Važni igrači na Bliskom istoku žele američko oružje, ali ne i savjete

Hiperstrateški savezi, koji su podijelili regiju i svijet tokom starog Hladnog rata, postaju hibridni, fluidni, pragmatični i nepredvidivi.

Sa samita u Teheranu: Putin, Raisi i Erdogan postigli nekoliko sporazuma (AP)

U vrijeme kada nova vrsta Hladnog rata dominira američko-ruskim odnosima, nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, veliki bliskoistočni igrači se drže na distanci i odbijaju stati na bilo čiju stranu.

Ovo je znak kako hiperstrateški savezi, koji su podijelili regiju i svijet tokom starog Hladnog rata, postaju hibridni, fluidni, pragmatični i nepredvidivi.

Tokom starog Hladnog rata, Bliski istok je bio pun većih stranih intervencija i relativno češćih sukoba visokog intenziteta.

Period nakon Hladnog rata je bio čak i gori za zlosretni Bliski istok – u posljednjih 20 godina poprište je najsmrtonosnijih sukoba svijeta. No, kako ratovi u Siriji, Jemenu i Libiji ispuhuju, te kako regionalni sukobi dolaze do svoga ćorsokaka, a regionalne i globalne sile pokazuju znakove slabosti i umora, formira se novo geopolitičko okruženje.

Može oružje, ali ne i savjeti

Ova nova dinamika je jasno prikazana na nedavno američko-arapskom samitu u Džedi i trilateralnom samitu Rusije, Irana i Turske u Teheranu.

Samit u Džedi razotkrio je neslaganja i nepovjerenje između SAD-a i njegovih partnera/klijenata sa Bliskog istoka. Predsjednik Joe Biden ih je pokušao uvjeriti da povećaju proizvodnju nafte i obustave svu saradnju sa Moskvom, ali bez uspjeha. Uprkos molbama i pritiscima Washingtona, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat nisu dali nikakav znak da bi možda mogli obustaviti poslove sa Moskvom na energetskom polju i polju trgovine u skorije vrijeme. Ovo je ogromna razlika na 1980-e kada je Saudijska Arabija stala na stranu SAD-a u Hladnom ratu i pomogla progonu sovjetskih snaga iz Afganistana, te oborila cijenu nafte pod američkim pritiskom.

Tokom svoje prve predsjedničke posjete regiji, Biden, koji je ne tako davno govorio protiv režima koji vladaju Bliskim istokom, progutao je svoje riječi i ponos u službi „nacionalnog interesa“. Ipak, Rijad i Kairo su odbili američke diktate, pa čak i doveli u pitanje američku kompetentnost i moć uzevši u obzir ponižavajuće povlačenje iz Iraka i Afganistana, kao i njihovo nesuvislo ponašanje posljednjih decenija.

Relativno opadanje Amerike, uz jačanje Kine i preporod Rusije, nagnao je njene saveznike da vode hibridne, neekskluzivne vanjske odnose, zasnovane samo na interesima nacije i režima. Kao da je napokon izraelska drskost prešla na njegove susjede, prijatelje i neprijatelje. Poput Tel Aviva, važni bliskoistočni igrači su željeli američko naoružanje i pomoć, ali ne i američke savjete.

Rep maše psom

Iako je najbliži regionalni saveznik Washingtona i prva stanica bliskoistočne turneje predsjednika Bidena, Izrael je također odbio ispuniti američke želje, ne samo kada je Rusija u pitanju, već i Iran i Palestina. Zapravo, Izrael, koji je dinamiku „rep maše psom“ izdigao na sasvim novi nivo, ponovo je tretirao SAD kao priglupo pseto.

Poput Izraela, Saudijska Arabija i njeni regionalni saveznici, Turska koja se okreće i zapadu i istoku, i geografski i geopolitički, već neko vrijeme vodi hibridnu politiku.

Na trilateralnom samitu u Teheranu, ova jaka članica NATO-a postigla je nove sporazume sa strateškim neprijateljima Washingtona, Iranom i Rusijom; čak je bilo prijedloga prodaje oružja ajatolasima.

Nakon što su NATO saveznici odbili prodati joj sisteme zračne odbrane po prihvatljivim uvjetima, Turska se okrenula protivniku Alijanse, Rusiji, i kupila sofisticirane S-400 sisteme, te izazvala potpunu užasnutost Washingtona. Od tada je Saudijska Arabija pokazala slične interese i pokrenula pregovore sa Moskvom oko kupovine ruskog sistema.

A, poput Turske, Izraela i Saudijske Arabije, i Iran pokušava voditi hibridne odnose: stavio se na stranu Kine i Rusije, ističe otvorenost za saradnju sa Evropom i insistira na pregovorima za povratak Nuklearnom sporazumu sa SAD-om. Od invazije na Ukrajinu, Rusija je postala dodatno ovisna o Iranu kako bi napravila kontra-balans američkim i turskim utjecajima u Siriji.

Regionalna žarišta

U međuvremenu, ovi centralni bliskoistočni igrači vode hibridne odnose u regiji, kao i van nje. Iran i Saudijska Arabija su možda zakleti neprijatelji, zapeli u nekoj varijanti logike Hladnog rata, ali su također dio direktnih pregovora sa ciljem smirenja tenzija u Zaljevu i pronalaska rješenja za regionalna žarišta kao što su Jemen, Irak, Sirija, Liban…

Slična dinamika nastala je između UAE-a i Irana jer je UAE normalizirao odnose sa Assadovim režimom u Siriji i na neki način se povukao iz rata u Jemenu, a istovremeno je uspostavio diplomatske, sigurnosne i strateške odnose sa zakletim neprijateljem Irana, Izraelom.

Ukratko, nova hibridna geopolitička dinamika nije ni nalik na krutu i hiper bipolarnost koja je dijelila i dominirala svijetom decenijama. Pošto svijet vodi ratove jednako kao što posluje i vodi politiku, koristeći slične alatke i metode, ova promjena će vjerovatno biti trajna i globalna. Drugačije rečeno, te po cijenu pretjeranog pojednostavljenja, treba očekivati da sve više vlada vodi hibridnu politiku u sve više hibridnom okruženju koje karakterizira hibridni rad, hibridni automobili i hibridno ratovanje. Ovo će dodatno zakomplicirati globalna i regionalna kretanja, uz vrtoglave promjene stvarnosti, čime će još teže biti predvidjeti šta dolazi naredno; gdje će biti nova eksplozija ili koje će države sutra doći do dogovora?

Ovo sve dovodi do pitanja: da li će promjena iz hiper odnosa u hibridne odnose donijeti stabilnost, pa čak i mir na Bliski istok? Zaista bi mogla umanjiti nestabilnost između i unutar nacija na neko vrijeme, ali ako regionalni akteri ne iskoriste taj period da riješe hitne probleme pravde i ljudskih prava, može se očekivati više nestabilnosti i nasilja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera