Srbija i Kosovo: Od kolijevke – do pljačke

Skupštinsko mitomansko licemjerje autentična je identifikacija ogromne većine umišljenika koja bi da veselo zapjeva o svetoj zemlji i u slavu Vladimira Putina koji samo što nije Kosovo proglasio ponovo srpskim. Kao što je bilo u vrijeme progona Albanaca ne tako davne 1999.

Čovjek koji je pregovarao o ličnim dokumentima žitelja Kosova pravio se da nije znao  za to kako je obavezni dio rituala progona kosovskih Albanaca bilo, uz pljačku, oduzimanje ličnih karata i pasoša (Reuters)

Avioni srpskog Ratnog vazduhoplovstva demonstrirali su polovinom septembra iznad Beograda mogućnost da i dalje lete i uznemiravaju pristojan svet, a predsednik države je u inostranstvu slavio praznik o kome niko ne zna ništa (Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave); u Bijeljini, gradu obeleženim pokoljem Bošnjaka koji je realizovala srbijanska državna razbojnička skupina Srpska dobrovoljačka garda. Najavio je okončanje projekata za budućnost, skrivajući svečarski, već viđeni hegemonizam, uz sasluženje pomahnitalog glavnog popa Srpske pravoslavne crkve Porfirija koji je hrabrio Srbende (“Svi znamo da su se kroz istoriju granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni se da u istoriji u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće”) ‘nako, iz meraka.

Sasvim običan dan, kazao bi pesnik, gotovo idealan za analizu dvodnevnog, dvadestpetosatnog skupštinskog zasedanja o Kosovu, istorijskog skupa predstavnika naroda srpskog na kojem nije odlučeno ništa osim da se prihvata izveštaj o pregovorima sa kosovskom delegacijom, te da Srbi neće dati Kosovo, odnosno da njihov predsednik Aleksandar Vučić neće to potpisati, što je floskula od koje se valjda smučilo i onima koji uistinu misle da Kosovo nije nezavisno.  U raspravi je, suštinski, postignuta puna saglasnst ogromne većine koju čine vlast i mnogo radikalnija nacionalistička opozicija u temeljnim mitomanskim stavovima, desetercu i tamjan političkim programima naricanja a capela (bez gusala), začinjenim udžbeničkim pozivanjem na pesnike u nacionalnom transu.

Značajnija od očekivane ekspozicije bila je upravo poslanička rasprava u kojoj je šef države delovao kao umišljena karikatura koja demonstrira svemoć tajnih službi, vlastiti primitivizam i bahatost. Sticao se na momente utisak da se preigrao, da ne može da izdrži to kako ga kinje oni koji bi da umesto njega zavode red i komanduju, a deo birača doživljava ih kao istinske patriote. Preživeo je, kako će se svetiti, videćemo.

Bijemo Putinovu bitku

Vladu, čiji je izveštaj o pregovorima sa Prištinom razmatran, predstavljao je Aleksandar Vučić koji je u uvodnoj reči detektovao pregovaračke zastoje kao insistiranje međunarodne zajednice na tome da spreči moguće sukobe na Zapadnom Balkanu, ali i da – te pronicljivosti – ruskom predsedniku Vladimiru Putinu  “izbije  argument Kosova iz ruku”, u kontekstu agresije Rusije na Ukrajinu (reč “agresija” nije izgovorio). Misli, takođe, i to da je “suštinski uzrok krize dijaloga” činjenica da “zapadni svet” ne želi da poštuje Rezoluciju 1244 Ujedinjenih nacija.

Rekao je Vučić u dva dana i nešto tačno: Srbija na Kosovo godišnje ulaže od 750 do 800 miliona evra. Nije rekao to gde su novci, a analitičari, poput nekada svemoćne kosovske političarke iz doba Slobodana Miloševića Rade Trajković tvrde da, “kada bi se toliko novca ulagalo u srpsku zajednicu, u infrastrukturu gde su Srbi, to bi zaista bilo bogatstvo”. Ne zna se gde završavaju budžetski milioni evra, a odgovor na neizgovoreno pitanje (u raspravi) može se potražiti u činjenici da se ipak ulaže u infrastrukturi, kapitalne objekte, štaviše (vodovodi, škole, zdravstveni objekti). Gradi ih 20 preduzeća u vlasništvu 13 opskurnih biznismena iz Vučićevog preduzetničkog borda kojima su SAD uvele sankcije, zabranile ulaz u državu, a američkim firmama  poslovanje sa njima. Suštinski, Kosovo je danas najveća perionica novca, zahvaljujući kojoj će Vučić bez ozbiljnijih problema finansirati sve svoje izborne pobede koje Srbiju očekuju.

Dok Srbi sa Kosova, ponajviše oni južnije od Ibra, svakodnevno trpe pritiske ekstremnih Albanaca da se isele i teror Vučićevih eksponenata iz Srpske liste, da ostanu i budu pokorni Beogradu.

Laži i iživljavanje

Gomilu laži izrekao je Aleksandar Vučić, jedna od grozomornijih bila je u replici na izlaganje jedinog Albanca u Skupštini Šaipa Kamberija: “Neretko govorite o Viliju Brantu, da treba da se izjasnimo o prošlosti, da bez toga nema budućnosti, da osudimo zločine nad Albancima… Nemam ništa protiv da osudim, gde god da ih je bilo. Mi smo to uradili u pravom smislu te reči”.

Negiranje, prikrivanje, vraćanje kostura u hladnjaču, proglašavanje masovne grobnice u Batajnici “navodnom” (tela 744 civila, sedamdesetpetoro dece); slavljenje zlikovaca, njihovo proglašavanje za heroje, zaluđivanje miliona saučesnika željnih laži pričama o patriotskim silovanjima i spaljivanju sela, progonima i svirepim ubistvima. Sramno mali broj optužnica i presuda, pravosudno iživljavanje nad Albancima, žrtvama koje su se odvažile da dođu do Beograda i svedoče. Tako zvanična Srbija priznaje zločine zvanične Srbije.

Čovek koji je pregovarao o ličnim dokumentima žitelja Kosova pravio se da nije znao  za to kako je obavezni deo rituala progona kosovskih Albanaca bilo, uz pljačku, oduzimanje ličnih karata i pasoša.

Predsjednik zna sve o svakom

Skupštinsku raspravu obeležila je providna, možda konzumentima državne televizije i realistična, Vučićeva pripremljenost za raspravu; na svako poslaničko izlaganje imao je repliku koja, uglavnom, nije imala nikakve veze sa onim što bi poslanik izgovorio kao optužbu ili kritiku vlasti. Tako je javnosti predočio kako “zna” i kretanje na bankovnim računima poslanika: “Onda, gospodine Ristiću, prihvatiste 120.960 evra od prištinskog režima. Ovo je bilo preko računa, zato sam znao tačnu cifru, a znate šta je uradio, zato je mislio da se to ne zna, zato što je od 2001. do 2013, dok je bio u vlasti, nije podizao za to vreme, a onda podigao odjednom, misleći da se neće videti u sistemu, ali se videlo naravno“, “replicirao je Slaviši Ristiću iz Pokreta Otadžbina. Ristić je optužbu demantovao, a Vučić je obećao da će “pokazati papir”.

A pokazao je fotografije mladih opozicionih poslanika kako se smeju u kafiću (navodno nakon pomena ubijenom Oliveru Ivanoviću), poslaniku Miroslavu Aleksiću insinuirao je da je osuđen za pljačku u Trsteniku, a pokazao je i “izdajničku” fotografiju  poslanika Nebojše Zelenovića koji je u Peći sedeo ispod kosovske zastave.

Tako funcionišu tajne službe u Srbiji i svi Vučićevi “plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese (B.Štulić)”.  U vreme skupštinskog zasedanja mnogo očiglednije; poslanik Srđan Milivojević registrovao je komandni punkt Bezbednosno informativne agencije na skupštinskoj galeriji i kazao da tamo “stižu i informacije koje se predaju ljudima koji sede pored njega (Vučića, prim. aut.), a Ivica Kojić i drugi sve vreme donose papire, fotografije o svakom od nas koji će govoriti“.

U svakom slučaju, veliki državni resursi troše se na kontrolu političkih protivnika, uspostavljanje saradničke mreže, nabavku skupih prislušnih uređaja, strogi nadzor elektronske pošte.

