EU nije iskren posrednik između Izraela i Palestine

Krajem juna ove godine, Evropska unija je najavila da će ponovo početi finansirati dvije palestinske nevladine organizacije – Al-Haq i Palestinski centar za ljudska prava. EU je obustavila finansijsku podršku u maju 2021. nakon što su izraelske vlasti dostavile Evropskoj komisiji dosije u kojem se tvrdi da šest palestinskih nevladinih organizacija, uključujući i Al-Haq, prosljeđuju sredstva dodijeljena iz fondova Evropske unije Narodnom frontu za oslobođenje Palestine, koji Izrael opisuje kao „terorističku organizaciju“.

Nekoliko mjeseci kasnije, izraelsko ministarstvo odbrane proširilo je tu oznaku „teroristički“ i na pomenute nevladine organizacije. Vlasti Evropske unije nisu pronašle „nikakve sumnje na neregularnosti i/ili prevaru“. Pa ipak, 18. avgusta, izraelske snage su upale u urede sedam palestinskih neprofitnih organizacija na okupiranoj Zapadnoj obali.

Bilo da je riječ o neosnovanim navodima u dosijeu iz 2021, racijama ili isuviše čestim vojnim napadima na Gazu, EU je uradila veoma malo da pozove Izrael na odgovornost, izuzev redovnih, ali neefikasnih izraza zabrinutosti. Zapravo, EU je nedavno ponovila svoju posvećenost razvijanju prisnijih diplomatskih odnosa i pristala je ponovo početi sa sastancima Vijeća za pridruživanje EU i Izraela.

Ovo nije diplomatska greška ili pogrešan korak. Važno je razumjeti da je ova nekažnjivost zagarantovana u odredbama i uslovima odnosa EU-Izrael, gdje politički i ekonomski odnosi ni na koji način ne zavise od prirode odnosa Izraela prema Palestincima. Kao rezultat, Izrael može namjerno kršiti prava Palestinaca, bez straha od značajne odmazde Evropske unije, svog najvećeg trgovinskog partnera.

Samo nagrade, nema kazne

Sporazum o formiranju Vijeća za pridruživanje EU-a i Izraela ratificirali su parlamenti država članica Evropske unije, Evropski parlament i Kneset i stupio je na snagu 2000, nakon decenija dokaza izraelskog kršenja palestinskih prava. Ovaj sporazum izričito spominje „ljudska prava i demokratiju“ kao osnovu sporazuma o pridruživanju. Politički dijalog između EU-a i Izraela treba razviti „uzajamno razumijevanje i solidarnost“ i „približavanje stavova u vezi međunarodnih pitanja“.

Pa ipak, u tom dokumentu ne postoji ništa što prepoznaje borbu za palestinsku nezavisnost od Izraela. Neodređene reference na mir, demokratiju i ljudska prava nemaju velikog efekta kada „međunarodno pitanje“ s kojim se povezuju – šira politika izraelske kolonijalne vladavine nad palestinskim posjedima, nije specificirano.

U ovom smislu, pridruživanje je samo nagrada, bez kazne, i ne iznenađuje da je Izrael entuzijastično potpisao Sporazum o pridruživanju 1995.

U okviru evropske politike susjedstva, EU i Izrael su također potpisali Akcioni plan 2005, koji izričito adresira „izraelsko/palestinski sukob“ i posvećenost Evropske unije, kao članice kvarteta – grupe koja uključuje još SAD, UN i Rusiju – dvodržavnom rješenju. Pa ipak, izgleda da odgovornost za promociju „mira i stabilnosti na Bliskom istoku“ ne pada na Izrael.

Akcioni plan navodi da se Izrael mora pridržavati međunarodnog zakona, minimizirati utjecaj „antiterorističkih i sigurnosnih mjera“ na civile, obezbijediti sigurno kretanje „civila i roba“ i zaštititi „imovinu, institucije i infrastrukture“. Prisutne su i generičke reference na „unapređenje ekonomskih i društvenih uslova“ svih populacija. Međutim, okvirna svrha nije vođena palestinskim pravima, suverenitetom ili oslobođenjem.

Ko je odgovoran za mir? Izrael nije

Umjesto tog, insinuira se da su Palestinci problem i smetnja za osiguranje mira i stabilnosti. Prema Akcionom planu, Izrael i EU su odgovorni za podržavanje Palestinske samouprave (PA) u njenim nastojanjima da „rasformira sve terorističke kapacitete i infrastrukturu“ i stane u kraj „terorističkim aktivnostima i nasilju“.

Izrael i EU su također odgovorni za podržavanje i olakšavanje dobrog upravljanja, transparentnosti, odgovornosti, demokratske reforme i konsolidacije sigurnosnih službi u Palestinskoj samoupravi. U svojoj koncepciji bliskoistočnog mirovnog procesa, EU naglašava svoju posvećenost dvodržavnom rješenju. Međutim, iako obećava da će kreirati sigurnosne aranžmane s ciljem osiguravanja palestinskog suvereniteta, EU se također referira na svoju želju da takva država bude „zasnovana na vladavini zakona i poštivanju ljudskih prava“.

Ovdje se aludira na to da je taj manjak suvereniteta nekako posljedica palestinskog neuspjeha da umiri zabrinutost Izraela za sigurnost.

EU nije iskren sudionik

Nakon globalne ljutite reakcije na nedavne izraelske upade u urede palestinskih nevladinih organizacija, Brisel se odlučio za oštriji ton. „Ovi postupci nisu prihvatljivi“, kazao je Josep Borell, visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost.

Pa ipak je čak i sada, zabrinutost Evropske unije izgleda ograničena na riječi. U stvarnosti, pravna i politička osnova za odnose između Evropske unije i Izraela ne dozvoljava nikakvo priznanje uloge Izraela kao kolonijalnog okupatora. Blok od 27 nacija nije pokazao nikakvu želju da to promijeni.

Rezultat: EU nije iskren niti učinkovit sudionik u borbi za palestinski suverenitet i nezavisnost. Naprotiv, njen pristup dozvoljava Izraelu da djeluje potpuno nekažnjivo – a za ljudska prava koga briga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.