Zašto nema spomen-ploče Vladimiru Baroviću u Crnoj Gori?
Tretiranje lika i djela Vladimira Barovića, bio je jedan od testova koji Crna Gora ipak nije prošla.

Vladimir Barović se obično spomene samo na godišnjicu kada je, kako neko reče, ispalio najvažniji metak u ratovima u ex-Jugoslaviji.
Ali ništa čudno kada je Crna Gora u pitanju.
Tako je sa svim događajima i ličnostima iz naše bliske prošlosti koja nas nekako “žuljaju” i kvare sliku ove naše “idile” koju živimo.
Prva vijest o Vladimiru Baroviću u Crnoj Gori ove godine je da će biti otkrivena spomen-ploča u znak zahvalnosti za njegov časni čin. Na Visu. U Hrvatskoj.
Lijepo i ljudski od Visa i Hrvatske.
Otkrivanju spomen-ploče su prisustvovali ministri u odlazećoj vladi Crne Gore Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, i Raško Konjević, ministar odbrane.
Lijepo i od njih što su našli obavezu i vrijeme da prisustvuju činu otkrivanja spomen-ploče.Ako se nešto ne može dovoditi u pitanje to je antiratna orijentacija Socijaldemokratske partije Crne Gore od njenog osnivanja do danas.
Furanje slike idiličnog društva
Ali, ne mogu a da se ne zapitam, a gdje je spomen-ploča admiralu Baroviću u Crnoj Gori? Ili neka ulica ili trg po njegovom imenu? I da li bi trebali osjećati bar blagu nelagodu zbog toga što danas radi Hrvatska a Crna Gora je trebala davno?
I zašto je sve to važno za Crnu Goru danas i sjutra?
Crna Gora je napravila zaokret 1997. godine, ali isto tako odabrala guranje pod tepiha svega onog što može biti neprijatno po vlast. I ne samo to, najgore od svega jeste izbor same vlasti da se ne suočava sa istinom kako ne bi izazivala navodno podjele u društvu. Tako smo, da budemo potpuno iskreni, iz čistog konformizma odlučili da je najbolje da se imena istinskih heroja ove nesreće što nas je snašla prije više od tri decenije, a i još nas bije po glavi, ne spominju.
Umjesto toga furali smo idiličnu sliku društva. Evropska, mediteranska i ne znam još kakva Crna Gora.
Ono što je bila najveća mana crnogorske vlasti od 1997. do 2020. godine, oličene prije svega u Demokratskoj partiji socijalista, jeste to što su vjerovali ne samo da je vođenje vlasti marketing, nego i da sama država to jeste.
U prevodu, nađete znak mercedesa i stavite ga na raspalog fiću i ubjeđujete sve okolo da je to mercedes.
I pogađate, možda i možete ubijediti sve okolo da je to mercedes ali će vas jednog dana stvarnost demantovati kada vas auto ostavi nasred puta.
To se Crnoj Gori i desilo prije dvije godine.
Život za obraz i savjest
Kada je u pitanju pak priča o ratu 1991. godine tu smo se ako već ne možemo da izdejstvujem zaborav, onda odlučili na šminkanje istine.
Zvaničan stav je bio da je Crna Gora skoro pa natjerana u rat pa shodno tome i ako se desilo kakvo zlo to je bilo pod nekom vrstom prisile.
Ali to naravno nije istina. U Crnoj Gori je 1991.godine postojala bar relativna većina za rat. Istina, taj rat nisu svi podržali iz istih razloga. Neki su vjerovali u ideologiju a neki u brzo sticanje boračke penzije. Uz adekvatnu propagandu i gomile oružja rat je bio neizbježan.
Pokušaji antiratne Crne Gore da spriječi rat su bili unaprijed osuđeni na propast. Kao i naravno pokušaji i nade Vladimira Barovića. Izuzev spašene savjesti i obraza tu se ništa drugo nije moglo dobiti.
S tim što je Vladimir Barović za savjest i obraz dao život.
Priznanje od strane Crne Gore za ovaj čin kojim je da se razumijemo spašavao i obraz svih nas, stiglo je 25 godina kasnije.
Tada je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno odlikovao Barovića ordenom časti.
I tu se stalo. Barović nije dobio ni ulicu, ni trg. Niti se ijedna jedinica, akademija ili neka druga institucija vojske zove imenom Vladimira Barovića.
A trebala je.
Ali nije, jer je vlast u Crnoj Gori neprekidno oklijevala, taktizirala, pravila kompromise. Obično za kratkotrajnu korist, a za dugoročnu štetu.
Život i sa istinom i sa laži
Jer da je država postupila bar stoti dio časno kao što je postupio Vladimir Barović, u ovoj zemlji ne bi bila moguća ovakva provala mržnje, niti povratak u javni život onih politika i ideologija koje su nas već jednom prije 30 godina povele stranputicom.
Tretiranje lika i djela Vladimira Barovića, bio je jedan od testova koji Crna Gora ipak nije prošla.
Sve što se trenutno događa u Crnoj Gori posljedica je naivnog vjerovanja da je moguće istovremeno živjeti i sa istinom i sa laži.
Tako smo danas zasluženo tu gdje jesmo.
A admiral Barović?
Znate kako, postoji ona izreka koja kaže da je džentlemen čovjek koji se bori za unaprijed izgubljenu stvar.
Tako ni taj pucanj nije mogao spriječiti unaprijed pripremljeno zlo.
Sve monoteističke religije smatraju da je samoubistvo neoprostiv grijeh. Ni najmanje ne sumnjam da se admiral Barović bez po muke opravdao kad je došao Bogu na istinu.
Daleko sam veći skeptik po pitanju naših opravdanja. I na ovom i na onom svijetu.
Jer priča o admiralu Baroviću nadilazi crnogorske i ex-jugoslovenske okvire.
Nadilazi prošlost, sadašnjost a bojim se i budućnost.
Jer admiral Barović je bio rijetka “vrsta”.
I po meni možda i najveći junak ratova devedesetih.
Onaj koji je odlučio da umre da ne bi morao da ubije.
Nisam čuo ni za šta drugo što je tako hrabro i časno u isto vrijeme.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.