Putin ‘Grozni’

Falsificiranjem i uzdizanjem naslijeđa Aleksandra Nevskog, Ivana Groznog i drugih historijskih ličnosti, Vladimir Putin se nada da će opravdati vlastiti autoritarizam i neoimperijalne agresorske ratove.

Srednjovjekovne analogije ovih dana su tipične za Putinovu Rusiju, piše autorica (EPA)

Početkom augusta, ruski okupatori luke Mariupolj uništili su spomenik ukrajinskim borcima ovoga grada. Nedugo potom, najavljeni su planovi da se spomenik zamijeni kipom Aleksandra Nevskog, srednjovjekovnog ruskog vojskovođu iz 13. stoljeća poznatog po vojnim pohodima protiv Šveđana i teutonskih vitezova.

Netom prije toga, ruska nacionalistička web-stranica Regnum objavila je članak pod naslovom „Novi napad na Rusiju: šta ujedinjuje bitku na Nevi i specijalnu operaciju u Ukrajini“, koja je u pozitivnom svjetlu usporedila ruskog predsjednika Vladimira Putina sa Nevskim. Predstavivši Putinovu „specijalnu operaciju u Ukrajini“ kao dio rata koji Zapad vodi protiv Rusije od Srednjeg vijeka, ovaj članak je upozorio da „je otadžbina u opasnosti“ i opisao je i Nevskog i Putina kao „nacionalne lidere“ oko kojih se ruski narod treba okupiti.

Takve srednjovjekovne analogije ovih dana su tipične za Putinovu Rusiju. U drugom članku koji je nedavno objavio FederalPress, Putinova brutalizacija Ukrajine povezana je sa ruskim prelaskom na kršćanstvo u 10. stoljeću pod još jednim srednjovjekovnim ruskim vojskovođom, Svetim Vladimirom. Opet se govori da Zapad, a posebno Ukrajina, predstavlja „pagane“ i „sotoniste“ koji su prijetnja za ruske tradicionalne vrijednosti.

I naravno, zvanične novine ruske vlade Gazeta.Ru nedavno su objavile članak pod naslovom „Šta pokrštavanje Rusije i specijalna operacija u Ukrajini imaju zajedničko?“ ponavljajući Putinovu tvrdnju da je primanje kršćanstva uspostavilo temelje ruske države, ovaj članak predstavlja „specijalnu vojnu operaciju“ kao neki vid drugog krštenja, implicirajući da je podjednako važno kao i originalno za njegovanje pravoslavne vjere i ruske nacionalnosti. Članak potom govori loše o ukrajinskom narodu:

„Ukrajinski nacisti nemaju morala, oni ne rezonuju u moralnom smislu i ne plaše se Božije kazne za svoja zvjerstva. Mnogi od ukrajinskih nacista su otvoreni sotonisti i sljedbenici mizantropskih kultova, koji prinose žrtve i izvršavaju ritualna ubijanja“.

Upečatljive sličnosti između ovih analiza nisu iznenađujuće. Kako piše Meduza, nezavisna ruska novinska agencija sa sjedištem u Latviji, mediji povezani s državom direktno prepisuju (bez navođenja autora) iz propagandnih priručnika vodećih ideologa Kremlja. Posebno nakon početka invazije na Ukrajinu, cijela ruska propagandna mašina užurbano radi kako bi opravdala rat na neosrednjovjekovnim osnovama.

Ljudima izvan Rusije se može činiti čudnim što Kremlj očekuje od Rusa da vjeruju u takve historijski apsurdne i politički besmislene tvrdnje. Ali, glorificiranje ruske srednjovjekovne prošlosti dugogodišnji je domaći projekat pod Putinovom vlašću. Kremlj već dvije decenije provodi „specijalnu operaciju“ na historijskom pamćenju Rusa, agresivno preoblikujući njihovu percepciju sebe i razumijevanje prošlosti. Pojačavajući ovu retoriku sada, ruski lideri su uvjereni da će njihova strategija biti uspješna.

Kroz prizmu srednjovjekovlja

Iako kult Nevskog igra važnu ulogu u ovoj višeslojnoj politici sjećanja, historijsko naslijeđe Nevskog je ambivalentno. Princ od Novgoroda zaista jeste izvojevao nekoliko vojnih pobjeda protiv Šveđana i Nijemaca. Ali on je vladao u ime Mongola, čije se brutalno osvajanje još pamti po zvjerstvima počinjenim na teritoriji današnje Rusije. Kao odani vazal, Nevski ne samo da je odavao počast Mongolima, već je i suzbijao pokušaje svojih sunarodnjaka da se pobune protiv njih.

Očito, potčinjenost Nevskog Mongolima komplikuje napore Kremlja da ga predstavi kao patriotu za primjer. Zato ako samo spomenete prinčevu „saradnju s Mongolima“, možete biti pozvani u ured tužitelja, kako što se prošle godine dogodilo Sergeju Černišovu, administratoru koledža u sibirskom gradu Novosibirsku, koji se usudio podijeliti tu informaciju na Facebooku.

Putin nije prvi ruski despot koji koristi Nevskog u svojoj propagandi. Nevski je kanoniziran 1547. pod vlašću Ivana Groznog (1533-1584), koji se oslanjao na kult Nevskog da legitimizira svoju vladavinu. Dvije godine kasnije, Petar Veliki proslavio je svoju pobjedu nad Švedskom u Sjevernom ratu (1700-1721) prebacivši pepeo Nevskog u manastir Aleksandar Nevski u svojoj novoj prijestolnici Sankt Petersburgu.

U dvadesetom stoljeću, sovjetsko historijsko sjećanje na Nevskog bilo je pod velikim utjecajem filma Sergeja Einsteina iz 1938, Aleksandar Nevski, koji se fokusira na prinčeve uspješne kampanje protiv ruskih neprijatelja na Zapadu. Kada se Staljin obratio ruskim četama u novembru 1941, pet mjeseci nakon nacističke invazije, pozivao se na Nevskog da probudi patritozam i hrabrost u redovima.

Nakon pada Sovjetskog saveza, ime Nevskog palo je u zaborav do decembra 2008. Te godine su gledatelji TV emisije Ime Rusije izglasali Staljina za „najvažnijeg državnog lidera iz prošlosti“, na očigledan način demonstrirajući uspjeh kampanje restaljinizacije koju je Putinova propagandna mašina provodila preko medijskih posrednika. No, Kremlj nije želio otići predaleko, pa je intervenisao da revidira rang listu, zamijenivši Staljina sa ruskim glavnim nacionalnim herojem Nevskim, koji se činio neutralnijim simbolom vojne slave.

Potom je, u junu 2014, nakon pripajanja Krima, Putin najavio planove o proslavi 800. rođendana Nevskog 2021. A u 2017, patrijarh Kiril, poglavar ruske Pravoslavne crkve, dao je svoj doprinos promociji prinčeve slike u umovima vjernika. Prema Kirilu:

„One koji su pokušali kontrolisati Rusiju s istoka zanimalo je naše blago, dok su one koji su nas pokušali kontrolisati sa Zapada zanimale naše duše. […] Rusija nije izgubila identitet nakon što su je zatočile horde [Mongoli], nije izgubila vjeru, nije izgubila čak ni državnu strukturu.“

Nasuprot tome, nastavio je Kiril, da su krstaši ili zapadnjaci uspjeli da je osvoje, „Rusija kao historijski, kulturni, duhovni fenomen, prestala bi postojati.“

U 2021, Kremlj je je održao izložbu koja je uključivala prinčev pepeo, organizovao je nekoliko konferencija i sponzorisao performanse u njegovu čast u Jekaterinburgu, Astrahanu, Novgorodu, Vladimiru i drugim gradovima. U obraćanju okupljenima na jednoj od značajnijih konferencija o Nevskom, Putin ga ja nazvao „velikim sinom naše otadžbine“.

Danas su u izgradnji dvije crkve u čast Nevskog, a 15 m visok spomenik sada stoji na obalama Čudskog jezera, smještenog na granici s Estonijom, na mjestu na kojem je Nevski pobijedio u bici protiv krstaša. Ova instalacija je posebno ratobornog karaktera, pogotovo zato što je vidljiva u Estoniji i jasno je da je tu kako bi služila ne samo kao podsjetnik na ranije vojne konfrontacije, već i na dugu podređenost Estonije unutar ruske i sovjetske imperije.

Historija iz carske perspektive

Putinovo veličanje Nevskog proističe iz njegovih ranijih napora da rehabilituje historijsko sjećanje na Ivana Groznog. Tokom 2010-ih, Kremlj je pokrenuo veliku kampanju kojom slavi ovog najokrutnijeg od ruskih careva, ali uskoro je naišao na protivljenje.

Kako se da zaključiti iz njegovog imena, Ivan je uspostavio režim brutalnog državnog terora, poznat kao „Opričnina“ (1565-1572), i donedavno je njegovo naslijeđe s pravom anatemizirano. Ali 2016, prvi (u ruskoj historiji) konjanički spomenik Ivanu Groznom podignut je u gradu Orelu, a poslije tog su se pojavili i drugi u Aleksandrovu (glavnom gradu Opričnine), Moskvi i Čeboksariju. Putem filmova i TV serija, historijskih konferencija i izložbi pod sponzorstvom države, Ivana sada predstavljaju kao velikog lidera i graditelja imperije. Čak se i njegova upotreba terora sada veliča kao najefikasniji način upravljanja Rusijom.

Ali ova kampanja veličanja Ivana naišla je na negodovanje u ruskim tada preživjelim liberalnim medijima i u Tatarstanu, autonomnoj republici sa velikom muslimanskom populacijom, čiji je glavni grada Kazan, Ivan osvojio 1552. U potrazi za širom bazom za svoju neosrednjovjekovnu politiku, Kremlj je pomjerio fokus na Nevskog. Kao svetac koji je se borio protiv odvratnog Zapada a ne protiv predaka trenutnih podanika Kremlja, on je daleko manje kontroverzan u današnjem domaćem kontekstu.

Štaviše, Nevski je idealno utjelovljenje za nedemokratske vrijednosti Kremlja. Povratak društvu staleža, teokratske monarhije i carstva veoma agresivno propagiraju zastupnici Kremlja – neofašistički Međunarodni evroazijski pokret Aleksandra Dugina i Izborski klub, glavni forum ruske krajnje desnice.

Osim Ivana Groznog i Nevskog, Putin glorificira i princa Vladimira, vladara Kijevske Rusi iz desetog stoljeća, najpoznatijeg po primanju pravoslavne vjere 988. U novembru 2016, 17 m visok spomenik Vladimiru postavljen je ispred Kremlja u Moskvi, najvjerovatnije u znak proslave pripajanja Krima. I Rusija i Ukrajina prisvajaju princa, i jasno je da je moskovski spomenik osmišljen kao pandan spomeniku princu Vladimiru u Kijevu iz 1853. Na ceremoniji otvaranja, Putin je kazao:

„Princ Vladimir će zauvijek ostati upamćen kao onaj koji je okupio i branio ruske zemlje – političar vizionar koji je položio temelje snažne, jedinstvene, centralizirane države koja je ujedinila jednake narode, jezike, kulture i religije u jednu veliku porodicu.“

Neosrednjovjekovni propagandni film Andreja Kravčuka iz 2016. Viking baca dodatno svjetlo na ovaj spomenik. Ovaj film, koji Kremlj sada hvali kao vrhovno postignuće postsovjetske kinematografije, priča priču o vikinškom princu Vladimiru i njegovom osvajanju Korsuna (slavesnki naziv za Hersones, drevni grčki grad na Krimu). Kravčuk je predstavio Vladimira kao plemenitog, neustrašivog ratnika i mudrog, prijatnog vođu. Militantni slogan iz ovog filma „U Korsun idemo!“ podsjeća na na kampanju „Krim je naš!“ iz 2014. Kravčuk na taj način ponavlja Putinovo opravdanje za pripajanje Krima. Obojica govore o „Korsunu“, mjestu „na kojem je princ Vladimir kršten prije nego što je pokrstio Rusiju“, kako je Putin kazao u svom obraćanju Federalnoj skupštini u decembru 2014.

Novi zakoni o prošlosti

Ruski državni zvaničnici smatraju svaku kritiku ruske srednjovjekovne historije i njenih vladara dijelom vječnog „informacionog rata“ koji Zapad vodi protiv Rusije kako bi ostvario svoj vječni cilj: raspad ruske države. Vladimir Medinski, ruski ministar kulture u periodu od 2012. do 2020. aktivno je promovisao ovu teoriju zavjere – zajedno sa veličanjem Ivana i Nevskog.

Putinova neosrednjovjekovna politika sjećanja nije ograničena na propagandu i kulturne izložbe. Putin je 2004. ukinuo sovjetsku tradiciju obilježavanja Oktobarske revolucije 7. novembra. Umjesto tog, Rusi sada obilježavaju novi državni praznik, Dan nacionalnog jedinstva 4. novembra, u znak sjećanja na oslobođenje Rusije „od poljske okupacije 1612“, kojim je okončan katastrofalni period poznat kao Vrijeme nevolja. Ovaj period – ishod Ivanovih politika (ironija koju Putin možda ne shvata) – obuhvata poraz Rusije u Livonskom ratu (1558-1583), raširene socijalne nemire i veliku glad. Natuknuvši da je Putinov dolazak na vlast okončao „vrijeme nevolja“ iz 1990-ih, novi praznik je također sugerisao kontinuitet između vladavine ruskih careva i Putinove vladavine.

Slično tome, 2020, Putin je osmislio ustavni amandman da uključi referencu na „rusku hiljadugodišnju historiju“ (i spominje Boga), kao i eksplicitno polaganje prava na Ukrajinu. Kao mjesto s kojeg je počela historija Rusije, Kijev je navodno sastavni dio Rusije još od Srednjeg vijeka. Nedavno je Putin ove tvrdnje iznio na eksplicitan način u dugom članku koji je objavio u julu 2021, u kojem se pozvao na rusku srednjovjekovnu prošlost i tvrdio da su Rusija i Ukrajina „isti narod“.

Globalni pokret

Stavljanjem naglaska na neosrednjovjekovnu historiju, Putin želi opovrgnuti održivost demokratije i opravdati društvene nejednakosti, autokratiju, teror i agresivnu imperijalnu vanjsku politiku. Njegovi krajnji ciljevi stoga teško da su jedinstveni. Srednjovjekovne fantazije su tipične za desničarske pokrete širom svijeta. U SAD-u, neosrednjovjekovni simboli bili su prisutni među ultradesničarskim učesnicima marša i nemira od  Charlottesvillea do Capitola.  Oni koji su se nadali da će poništiti rezultate izbora 2020. čak su se poslužili simbolom Krakena, ogromnog morskog stvorenja iz drevnog skandinavskog folklora. Teorija zavjere QAnon sa tvrdnjama da se bivši predsjednik Donald Trump bori protiv zavjere sotonista, izrazito je neosrednjovjekovna.

Trump i njegovi saradnici često aludiraju na ovaj svijet mašte. Suočen s kritikama da je njegov zid na granici SAD-a i Meksika „srednjovjekovni“, Trump je odgovorio, „Kažu da je ovo srednjovjekovno rješenje, zid. To je tačno, jer je tada bio djelotvoran, a sada je još djelotvorniji“. Isto tako, Trumpov strateg iz Bijele kuće Steve Bannon otvoreno je izjavio da bi se volio „vratiti u stara vremena kada je Engleskom vladala dinastija Tudor. Glave bih nabijao na kolčeve. Stavio bih ih u dva ugla Bijele kuće kao upozorenje za federalne birokrate.“ Naravno, neki od učesnika nereda na Capitolu nosili su vikinške kostime i željeli su „objesiti Mikea Pencea“.

Obožavatelje neosrednovjekovlja prirodno privlači nasilje, bez obzira gdje žive. Kada su ga suočili s činjenicom da je Putin „ubica“. Trump ga je branio, pitajući „Mislite da je naša država tako nedužna?“ A Bannon s odobravanjem priča i o Putinu i o Duginu, fašisti koji želi pokoriti Ukrajinu i iskorijeniti ukrajinsku državnost.

Istina, SAD zaostaje za Rusijom u svom prihvatanju neosrednjovjekovne politike. Ali kao Putin i njegovi prijatelji, Trump i njegovi republikanci dijele isti cilj. Oni žele potkopati demokratske institucije i zamijeniti ih starijim alternativnim oblicima političke i društvene organizacije. Pozivanje na „prošlost“, posebno srednjovjekovnu, služi da u historijski kontekst smjeste i opravdaju postojeće nejednakosti, dok unapređuju novi sistem političke potčinjenosti.

Kriza demokratije znatno je doprinijela usponu neosrednjovjekovne politike sjećanja širom svijeta. Iako je Rusija (taj Jurski park izumrlih ideologija) zloglasna po tome što pretjeruje s veličanjem atavističkih ideja, putinizam je upozorenje za ostale. Njegova nostalgična fiksacija na odbacivanje Prosvjetiteljstva ima ogroman politički potencijal i ne može se odbaciti kao čisto estetski ili nostalgični pokret.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera