Povratak opozicije u Skupštinu neće promijeniti ama baš ništa

Uskoro će Srbija dobiti novu skupštinu i novu vladu, čak četiri mjeseca poslije izbora, a novih 250 poslanika već nerednog ponedjeljka pohrliće u najjeftiniji restoran u Beogradu, onaj skupštinski.

Nepostojeća saga o nepostojećoj demokratiji u Srbiji biće završena, privremeno naravno, do prve sljedeće čorbe koju će polovinom avgusta zakuhati “sistem” koji se sastoji od samo jednog čovjeka kada će najistaknutijim poslušnicima, u skladu sa “sistemom” podijeliti ministarske fotelje. I sve je potpuno legalno i legitimno.

Kao što je legalno i legitimno da će se opozicija nakon skoro četiri godine “koje su pojeli skakavci” odnosno otkako su njeni predstavnici, pravi ili lažni svejedno, napustili skupštinsko zdanje vratiti u – 2018. godinu. Politika bojkota rada Skupštine, a potom i sam bojkot izbora završeni su već samim pristankom izlaska na izbore čime je zatvoren pun krug u kojem je jedini dobitnik sam “sistem” odnosno predsjednik Srbije lično koji je osigurao još pet godina apsolutne vlasti.

Ljeto bez drekavaca

Kao što su se građani Srbije, oni koje to još interesuje, mogli uvjeriti posljednjih mjeseci, “sistem” je funkcionirao “besprijekorno” i još jednom pokazao da skupštine, vlade i druge institucije koje plaćaju građani, barem je u Srbiji takav slučaj, više služe kao scenografija i ornamentika kojom se “sistem” i pred domaćom i pred stranom publikom legitimira kao demokratski, a ne kao stvarna mjesta odlučivanja.

Ali, izgleda da to više nije ničija briga, a kamoli tihe većine poreskih obveznika koji odavno znaju da žive u svijetu koji se posljednjih godina mijenja isključivo u smjeru da bogati postanu još bogatiji, a siromašni još siromašniji, pa Srbija i nije nekakav izuzetak. Virusi, ratovi, požari, bolesti i glad, kao posljedice vođenja loših politika sa tzv. dobrim namjerama, nepogrešivo i isključivo pogađaju ove druge kojima ni ljeta više nisu predah od svakodnevne borbe za preživljanjem.

Vremena ljetnjih dokolica, nepogodna za čitanje ozbiljnijih štiva, odavno su za nama, a zbog siline stvarnih i izmišljenih nepogoda, kako je to jednom primijetio srpski književnik Svetislav Basara, odavno nema ljetnjih priča o drekavcima i sličnim karakondžulama i vampirima, proplakalim ikonama, jagnjadi sa tri glave i sličnih tema koje su u vrijeme godišnjih odmora služile da se popune medijske stranice i minute u nedostatku važnijih sadržaja.

Elem, poslije četiri mjeseca preganjanja u Velkom Trnovcu, opština Bujanovac, i bezbroj glasanja, Šaip Kamberi je postao jedini etnički Albanac u Skupštini Srbije, a ona (Skupština) više neće biti kopija bjeloruske, kakva je zapravo i bila bez poslanika opozicije, što sa Kamberijem nema mnogo veze.

Ono što je posve sigurno jest da će Skupština posve sigurno ponovno postati reality program kakav je bio i prije prakticiranja opozicione politike bojkota. Pogotovo zbog činjenice da se će ulogu skupštinskog speakera, kako se šuška, izgleda preuzeti dosadašnja premijerka ili nezamjenjiva Vučićeva speakerica iz vlade Ana Brnabić (što, istina, još nije zvanično potvrđeno).

Zato od povratka opozicije u skupštinsko zdanje ne treba očekivati ama baš ništa. Kao ni od nove vlade za koju će najmanje važna biti imena njenih ministara, pa i onog prvog i najbitnijeg, kandidat broj jedan je dosadašnji ministar finansija Siniša Mali (što takođe nije zvanično potvrđeno), jer će jedini kriterijum izbora biti kao i uvijek do sada – bespogovorna lojalnost “sistemu” zvanom Aleksandar Vučić čija se Centralna otadžbinska uprava odavno i ne baš sasvim slučajno više ne zove Vojislav Šešelj nego konglomeracije raznih otpadnika od vlastitih politika utopljenih ili okupljenih oko vladajuće Srpske napredne stranke.

Šta bi bilo, kad bi bilo

Politika kontinuiteta biće nastavljena bez obzira na personalna rješenja i “raspored ljudstva”, a nikakvo iznenađenje ne bi bilo ni da Vučić, na kraju svog navodno višemjesečnog premišljanja, ulogu premijera ipak ostavi svom najvažnijem koalicionom partneru, vječitom Ivici Dačiću. S obzirom na opozicionu apatiju, niko ne bi bio šokiran čak ni kada bi Vučić u vladu pozvao i nekoga iz opozicije, Dragana Đilasa naprimjer, kojem je odmah poslije izbora obećao nove vanredne izbore u Beogradu “kad god poželi”.

Naravno, to je nekoliko dana pred konstituiranje parlamenta, najmanje izvjesna opcija, a jedina kakava-takva neizvjesnost je hoće li nova skupštinska većina biti sa socijalistima ili bez njih.

Zašto više skoro nije ni važno hoće li će prvi ministar(ka) ostati Ana Brnabić ili će to biti Siniša Mali, Ivica Dačić, Dragan Đilas ili neko drugi?

Odgovor je jednostavan, zato što u njihovim navodno različitim politikama skoro da i nema bitnih razlika, što je lako uvidjeti već i ako se i letimično pogledaju njihovi stavovi prema gorućim pitanjima unutrašnje politike Srbije ili, naprimjer, ratu u Ukrajini.

Bilo da se zovu naprednjaci, socijalisti, đilasovci ili nekako drugačije, svi su oni deklarativno proevropski nastrojeni, ali i jedinstveni u stavu da je Kosovo dio Srbije ili da Rusiji ne treba uvoditi sankcije iako je, opet deklarativno, Srbija u Ujedinjenim nacijama osudila agresiju Moskve na Ukrajinu. Što ne znači da “nijansiranja” nema, pogotovo kada su u pitanju tzv. “đilasovci” kao najglasniji oponenti postojeće vlasti.

Za krizu, kralja i ekologiju

Dragana Đilasa sasvim izvjesno neće biti u skupštinskim klupama ali će “njegov” zajednički poslanički klub predvoditi potpredsjednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić, dok će njen zamjenik biti Pavle Grbović, predsjednik Pokreta slobodnih građana.

Oni tvrde da će po konstituisanju Skupštine odmah inicirati raspravu o nadolazećoj krizi koja će imati posljedice po život građana i predložiti niz već pripremljenih zakona koje “čijim bi usvajanjem Srbija postala bolje mjesto za život”.

Njihovi doskora bliski saradnici iz reda narodnjaka Vuka Jeremića (bivša bojkot opozicija) takođe najavljuju fokus na nadolazeću ekonomsku krizu i predlaganje rješenja za bolji životni standard građana Srbije a, kako kažu baviće se i temama poljoprivredne proizvodnje, korupcije, ekologije i trajnom zabranom iskopovanja litijuma u Srbiji.

Ni demokrata Zoran Lutovac za sada ne ide dalje od opštih političkih fraza kojima obiluju najave opozicionih poslanika, spominjući vladavinu prava i slobodu medija I uz pomoć koji će se stranka “profilisati kao stranka posvećena građanima”.

Ekolozi iz koalicije “Moramo” koji su politički bili najagilnija grupacija na političkoj sceni, u Skupštini će ipak sjediti odvojeno. Pokret “Ne davimo Beograd” imaće svoj, a “Ekološki ustanak” i “Akcija” svoj poslanički klub

Prvi su najavili pet ključnih tačaka kojima će se rukovoditi u budućim skupštinskim raspravama dok Aleksandar Jovanović Ćuta kaže, da će tražiti da se svih 250 poslanika izjasne o Rio Tintu.

Nije jedinstvena ni opoziciona desnica, Dveri i POKS su najavili dva odvojena kluba, Boško Obradović će tražiti izmjene poreskih zakona, a Žika Gojković, kako mu i samo ime stranke kaže, “povratak Kraljevine Srbije”.

U Demokratskoj stranci Srbije su se više bavili obilježavanjem tri decenije svog postojanja i povratka u politički život, a manje dolazećom Skupštinom.

Sve što se moglo čuti i vidjeti do sada moglo bi se opisati kao “već viđeno”. Više puta. Od najavljivanih korjenitih promjena neće biti ništa. Što ne znači da će biti nezanimljivo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.