‘Oluja’ za promociju mržnje i rata između Srba i Hrvata

Kako slaviti ili komemorirati za jedne junačke, a za druge tragične događaje iz bliske prošlosti kao što je akcija „Oluja“ u Hrvatskoj iz 1995. godine? Gdje griješe današnje hrvatske i srbijanske vlasti u veličanju svojih etnonacionalistički pobjeda i poraza svih proteklih 27 godina? Zašto su Novi Sad i Knin i dalje tek pozornice sa kojih se 4. avgusta (kada Beograd obilježava egzodus Srba) i 5. avgusta (kada Zagreb obilježava pobjedu i povratak na predratne granice) iznova šalju otvorene poruke mržnje prema susjedima?

Zajedničko i Zagrebu i Beogradu jesu činjenice da se i Dan pobjede i Dan sjećanja po već ustaljenoj shemi koriste za novu promociju stare mržnje prema onim drugima, te besramnoj političkoj manipulaciji kojoj se zasad kraja ne vidi.

Glasoviti Carl Von Clausewitz, naravno, bio je u pravu kada je tvrdio da je rat nastavak politike drugim sredstvima, ali nije elaborirao da li rat stvarno prestaje danom potpisivanja mira i kada mirnodopske politike konačno počinju zacjeljivati ratne rane.

Zbog toga će tu malo šta pomoći fakat da je u Kninu umjesto Marka Perkovića Thompsona (iznenađujuće malobrojnu) publiku zabavljala Doris Dragović ili što će publika dovezena SNS autobusima iz cijele Srbije popuniti prostor u centru Novog Sada umjesto na mostu u Rači preko kojeg su prešle hiljade srpskih izbjeglica iz Hrvatske ili nekom drugom gradu u Srbiji.

Za mir vrijedi klečati

Ponavljači historije, kako oni na parastosu kod (Svetozara) Miletića u Novom Sadu, tako i oni na Kninskoj tvrđavi, ponovili su u direktnim prijenosima gomile mrziteljske riječi svojih „otaca nacija“ još jednom svjedočeći koliko je jedan istinski Hrvat (ali pomalo i Jugosloven, ma šta to danas značilo) bio u pravu. Nisu ga ni pomenuli niti citirali, a mogli su se prisjetiti barem one njegove surove sentence o Srbima i Hrvatima kao o „istom komadu kravlje balege koji je točak zaprežnih kola historije slučajno prerezao na pola”.

Nije velikog Miroslava Krležu spomenuo ni novopazarski pjesnik Šaban Šarenkapić niti je spomenuo bilo koga od današnjih sljedbenika Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana, zbog preranih smrti neosuđenih autora udruženih zločinačkih poduhvata. Umjesto toga na društvenim mrežama je postavio jednu od najpoznatijih političkih fotografija XX stoljeća potpisujući je riječima:

„E, ne mogu da joj odolim. Kao kad snim ili sretnem nekog svog“!

Bila je to čuvena fotografija njemačkog kancelara Willyja Brandta koji 1971. godine kleči ispred spomenika ubijenim Jevrejima iz Varšavskog geta i moli za oproštaj zbog zločina počinjenih u ime njegovog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Bez obzira što je zbog toga čina Brandt doživio žestoke kritike uglednika i političkih protivnika u sopstvenoj zemlji, posebno se u tome istakao književnik Gunter Grass, tih tridesetak sekundi klečanja bili su ne samo vrh karijere njemačkog diplomate, nego i utiranja puta Njemačkoj da ponovo postane najrazvijenija zemlja Evrope.

Da, poruka je bila i ostala kako za mir valja klečati i za njega se boriti. Ma koliko prethodno skupili informacija da je petogodišnji rat u Hrvatskoj unaprijed bio dogovoren, uostalom kao i egzodus hrvatskih državljana srpske nacionalosti iz Like, Banije, Korduna, Dalmacije…

Što ne znači da se ne treba obilježavati kraj petogodišnje agonije hrvatske države niti sjećanje na hiljade vojničkih i civilnih žrtava. Što ne znači da se sa obje strane Dunava mora roditi neki Willy Brandt, ali svakako znači da će se morati pojaviti ljudi koji znaju pravo značenje riječi odgovornost i u ime onih koji su brojne zločine počinili, iskreno klečati i moliti za oproštaj i na kraju ga i dobiti.