Kako sačuvati Vučićevo dijete

“Govorite i kukate kako je neko vas nazivao pogrdnim imenima. Evo vam šta kaže ovaj čovek koji je malopre govorio. Kaže Andrej i Danilo, to je moj mlađi brat i Danilo, moj stariji sin, pronađeni u šahti, kao Gadafi. Dakle taj čovek želi da mi ubije dete. Rekao je da želi da moje dete završi u šahti kao Gadafi, a ne znate kako je Gadafi završio”, izustiće šef države u parlamentarnoj debati.

Poslanik Milivojević koga je Vući prozvao kaže, pak, da je reč “o podloj i podmukloj prevari, do sada najbednijoj, u političkom životu Aleksanda Vučića”. “Niti sam ja pozivao na ubistvo Andreja, niti Danila Vučića. Reč je o jednom starom tvitu, koji je istrgnut iz konteksta, i u kome se kaže da će neki Andrej i neki Danilo, ali ne Andrej i Danilo Vučić, biti prinuđni da se sa milijardama evra kriju po šahtovima, kao Gadafi i drugi diktatori”, kazao je Milivojević.

Svi tabloidi preneli su da je izrečena pretnja predsednikovom detetu.

Politički i iz srca govoraše najnadahnutiji nacionalista među poslanicima dramaturg Siniša Kovačević; besediše ćosić-bećkovićevski, epski, krv je srpska curila niz ekrane, mnogi suzu ne zadržaše. Šta li bi ta osoba izgovorila da vreme nije ograničeno. Obratio se predsedniku Vučiću deseterački, unoseći na momente realizam slepog guslara Filipa Višnjića i patos njegovog pripitog kolege Tešana Podrugovića.

Lijepe žene, lastavice i horor

“Znam da znate da su na Kosovu i Metohiji rođene najlepše srpske žene i najlepše pesme. Ko je jednom čuo „Poletele ptice lastavice“ ili „Moj golube“, zna o čemu govorim. Znam da znate da su o Kosovu napisane najlepša srpska epika i lirika. Ko je jednom čuo „Na Gazimestanu“ (Milan Rakić, “…Ja ću dati život, otadžbino moja/Znajući šta dajem i zašto ga dajem”, prim.aut.), zna o čemu govorim. Znam da znate da su na Kosovu i Metohiji najlepše srpske crkve i najlepše freske. Ko se jednom prekrstio pod svodovima Visokih Dečana ili Gračanice, zna o čemu govorim. Ko je jednom video suze u Simonidinim iskopanim očima, zna i taj. Znam da znate da su kamenje za te bogomolje donosile lastavice u kljunovima, da ti manastiri leže na ramenima naših nerođenih sinova, a krstove drže u šakama naši mrtvi očevi…”

Niko nije pozvao dežurnog lekara, kao da se ništa nije dogodilo.

Nastavljeno je manje ili više zapaženo iživljavanje i krivotvorenje istine, uživanje u mitomaniji, omiljenoj disciplini poslanika desnice, o kojoj smo sve znali i pre nego što su se domogli Skupštine. Srbija živi tu mitomaniju, zaboravljajući, na momente, da se Kosovsski mit temelji na ideji poginuti do poslednjeg, izabrati carstvo nebesko umesto opipljivog zemaljskog. Zato su Srbi “nebeski narod” koji baš i ne bi da obilazi Kosovo i divi se freskama, a nekmoli da se bori protiv Albanaca i završi na nekakvom nebu. Zato je skupštinsko mitomansko licemerje autentična identifikacija ogromne većine umišljenika koja bi da veselo zapeva o svetoj zemlji i u slavu Vladimira Putina koji samo što nije Kosovo proglasio ponovo srpskim. Kao što je bilo u vreme progona Albanaca ne tako davne 1999.

Srbija živi mitomaniju u različitim pojavnim oblicima; jedino kvalitetno poređenje koje se nameće je švajcarski mit o Viljemu Telu iz 14. veka. Habzburški namesnik Švajcarske je nepokornom Telu koji nije hteo da se pokloni šeširu  odredio kaznu, da, pod pretnjom smrću, strelom pogodi jabuku na glavi svoga sina Valtera. Viljem Tel je odapeo strelu i uspeo (ipak je pogubljen).

Švajcarska je smestila svoj mit u literaturu, film, čak i u crtać. To je mitologija.

Mitomanija je raširena pojava u Srbiji, ne samo u parlamentu; kao da se većina poslovno sposobnog stanovništva sprema da drhtavim rukama odapne strele ka glavama svoje dece.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera