Erdogan je neugodan za Zapad, ali se bez njega ne može

Recep Tayyip Erdogan, koji vodi Tursku već gotovo dva desetljeća, po svemu je izniman predsjednik, jer zapadnjaci nisu navikli imati posla s ovakvim tipom vođe u Turskoj.

Turska je ključna aktivna članica NATO-a koja ima drugu najveću vojsku u toj međunarodnoj organizaciji (EPA)

Nije rijedak slučaj da se javljaju kontroverze ili krize unutar Sjevernoatlantskog saveza u kojima je Turska u prvom planu. Nedavno tursko protivljenje planovima za priključenje Finske i Švedske NATO-u, prije nego što je postignut dogovor u posljednjem trenutku, bilo je najnovija posljedica ozbiljnog razdora u tursko-zapadnim odnosima.

Za većinu čelnika, koji su sjedili sredinom prošle sedmice u istoj prostoriji kako bi potvrdili novi strateški koncept Alijanse za sljedeće desetljeće, nije samo ruski predsjednik Vladimir Putin taj koji prkosi Zapadu. Tu je i čelnik države članice NATO-a koji sudjeluje na njihovom samitu i kojeg su primorani slušati, rukovati se s njim i razmjenjivati lažne osmijehe, iako ne skriva uvjerenje da je doba zapadne nadmoći gotovo.

Vještina igranja na rubu incidenta

Recep Tayyip Erdogan, koji vodi Tursku već gotovo dva desetljeća, po svemu je izniman predsjednik, jer zapadnjaci nisu navikli imati posla s ovakvim tipom vođe u Turskoj kroz višedecenijsko partnerstvo. Vodio je svoju zemlju prema ogromnim promjenama kako u zemlji tako i u vanjskim odnosima. Turski predsjednik je ratoborna ličnost koja vlada vještinom igranja na rubu incidenta i ne ostavlja priliku zapadnjacima za ponižavanje i izvlačenje dobiti, ali je i moćan saveznik bez kojeg se ne može kada je to potrebno.

Otkako su dvije strane početkom prošle godine odlučile smiriti svoje nesuglasice, zapadnjaci su oklijevali sarađivati s Erdoganom, vjerujući da bi ga ekonomska previranja u njegovoj zemlji mogla svrgnuti s vlasti na predstojećim izborima. Međutim, velike promjene koje su se dogodile na međunarodnoj sceni od tog perioda preokrenule su zapadni trend. Povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana izazvalo je sumnje u globalni položaj Amerike, što je dodatno ojačala njena tendencija da se odvoji od regije Bliskog istoka.

Ruski napad na Ukrajinu preokrenuo je globalnu geopolitičku računicu naglavačke. Prioritet Zapada postaje ujedinjenje saveznike posvuda, čak i onih koji ih iritiraju. Saradnja s Erdoganom je postala neizbježna, iako je to imalo svoju cijenu. Nedavni NATO samit i prešutno pristajanje Finske i Švedske na turske uvjete u zamjenu za povlačenje prigovora na njihovo pristupanje Alijansi bilo je jasna poruka da je Zapad počeo popuštati u svojoj nevoljkosti prema Erdoganu. Zapadne zemlje nikada ranije nisu obećale tako jasno da će prestati pružati podršku sirijskim kurdskim Jedinicama narodne zaštite. Pokazale su i svoju spremnost da rade na tome da se Ankari izruče tražene osobe te da izmijene svoje antiterorističke zakone kako bi se taj cilj ispunio.

Iznenadna promjena u Bidenovom pristupu

Tijekom višesedmičnih pregovora između tri zemlje pod pokroviteljstvom glavnog sekretara NATO-a, Washington je pazio da ostane po strani kako ne bi bio prisiljen na kompromise s Erdoganom oko bilateralnih pitanja između njih. Ali, Erdoganova nepopustljivost je na kraju natjerala Bidena da iskoristi svoj utjecaj kako bi riješio stvar. Razumljivo, američki dužnosnici su brzo zanijekali da je administracija učinila ustupke Turskoj u drugim pitanjima u zamjenu za to da je uvjeri da odustane od veta na širenje NATO-a.

No, Bidenov sastanak s Erdoganom, te njegova izričita izjava u kojoj podržava prodaju lovaca F-16 Ankari te podsticanje američkih zakonodavaca da usvoje dogovor ukazuju na to da je američka administracija na kraju bila prisiljena ponuditi nešto Erdoganu. Biden se, u svojstvu predsjednika, prvi put susreo s Erdoganom u Briselu prije otprilike godinu dana, kada su se dvojica čelnika dogovorila popraviti odnose.

Ova iznenadna promjena u Bidenovom pristupu Ankari prvenstveno je proizašla iz američke potrebe za turskom ulogom u upravljanju i osiguravanju aerodroma u Kabulu tokom i nakon američkog povlačenja iz Afganistana. Međutim, ta potreba je brzo nestala nakon svega tri mjeseca od ponižavajućeg povlačenja i talibanskog preuzimanja vlasti.

Problem s programom borbenih aviona F-35

Turska je 2017. kupila raketni sistem S-400 od Rusije, čime je naljutila Washington koji je donio odluku da izbaci Tursku iz programa borbenih aviona F-35 i uvede sankcije njenoj odbrambenoj industriji. Od tada je Turska postala saveznik parija na Capitol Hillu. No, takvo se usmjerenje promijenilo nakon ruskog rata protiv Ukrajine, a turska politička i vojna podrška Kijevu i diplomatija s Moskvom pomogla je Ankari da poboljša svoj imidž u Kongresu. Zastupnici iz obje stranke počeli su izražavati spremnost da usvoje sporazum o borbenim avionima F-35 ako Ankara nastavi podržavati Ukrajinu.