Srbi stradali od Šešelja i Miloševića

Nažalost, 27 godina nakon srpsko-hrvatskog „razgraničenja“, premalo je onih koji smatraju da je suočavanje i pomirenje ona nulta tačke od koje treba krenuti dalje. Prečesto se čini kao da su južnoslovenski narodi još zaglavljeni u devedestim godinama prošlog vijeka, a za Zorana Vuletića iz Građanskog demokratskog foruma upravo obilježavanje „Oluje“ u Novom Sadu ključni je dokaz za takvu tvrdnju jer nije ništa drugo do “još jedna manipulacija žrtvama politike Miloševića i Šešelja, još jedno udaljavanje od perspektive za mlade, primitivno obraćanje susjedima uz prijeteće tonove koji su garancija da ćemo i dalje živjeti zarobljeni u produženoj ratnoj atmosferi”.

“Verujem da je Šešelj uživao. (Aleksandar Vučić) bezočno je po ko zna koji put naglasio da niko nikada do njegovog dolaska na vlast nije govorio o srpskim žrtvama. Dobio je aplauz dovedenih građana. Bilo je tu svakako i Krajišnika koji su aplaudirali, ali pitanje svih pitanja je kada će ti ljudi postati svesni da su stradali od Šešelja, Miloševića i čoveka kome su aplaudirali”, izjavio je Vuletić beogradskom “Danasu”.

Podsjećajući kako je za hrvatsku stranu “Oluja” kraj rata, a za srpsku vlast najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata, u Građanskom demokratskom forumu smatraju kako, konačno, Srbija mora dobiti pro EU grupaciju koja će dati odgovore u vezi s “Olujom”, Srebrenicom ili šta je na stolu u pregovorima sa Kosovom.

“Sve drugo je dalje zamajavanje javnosti i strašna manipulacija sopstvenim građanima”, ocjenjuje Zoran Vuletić.

Bez sumnje, Vuletić jest u pravu, ali zanemaruje najmanje dvije nezaobilazne činjenice od kojih je prva da globalne krize kojima svjedočimo još od 2008. godine više odgovaraju formiranju i učvršćivanju autoritarnih režima nego razvoju demokratija evropskog tipa. Druga je vezana za krizu liderstva u jednoj takvoj proevropskoj grupaciji koja nije razriješena još od detroniranja srbijanskog predsjednika Borisa Tadića kojemu odavno ne vjeruju ni njegovi bivši demokrati koji su se, što sami, što uz pomoć vladajućeg režima, razbili u paramparčad.

Willy Brandt na Balkanu izgleda nikome ne treba

U jednoj od emisija Radija Slobodna Evropa iz ciklusa “Most” Omera Karabega povela se zanimljiva rasprava dvoje gostiju historičara, Dubravke Stojanović iz Beograda i Tvrtka Jakovine iz Zagreba, koji objašnjavaju zašto je Willy Brandt na Balkanu – nepoželjan.

Ugledna beogradska profesorka objašnjava da je Brandt bio rezultat dvodecenijskog razvoja Zapadne Njemačke – od Adenauera pa nadalje i da je bilo više faza suočavanja sa sopstvenim zločinima nacizma i Drugog svjetskog rata. Podsjetila je i kako je Brandt došao poslije 1968. kada su stasale generacije spremne postaviti pitanje: “Tata, gdje si bio tokom rata?” Njemačko je društvo kroz vrlo kompleksno društveno, ekonomsko i političko sazrijevanje “bilo spremno za takav gest”.

I u Srbiji je bilo izvinjenja. Boris Tadić ih je izgovorio i u Vukovaru i u Srebrenici. Donesena je čak i Deklaracija o Srebrenici, u kojoj se, istina, ne spominje genocid, ali je danas nevjerovatno da je nešto takvo uopšte bilo moguće usvojiti u Skupštini Srbije.

“To pokazuje koliko smo se udaljili od bilo kakvog razumevanja i pomirenja”, smatra profesorka Stojanović jer su za takvo nešto potrebni i istorijski i spoljnopolitički, ali pre svega unutrašnjepolitički uslovi da bi gest jednog čoveka imao takvu težinu kakvu je imao gest Willyja Brandta.”

Zanimljiv je i njen odgovor na pitanje zašto vrijeme Tadića i (Ive)Josipovića danas izgleda kao zlatno doba srpsko-hrvatskih odnosa.

“U Srbiji i moje kolege u Hrvatskoj smo opravdano bili puni kritike prema Tadiću i Josipoviću. Ako oni sada mogu tako dobro izgledati – to vam je najbolji pokazatelj koliko smo duboko pali. Problem je u tome što ni jedan, ni drugi, dok su bili na vlasti, nisu uradili dovoljno. Oni jesu izgovorili neka izvinjenja, oni jesu vrlo često zajedno nastupali, ti odnosi su zaista tada krenuli nabolje, što je neuporedivo sa sadašnjim odnosima.”

Tvrtko Jakovina misli kako su stvorena društva u kojim ljudi ne postavljaju pitanja “je li netko od susjeda stradao, zašto je stradao, što mu se dogodilo, zašto su ljudi mijenjali imena, da li su u hrvatskim knjižnicama spaljivane knjige jer su bile napisane na ćirilici”.

Život u svijetu frikova

Upravo su takva pitanja ona koja se obavezno preskaču, pa umjesto dijaloga svako malo prisustvujemo govoru mržnje koji se iz usta narodnih vođa i tribuna u trenu širi u mnoge slojeve društava s obje strane Dunava.

Dokle to ludilo ide mogu posvjedočiti riječi mnogih iz političkog vrha Srbije, uključujući i predsjednika, izrečene posljednjih dana kako bi ih bilo sram čak i ljetovati u Istri ili Dalmaciji dok Hrvatska slavi “Oluju”. I to baš dok desetine hiljada građana Srbije ljetuju upravo na hrvatskom dijelu jadranske obale.

Čini se da je sasvim izlišno pitanje može li se uopšte zamisliti pojavljivanje predstavnika države Srbije na obilježavanju hrvatskog praznika, u kojem bi se “Oluja” mogla spominjati bez mržnje, ili predstavnika hrvatske države na pomenima za postradale Srbe iz Hrvatske, kao nešto sasvim normalno i ljudsko. Ili, barem za početak, da se Vučić pojavi u šortsu na nekoj od rovinjskih plaža. To je ipak futurizam koji odavno ne stanuje ovdje.

Nažalost, i dalje su nam vremenski mnogo bliži frikovi poput onog HOS-ovca Marka Skeje koji sa crnokošuljašima iz njegove 9. bojne usred Knina kliče nacističke pokliče (ZDS). Ili onog NN izvršioca koji u Novom Sadu, samo dva metra iza leđa Aleksandra Vučića drži transparent na kojem piše “Nema gorih Srba od Hrvata”.

Ali, možda i ne treba gledati daleko u budućnost. Možda je bolje, kako to sugerira i profesorka Stojanović, krenuti od prošlosti:

“Nikad nisam verovala u normalizaciju odnosa bez suočavanja sa prošlošću. Često možemo da čujemo – okrenimo se budućnosti, prošlost nas samo opterećuje. Toga nema. To je najbolje pokazala SFRJ u kojoj se osetljive teme iz prošlosti nisu otvarale i onda su nam eksplodirale u lice, iako je ta država bila mnogo uspešnija i moćnija i sa većom podrškom nego što je imaju postjugoslovenske države iz kojih se beži glavom bez obzira.”

Samo što ni svijet više nije onaj kakav je bio prije deset, 20 ili 30 godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.