne šalje fotografije sa džogiranja s Markom, nego sa susretanja s najvišim evropskim i svjetskim liderima kao što su Borrell i Guterres očekujući podršku za svoj nikad javno objavljeni politički projekt o Kosovu “ne mogu Albanci dobiti sve, a da Srbija ne dobije ništa”, šta god to značilo.

To, naravno, nema nikakve veze ni s džogiranjem ni s Markom koji je prije prekomande u Ameriku bio upravo šef vladine kancelarije za Kosovo.

Iako su glavne teme sesije na East Riveru Ukrajina i klimatske promjene, u Srbiju su odmah poslane poruke da je od Vučića u New Yorku zahtijevano da se pridruži sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, te da “kolektivni Zapad”, kako ruski propagandni mediji nazivaju sve zemlje koje su im uvele sankcije, želi konačno rješenje kosovskog slučaja međusobnim priznanjem Beograda i Prištine.

Potom se nekako stiglo i do noći sa srijede na četvrtak kada se predsjednik obratio Generalnoj skupštini postavivši liderima svijeta svoje najčuvenije pitanje zbog kojeg je zapravo i preletio Atlantik. Nije valjda zbog Marka i džogiranja u Central parku. Ili da mu neko prepričava šta su mu rekli izaslanici Macrona i Scholtza nedavno u Beogradu.

Pitanje koje glasi u čemu je razlika između suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine za koji se svi zalažu i Srbije čiji suverenitet i teritorijalni integritet ne poštuju svi oni koji su priznali nezavisnost Kosova, nije odjeknulo onako kako je Aca mislio. Novom najavom mogućnosti trećeg svjetskog rata i “djelimičnom” mobilizacijom nadjačao ga je Vladimir Putin koji iz opravdanih razloga nije ni dolazio u Ameriku.

Zašto Vučića boli glava?

Poslije dekreta o mobilizaciji u Rusiji, cijena leta od Moskve do Beograda, naprimjer, skočila je i do nevjerovatnih 9.000 dolara, ali Vučića nije od toga zaboljela glava. Čak ni od Putinovog zveckanja nukleranim oružjem za koga je samo ustvrdio kako je siguran da “ne blefira”. Glava ga je zaboljela kada je, po sopstvenom svjedočenju, od savjetnika Macrona i Scholtza dobio “papir o Kosovu”, ali je odbio da ga primi “iako ga je prethodno pročitao”.

O svojoj glavobolji i pomenutom “papiru”, Vučić je progovorio tek kada su njegove osnovne intencije već objavljene u Albaninan Postu. Radi se u pripremi sporazuma po kojem bi Srbija prihvatila realnost Kosova kao nezavisne države, dok bi međusobno priznanje uslijedilo u kasnijoj fazi, hipotetički za deset godina.

Na to ga je još jednom u New Yorku podsjetio evroski posrednik Miroslav Lajčak koji sa Emmanuelom Bonettom i Jensom Pletnerom, užurbano radi na sporazumu o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine koji bi mogao biti i potpisan do polovine 2023. godine.

Vučić ipak nije isključio mogućnost da će preuzeti “papir”. Upitan da li će to i učiniti, Vučić je “diplomatski” rekao:

“Još ne mogu, glava me boli”.

Tim se povodom oglasila i Ana koja se nakon diplomatskih slika iz Londona već vratila u Beograd odakle za domaću publiku šalje punu podršku svom najdražem predsjedniku koji joj je ovaj put, da se ne zaboravi, dodijelio samo polovinu premijerskog mandata.

Dok svoje utiske o boravku s nama bliže strane Atlantika premijerka već uveliko sređuje, predsjednik koji je boravio s nama dalje strane Atlantika, utiske će sređivati možda sve do narednog ljeta. Do tada će sanjati onaj “papir” i uzaludno tragati za mogućnošću njegovog zaobilaženja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.