Škola i obrazovanje za neupućene
Neozbiljno je krenuti u ozbiljnu reformu obrazovanja samo s nekoliko sati edukacije za nastavnike i direktore, nekolegijalno je samo usmeno reći šta se očekuje od njih, bez ikakvog pisanog dokumenta.
Od 1. septembra u Kantonu Sarajevo, u 1. i 5. razredu osnovne te 1. razredu srednje škole, kreće primjena predmetnih kurikuluma (kurikularna reforma). Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo reformu najavljuje u televizijskim programima, na društvenim mrežama te usmenim iskazima u jednom ilidžanskom hotelu, gdje još uvijek traju edukacije za nastavnice i nastavnike, direktore i direktorice. Zvaničnog dokumenta, u kojem se opisuju reformski koraci, nema.
Neozbiljno je krenuti u ozbiljnu reformu obrazovanja samo s nekoliko sati edukacije za nastavnike i direktore. Nekolegijalno je samo usmeno (na edukacijama, TV nastupima i društvenim mrežama) reći šta se očekuje od nastavnika, direktora u reformi koja samo što nije počela.
Škola se već predugo podrazumijeva; kao autoritarna i hijerarhijska ustanova u kojoj, skoro uvijek, trpe podređeni. Nema dubinske analize obrazovanja i školovanja – kao da je zabranjeno javno propitivati istraživati i popravljati. Svakodnevno i nastavnici i roditelji i učenici vode računa o rasporedima, broju održanih časova i unesenih ocjena i ne raduju se tome.
Bunta nema, građani i građanke su odgojeni/odgojene da ne propituju, da trpe i da nezvanično, šapatom jedni drugima govore šta im se ne dopada. Šačica usamljenih glasova u nastavničkoj profesiji koja zagovara, ukazuje, uči, pokušava zaglušena je bukom onih koji se obrazovanjem bave isključivo na nivou forme i ličnog interesa.
Važno je naglašavati, neprestano, da je ovakva, postojeća školska praksa pogrešna na mnogo nivoa, ali i propitati pompozno najavaljenu reformu u Kantonu Sarajevo.
Nema reforme bez nastavnika
Reforme u školi nema bez nastavnika – oni su ključna karika. Nastavniku moraju biti jasni svi koraci i nastavnike se mora pripremiti. Sve infrastrukturne parade, besmislena ulaganja u prahistorijske udžbenike, opremu koja se ne koristi, ne mogu se porediti sa važnošću dobrog nastavnika. Ulaganje u nastavnike, i njihovo kontinuirano usavršavanje, nema alternativu.
Svjesni smo da više od dvadeset godina ne postoji ozbiljno kontinuirano stručno usavršavanje nastavnika; sve te teme koje se čitaju na nastavničkim vijećima i svi održani ogledni časovi nisu kontinuirano stručno usavršavanje. Također, dobre i ozbiljne edukacije (koje su mahom organizovale i vodile nevladine i međunarodne organizacije) nikada nisu postale dio sistema – najčešće su trajale onoliko koliko je trajao neki projekat.
Ako smo godinama podbacivali da razvijemo sistem usavršavanja i smisleno ulažemo u nastavnike, od kojih jedva da su neki imali i nekoliko dana stručnog usavršavanja, ne možemo očekivati da budu spremni i sposobni donijeti promjene u učionici.
Očekujemo od njih da su od septembra novi profesionalci sa istančanim vještinama i potpuno spremni za drugačiju školu. Da bismo mogli procjenjivati ko radi dobro u učionici, a ko ne, ova profesija mora, za početak, postati profesija. To znači da su nam prijeko potrebni nastavnički standardi i principi odgovornosti. Trenutno ne postoje.
Obrazovanje je stvar društvenog dogovora. Nije naodmet ponoviti da su škole mjesta gdje pomažemo mladim umovima da usvoje znanja, izgrade vještine i oblikuju svoje stavove i uvjerenja.
Obrazovanje ne smije ovisiti o finansijama i dobroj volji političkih populista. Novac za usavršavanje nastavnika mora biti dio budžeta, kao i za sve druge segmente kvalitetne škole.
Bilo koja promjena u obrazovanju kreće od profesionalaca koji primjećuju, evaluiraju i, na koncu, pokreću promjene.
Svaka ozbiljna reforma predmet je šire društvene rasprave. Na samoj raspravi o novim predmetnim kurikulumima društvo i nastavnici su podbacili – može biti da je razlog što nemaju povjerenje u institucije ili jednostavno godine ozbiljnog stručnog usavršavanja i loših nastavničkih fakulteta dolaze na naplatu.
Komentari profesionalaca na nove predmetne kurikulume su malobrojni i često pokazuju nerazumijevanje samog dokumenta.
Strategija razvoja obrazovanja bi nam rekla gdje se trenutno nalazimo. Strategije nema ni u nacrtu. Dakle mi ne znamo kuda idemo, ali idemo!
Igramo se živim bićima
Reforme su dugogodišnji proces praćen istraživanjima na osnovu kojih se donose ozbilje i utemeljene odluke. Odluke u obrazovanju ne donose se iz stomaka ili iz niskih političkih poriva – već na osnovu podataka, mjerenja, stavova profesionalaca…
Kanton Sarajevo ulazi u reformu a da pritom gotovo niti jedan prethodni pokušaj reforme nismo analizirali. Zašto je nešto, što smo pokušali, dobro ili zašto nije, šta novo funkcionira u učionici, a šta ne – da naučimo kako to dokazujemo, da opišemo šta vidimo i slično.
U Kantonu Sarajevo nadležne obrazovne vlasti nisu analizirale ni znanja koja nastavnici imaju, dodatne obuke koje su prošli, na koga se mogu osloniti, na koga ne; strukturu nastavnika po radnom stažu; nisu pitali ni ko želi u refromu na početku…
Reforma obrazovanja nije igra bez posljedica. Za ovakvu reformu morali smo imati eksperimentalne učionice u škole: grupu profesionalaca koji su temeljito spremani za drugačiju školu; podršku mentora; izgrađen sistem praćenja i procjene.
Nisu djeca komad drveta, sa kojim se igramo u nadi da će nešto ispasti od njega. Ovako se igramo sa živim bićima kao da posljedice ne postoje.
Na koncu, simptomatična je šutnja nastavnika – ili ne smiju ništa reći, ili ne znaju, ili nemaju snage, ili se slažu ili čekaju da se sve samo od sebe uguši i da se vrati na staro. To je najporaznije u ovoj sagi o besmislenoj reformi.
Kao javni intelektualci, kao neko ko svaki dan radi s djecom, kao neko ko žudi za povratkom digniteta, nastavnici su trebali pokrenuti refromu i zahtijevati sve što je potrebno da bi se postojeća loša školska praksa promijenila.
Nastavnici nisu van sistema, oni su sistem isto kao i ministarstva obrazovanja, Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja, i sve što je vezano za školu. Da se to desilo, tek onda bi imalo smisla pridikovati i međunarodnim organizacijama na koje pomažu da se obrazovanje reformiše (ne samo u Kantonu Sarajevo).
Jasno je da su i međunarodne organizacije morale reagovati jer i one daju mnogp više novca za reformu obrazovanja nego sva ministarstva zajedno.
Ako se ne počnemo baviti školom, ona će se početi baviti nama, a to trenutno nije dobro. Šanse su veće od 50 posto da škola učenike funkcionalno onepismeni.
Reforma je nužna i važna, ako se planira, provodi i prati onako kako su to radili mnoge države. Ovako, bit će zabilježena kao prilika koja je propuštena.