Dok tursko stajalište o rusko-ukrajinskom sukobu uglavnom proizlazi iz bliskih odnosa Ankare s Kijevom i njene zabrinutosti zbog ruskih nastojanja da dominira crnomorskom regijom, Erdogan je to stajalište također predstavio i kao interes Zapada, naglašavajući značaj Turske u zapadnom geopolitičkom sukobu s Moskvom. Od tog momenta, zapadni čelnici počinju komunicirati s Erdoganom, a evropski čelnici posjećivati Ankaru.

Turska je ključna aktivna članica NATO-a koja ima drugu najveću vojsku u toj međunarodnoj organizaciji. I pored toga, pojedine zapadne zemlje godinama su vodile neprijateljsku politiku protiv te države. SAD i evropske zemlje opskrbile su oružjem kurdske Jedinice narodne zaštite unatoč njihovim očitim vezama s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK), koja je označena kao teroristička organizacija. SAD je također ojačao svoju prisutnost u Grčkoj i tamo je uspostavio vojne baze pod izgovorom suočavanja s Rusijom. Međutim, istina je da su te baze također usmjerene protiv Turske i imaju za cilj povećati troškove Erdoganu zbog njegove vanjske politike koja je suprotstavljena Zapadu.

Plan UN-a, kiparski Grci i huškanja Atine

Washington i dalje odbija izručiti Fethullaha Gulena Ankari. Iako zapadne zemlje smatraju da su Erdoganovo upravljanje Turskom i vanjska politika te zemlje odgovorni za pogoršanje odnosa, ova optužba u pojedinim aspektima odražava pokušaj Zapada da izbjegne svoju odgovornost za dovođenje odnosa na ovaj kritični nivo i guranje Ankare u pravcu jačanja svog partnerstva s Moskvom.

Zapravo, neprijateljski odnos Zapada prema Erdoganu bio je kratkovidan i proizlazio je iz katastrofalne pogrešne procjene njegovih rizika. To je učinilo da Erdogan postane više neprijateljski nastrojen prema Zapadu, a također je uništilo neke važne pozitivne promjene koje su se dogodile u tursko-zapadnim odnosima za vrijeme njegove vladavine. Turska je započela pregovore o ulasku u Evropsku uniju u prvim godinama Erdoganove vladavine, koji su potom zapali u ćorsokak zbog pitanja koja se ne tiču članstva. Među Turcima je poraslo uvjerenje da Evropljani ne žele da oni budu dio njih.

Erdogan je, također, 2004. godine podržao plan Ujedinjenih naroda za rješavanje kiparske krize, ali su se tome usprotivili kiparski Grci uz huškanja Atine. Što se tiče kurdskog pitanja, koje se pokazalo kao jedno od glavnih problema koje kvari odnose, Erdogan je tome pristupio odvažno, sklopivši mirovni sporazum s PKK-a 2013. godine. Međutim, taj sporazum nije potrajao duže od dvije godine zbog uspona kurdskog separatističkog projekta u Siriji kao rezultat zapadne podrške istom, što je ponovo potaknulo separatističke tendencije PKK.

Budućnost odnosa vezana za izbore u Turskoj

Trenutni zapadni potezi, poput nastavka američke prodaje lovaca F-16 Turskoj, rješavanje problema zabrinutosti oko američke vojne prisutnosti u Grčkoj, usvajanje drugačijeg pristupa pitanjima koja prijete sigurnosti i interesima Ankare, zalaganje za obnovu povjerenja između Turske i Grčke, podrška projektima energetske saradnje između mediteranskih zemalja te uključivanje Turske u njih, i što je najvažnije, prije svega spomenutog, odustajanje od toga da se budućnost odnosa vezuje za izbore u Turskoj, sve su to koraci koji otvaraju nove vidike u zapadno-turskim odnosima.

Zapad trenutno nema taj luksuz da nastavi skupe sukobe sa strane s ključnim partnerom čiji značaj nije ograničen isključivo na podršku Ukrajini, balansiranje utjecaja Rusije u regiji Crnog mora i energetsku sigurnost za Evropljane. Taj partner je postao glavna sila u svom regionalnom okruženju i radi samostalno na suočavanju s vakuumom koji je nastao slabljenjem zapadnog utjecaja u nekim područjima. Teško je računati na to da se tursko-zapadni odnosi mogu vratiti u stanje u kakvom su bili tokom proteklih desetljeća, ali ozbiljan rad sa snažnim turskim vođom, umjesto neprijateljstva prema njemu, mogao bi pomoći Zapadu da preokrene kurs.

Jačanje jedinstva i sklada među zemljama NATO-a nije samo u interesu Zapada, već također pomaže Turskoj da ojača svoju poziciju u partnerstvu s Rusijom i smanjuje njenu ovisnost o toj državi u osiguravanju svojih osnovnih interesa u smislu vojnih i energetskih potreba i nekih njenih glavnih regionalnih interesa.

Smatrali da je NATO ‘moždano mrtav’

Veliki zaokret koji je Erdogan napravio u turskoj vanjskoj politici, i pored toga što se oko pojedinih pitanja sukobio sa Zapadom, predstavlja izazov ruskoj ambiciji da učvrsti svoj utjecaj na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Također, Ankara je postala konkurencija Moskvi na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, poput Južnog Kavkaza i Srednje Azije.

Uprkos tursko-zapadnim neslaganjima, Ankara i dalje vidi sebe kao dio zapadnog sistema i stajala je odbranu NATO-a čak i onda kada su zapadni čelnici bili skeptični po pitanju potrebe da se ovaj savez sačuva jer su smatrali da je NATO ”moždano mrtav”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera