Uljepšavanje naslijeđa kraljice Elizabete neće spasiti monarhiju
Nova generacija dovodi u pitanje legitimitet monarhije, a njihovi glasovi će samo jačati.
Dok je kraljevska povorka pratila kraljicu Elizabetu II na njenom posljednjom putovanju od Buckinghamske palače do Westminster Halla, na vrhu njenog kovčega ležala je imperijalna državna kruna. To je jedan od najpoznaitjih krunskih dragulja i simbolizira bogatstvo, moć i prestiž koje je britanska monarhija skupila kroz sistematsko pljačkanje kolonija i transatlantsku trgovinu robovima, zločin protiv čovječnosti.
Taj prizor me nije ispunio strahopoštovanjem.
Pružio mi je priliku za duboko promišljanje o naslijeđu kraljice. Za neke je ovu priliku obilježila duboka tuga zbog smrti voljene kraljice, dok drugi smatraju da su joj ruke bile uprljane krvlju. Ona je bila posljednja kolonijalna kraljica, u čije ime su izvedena neizreciva djela čak i nakon formalnog kraja kolonijalizma, kada je pod krinkom modernizacije i Commonwealtha i dalje nastavljen britanski imperijalizam.
Kraljičino naslijeđe sada je tako uljepšano i obavijeno preuveličanim natpisima da, iako poštujem pravo ljudi da žale zbog njene smrti, osjećam potrebu da ovu revizionističku historiju podijelim izvjesnim istinitim činjenicama.
Koliko je monarhija relevantna?
Pitanje koje bismo trebalo postavljati je: koliko je monarhija relevantna?
Britanski monarh je neizabrani šef države, pozicija nespojiva sa progresivnim i naprednim društvom u 21. stoljeću. Još gore je to što britanska monarhija doslovno živi od bogatstva nagomilanog radom porobljenih Afrikanaca. Monarhija je opljačkala hiljade milijardi dolara iz Azije i Afrike i pokrala je prirodne resurse nacija. Kraljica je bila na čelu diplomatske kampanje s ciljem da se da respektabilan izgled rasizmu monarhije.
Još jedno neotuđivo naslijeđe kraljice jeste njen neuspjeh da preuzme odgovornost za djela njene vlade dok je od nje crpila moć i korist. „Velika Britanija je danas velika država zbog nje“, prošle sedmice je kazala Liz Truss, nova premijerka.
Kraljica ne može biti razlog britanske veličine bez da također preuzme odgovornost za zločine koje su počinile vlade pod njenom vladavinom – za koje se nikada nije lično izvinila. Nije za brutalno gušenje Mau Mau pobuna u Keniji, u kojima su silovanje i zatvaranje 1,5 miliona ljudi bili alati koje su koristili Britanci. Nije ni za užasavajuću ulogu Velike Britanije u blizu milion poginulih u ratu u Biafranu kako bi zaštitila svoje strateške interese u Nigeriji. Nije se izvinila ni za nepravde, siromaštvo i nerazvijenost koji su još prisutni u bivšim kolonijama zbog britanskog kolonijalizma. Nije za dragulje i artefakte ukradene iz Azije i Afrike koji krase zidove Buckinghamske palače i britanskih muzeja.
Apologete monarhije nazvale su me „spektakularno historijski neinformisanom“ jer kraljicu smatram odgovornom za postupke njene vlade. Pa ipak, historija pokazuje da je kraljica Elizabeta znala da je ona u krajnjoj liniji odgovorna. Godine 1995, potpisala je izvinjenje novozelandskim Maorima za zločine i krađu zemlje počinjene u ime njene pretkinje, kraljice Viktorije. Kada je zahtijevano lično izvinjenje, tadašnji novozelandski ministar pravosuđa je rekao: „Kraljica djeluje preko svojih vlada i ne radi stvari lično”.
Mladi ne žele nastavak
Onaj dio koji je inače prešućuje, on je rekao naglas. Kraljica je uistinu uvijek djelovala preko svoje vlade. Odgovornost je na njoj. Ako je mogla potpisati izvinjenje Maorima za zločine počinjene tokom vladavine njen pretkinje, mogla je uraditi isto za zločine počinjene u Keniji, Nigeriji i Sjevernoj Irskoj pod njenom vladavinom.
Evo u čemu je stvar. Iako je kraljica Elizabeta mogla izbjeći istrage, transparentnost i odgovornost pod plaštom poštovanja, niko od njenih nasljednika to neće moći. Živimo u drugačijem vremenu: britanski narod je dobio prava koja nisu u skladu s postojanjem monarhije koju su odavno prerasli.
Zaista, istraživanja pokazuju da su mladi Britanci posebno jasni povodom tog da ne žele nastavak monarhije. Regresivna insitucija polaganja prava nije održiva. Naprimjer, nema nikakvog smisla da ćemo za vrijeme najgore krize u vezi troškova života u novijoj historiji, kada su hiljade ljudi bez krova nad glavom i ovise o javnim kuhinjama, a milioni plaćaju vrtoglave cijene energije, mi, britanski narod platiti mini bogatstvo za kraljičinu sahranu. Zapamtite, kraljičina lična vrijednost iznosila je više od 500 miliona dolara, a vrijednost kraljevske porodice procjenjuje se na 28 milijardi dolara. Mi plaćamo svoje sahrane. Zašto njeno imanje ne plati njenu?
Dugi redovi ljudi koji čekaju da vide preminulu kraljicu ukazuju na moć indoktrinacije koju monarhija još ima nad Velikom Britanijom. Međutim, nova generacija koja je odrasla relativno ravnodušna spram kraljevske porodice se budi, postavlja pitanja i zahtijeva promjene ukorijenjenih sistemskih nejednakosti koje monarhija simbolizira.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.