Ukrajina: Kontraofanziva na istoku i jugu i šanse za pobjedu

“Nakon što se zračno i artiljerijsko bombardiranje završi i kopneni rat zaista počne, mislim da Kijev pada za samo 96 sati”, zaključila su trojica visokih američkih obavještajnih oficira 24. februara 2022. Načelnik američkog Generalštaba general Mark Milley dao je još kraću procjenu za pad glavnog grada Ukrajine: za samo 72 sata.

Ni nakon šest mjeseci ovog rata, glavni grad nije pao. Ukrajinske oružane snage ne samo da su odbile ruski napad na grad i okrug Kijev, već su oslobodile i čitavu Žitomirsku, Černigovsku i Sumsku oblast, pored važnih dijelova Harkivske oblasti.

Od 2014. američki i njemački politički lideri ne očekuju mnogo od ukrajinskih oružanih snaga, ponekad precjenjujući rusku vojnu efikasnost. Tokom “invazije” na poluotok Krim, i administracije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame i bivše njemačke kancelarke Angele Merkel savjetovale su Kijev da je vojni otpor uzaludan i da bi se trebalo osloniti na ekonomske i diplomatske sankcije Zapada kako bi se povratila kontrola nad tim područjem.

Intenzivno fokusiranje na ono što su Rusi uradili jedan je od razloga zbog kojih su prognoze američkih zvaničnika netačne. To podrazumijeva ruske vojne reforme nakon sramnog vojnog učinka u Gruziji, reorganizaciju vojske u takozvane “bataljonske taktičke grupe” i velike pobjede postignute taktikom hibridnog ratovanja. Međutim, relativno malo pažnje je posvećeno ukrajinskim adaptacijama, inovacijama i dostignućima od prvog kontranapada u Donbasu tokom ljeta 2014. i kasnije.

Od 2015. godine, skoro svaka pješadijska, artiljerijska i oklopna brigada (osim jedinica zračnih snaga) prošla je najmanje tri specijalna programa obuke pod nadzorom instruktora iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Britanije i Kanade. Obuke su prekinute samo radi borbenih turneja u Donbasu, a zatim su se smjenjivale i vraćale na napredniju obuku nakon stjecanja iskustva na terenu.

Vojne pripreme

Godine 2016. prisustvovao sam obilježavanju godišnjice revolucije na Euromajdanu u Kijevu. Jedan prijatelj organizator izrazio mi je dobrodošlicu, rekavši: ”Dobro došao na sjeverni Tahrir (Trg)”. Bio je srdačan u izražavanju dobrodošlice; revolucija na Trgu Tahrir (slobode) ugušena je godinama prije, a Narandžasta revolucija (starija i tiša sestra revolucije na Euromajdanu) bila je oko sedam godina starija od ”arapskog proljeća”. Ali još važnije od toga, rečeno mi je: “Ono što se dogodilo na Krimu neće se ponoviti; borit ćemo se do posljednjeg čovjeka kojeg vidiš ispred sebe.” Oficiri i dobrovoljci nisu samo držali motivacione govore, jer je 11 od 14 pripadnika oružanih snaga koje sam sreo 2016. godine ubijeno kasnije pružajući otpor ruskim okupacionim snagama 2022. godine, dok su ostala trojica ranjena u borbama.

Do maja 2019. ukrajinske vojne pripreme su usporile i gotovo stale, što je pružilo još jednu šansu diplomatiji (nakon stvarnih neuspjeha kao rezultat pregovora Minsk-1 i Minsk-2). Bilo je to kašnjenje u odbrambenim pripremama, a ne polagano ubijanje kako se u to vrijeme shvatalo.

Do februara 2022. godine, prema pukovniku u (rezervnim) odbrambenim snagama, grupa od 27 rezervista u Kijevskoj provinciji bila je naoružana sa 11 protivtenkovskih vođenih projektila, uključujući američki Javelin i britanski NLAW; što su dva najpreciznija i najopasnija protivoklopna sredstva uopće. Drugim riječima: bio je to rezervni sastav koji je dobro naoružan u smislu kvaliteta i kvantiteta.

Bitka kod Hostomola (oko 40 kilometara sjeverozapadno od Kijeva) djelimično odražava rezultate višegodišnje obuke i priprema, čak i uz efekat iznenađenja, šoka i intenziteta prve ruske ofanzive. Ukrajinski rezervisti uspjeli su odbiti napad ruskih elitnih zračno-desantnih snaga (pripadnici 11. i 31. zračno-jurišne brigade). Općenito govoreći, prva faza ovog rata (februar i april 2022.) završila je neuspješno jer nije postignut strateški cilj snaga ruskog predsjednika Vladimira Putina, a to je okupacija Kijeva.

Kontranapadi u drugoj fazi

U drugoj fazi rata (april-juli) smanjena je upotreba taktika dubokog manevriranja, brze infiltracije, dugih kolona oklopnih vozila na glavnim putevima i ostalog što je karakteriziralo prvu fazu. Rat je u ovoj fazi izgledao, u povremenim slučajevima, bliže takozvanom Sitzkriegu (sjedeći rat) umjesto Blitzrkiegu (munjeviti rat). Međutim, u nuklearnoj elektrani u Energodaru nastavljeni su artiljerijski okršaji, kratki manevri i skrivene prijetnje okretanja nekonvencionalnim, nuklearnim taktikama. Također, nastavljeni su napadi dronovima duboko unutar teritorije i gerilski rat iza okupacionih linija, posebno u gradu Melitopolju, Hersonskoj oblasti i Republici Krim.

Uprkos intenzitetu i jačini ukrajinskog otpora, glavni rezultat druge etape bio je pad Luganske oblasti, što je jedina provincija koja je potpuno pala od aneksije Krima u martu 2014. Pošto nijedna druga oblast nije pala, politička konsolidacija ruske okupacije postala je veoma problematična. Jednostavno rečeno, ruske snage ne mogu provesti ”referendume” o pripajanju ukrajinskih provincija dok ih ne kontroliraju vojno.

Ovo nas dovodi do ukrajinske kontraofanzive koja je počela krajem prošlog mjeseca. Ukrajina je neminovno morala pokušati osloboditi Hersonsku oblast, ili barem njene dijelove, prije zime iz nekoliko razloga:

Prvo: Scenario političke konsolidacije kroz ”referendum” u organizaciji Rusije u Hersonu, kao i ranije na Krimu, nazire se već neko vrijeme, i pored toga što ruske snage nisu vojno kontrolirale pokrajinu.

Drugo, ukrajinske snage su uspješno provele strategiju “odbrane u dubini” na sjeveru, zasnovanu na ustupanju teritorija s ciljem da se dobije na vremenu i iscrpe neprijateljske snage. Čini se da ova strategija nije efikasna na jugu. S obzirom na količinu naoružanja, obuku i finansiranje koju pružaju ukrajinski saveznici, ukrajinske oružane snage žele dokazati da mogu povratiti teritoriju prije zime, sezone koja će pogoršati energetsku krizu u Evropi. Prema tome, evropski ciljevi bi se mogli promijeniti i preći sa podrške naporima za oslobođenje na podršku prekidu vatre i zadržavanju statusa quo, kao u slučaju Krima.

I treće: Herson je od geografskog i strateškog značaja za sveobuhvatne oslobodilačke napore, s obzirom na njegovu blizinu poluostrvu Krim. Herson kontrolira neke opskrbe električnom energijom i vodom na okupiranom poluostrvu i približava ukrajinsku artiljeriju komandnim mjestima Crnomorske flote, aerodromima, skladištima oružja i municije i ruskoj mornarici koja se nalazi na Krimu (veliki dio toga je imovina ukrajinske mornarice, marinaca i snaga protivzračne odbrane koja je opljačkana u februaru i martu 2014. godine).

Na kraju, preuzimanje Hersona omogućilo bi kontrolu nad ulazom u rijeku Dnjepar sa juga, što bi razbilo rusku blokadu rijeke (a pomorska blokada u Crnom moru bi ostala djelomično na snazi).

Treća faza: Mogući ishodi?

Još je prerano predviđati rezultate složene južne kampanje (kao i sjeveroistočne u Harkovu i sjevernom Donbasu), međutim, ukrajinski ambasador u Kataru Andriy Kuzmenko nedavno mi je rekao: ”Naše snage napadaju rusku vojnu opremu i infrastrukturu duž cijelog fronta. Gađane su logističke linije snabdijevanja, skladišta municije i ruski komandni centri (s ciljem) ozbiljnog potkopavanja njihovih sposobnosti za nastavak ovog rata.”

Ostaje da se zaključi da je ovo prvi ukrajinski ofanzivni manevar sa kombiniranim rodovima i naoružanjem od početka rata, a može se reći, s obzirom na to da se proteže na više od 500 km, još od nezavisnosti Ukrajine 1991. godine. Iako su gotovo isključivo obučavani za odbrambeno manevriranje, ukrajinske snage su mnogo napredovale u Hersonu i Harkovu u posljednje vrijeme protiv ruskih odbrambenih linija i “separatističkih milicija”.

No, ako Ukrajina uspije potisnuti ruske snage samo na istočnu obalu rijeke Dnjepar u Hersonu, to bi mogao biti prelomni trenutak u ratu. Uprkos izazovima i složenosti situacije, Kuzmenko vjeruje da će “Ukrajina pobijediti u ovom ratu”, te kaže: “Mi se borimo za našu slobodu i našu državu. Za šta se bore Rusi?”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.