Vučić i Jasenovac: ‘Srbija se saginjati neće’, nova sezona

Najpoznatija srpska politička parola iz vremena Slobodana Miloševića “Srbija se saginjati neće”, koja simbolizira čitav niz pogrešnih viđenja i percepcija događaja od rušenja Berlinskog zida preko raspada Jugoslavije, ratova i sankcija, kao da se ponavlja 30 i kusur godina kasnije.

I dok Berlinskog zida više nema, uostalom kao ni Jugoslavije, dok se tek naziru konture novog zida, ovaj put između Rusije i Ukrajine, Aleksandar Vučić u odnosima sa susjedima i svijetom sve češće vuče poteze koji podsjećaju upravo na Miloševića.

Možda ne baš striktno, ali sigurno ne manje agresivno igrajući na kartu inata i tzv. srpskog ponosa, šta god to značilo.

Razmjena nota zbog kaosa i haosa

Ako se iz tog ugla posmatra najnovija srpsko-hrvatska ujdurma povodom Vučićeve zasad osujećene želje da (privatno) posjeti Jasenovac i Pakrac i hrvatskog kratkog odgovora “No! No! Ne ide to tako”, može se doći do najrazličitijih zaključaka, pa i onog najmanje eksploatiranog do sada: svjesno ili nesvjesno, Vučić je podigao rejting prije svega Andreju Plenkoviću i njegovoj prilično poljuljanoj vladi, ali i HDZ-u u cjelini. To mu i nije bilo teško sa horom beogradskih dječaka (i ponekom djevojčicom) iz Nemanjine 8, koji će udruženi s Vučićevom medijskom armadom odmah po primitku komande početi skandirati “ustaška vlada, ustaška vlada” nakon što su umjesto telefonskog razgovora i dogovora predstavnika srpske nepostojeće vlade (odavno u tehničkom mandatu) i hrvatske “ustaške” vlade počeli razmjenjivati – note.

Ne one muzičke, naravno, jer muzički, a bogme i politički talentovanih u obje vlade slabo da ima, nego one diplomatske. Čuj diplomatske!? Toliko su diplomatske da bi mogle izazvati kaos iliti haos, što na grčkom ali i svim južnoslovenskim jezicima znači isto, i to u Hrvatskoj baš usred turističke sezone.

Dakle, stanje bez reda i predvidljivosti, što je jedan od osnovnih prijevoda značenja grčke riječi Χάος, Kháos koja se u zavisnosti da li se držite starogrčkog ili novogrčkog jezika u hrvatskom jeziku transkribira kao fonem k, a u srpskom i crnogorskom transkribuje kao h. U bosanskom jeziku su ravnopravna oba izgovora.

Naravno, nije ovdje u pitanju nikakva razlikovna rasprava o fonetskoj transkripciji bivšeg zajedničkog jezika, pogotovo ne hoće li kod jezikoslovaca prevagnuti čitanje 22. slova grčkog alfabeta hi, u jednom slučaj kao h, a u drugom kao kh ili ks, nego o podrugljivom načinu čitanja riječi haos koja je spomenuta u odgovoru hrvatske vlade Vučiću.

Milanović neočekivano mudro šuti

Da je popriličan kaos ili haos u diplomatskim, odranije krhkim odnosima Beograda i Zagreba već napravljen posvjedočile su bujice ostrašćenih reakcija ne samo s obje strane Dunava, nego i u cijeloj regiji koja se u trenu prisjetila tenkovskih kolona koje su onomad zasipane cvijećem iz Beograda krenule na Vukovar.

Svega je tu bilo, najviše svakakvog i neprimjerenog, a najmanje diplomatskog jezika, kao da se sve dešava prvi put, kao da se ne zna šta je Jasenovac bio i ostao u kolektivnom sjećanju svih koji imaju empatiju prema stradanju drugih i drugačijih i kao da se ne zna šta veći dio hrvatske javnosti misli o današnjem srbijanskom vođi, koju i sam Vučić voli da podstiče.

Zabranu dolaska predsjednika Vučića u privatnu posjetu Jasenovcu, svakako ne prije obilježavanja godišnjice “Oluje”, zbog toga ne treba gledati kao skandaloznu i neočekivanu nego prije kao godinama uigravanu političku utakmicu u kojoj je krajnji rezultat lažiran. Sasvim pragmatično gledano, ovaj incident odgovara i samom Vučiću ali, podjednako, i Andreju Plenkoviću – obojici više za unutrašnju nacionalnu homogenizaciju, nego na spoljnom planu.

Gvint je u tome što je premijer Plenković ipak samo premijer, dok onaj koji je u rangu Aleksandra Vučića, dakle predsjednik, dakle Zoran Milanović, koji i nije hadezeovac, i dalje o svemu šuti. Svi koji su očekivali da Milanović na kraju zapapri čorbu koju su zakuhali Vučić i Plenković navodnom nemogućnošću da se dogovore ostali su prikraćeni. Jer je Milanović izgleda donio mudru odluku i pritisnuo dugme na kojem piše ignore.

Zabrana na određeno vrijeme

Naravno da je simptomatično obznanjivanje zabrane Vučiću da dođe u posjetu Hrvatskoj baš u danu kada je ukrajinski avion pun minobacačkih i drugih granata poletio iz Niša i eksplodirao iznad Grčke. Naravno da cijeli slučaj može poslužiti i kao ogledni primjer politike odvraćanja pažnje javnosti, pogotovo kada “detalje” cijelog slučaja podastire ministar vojske Nebojša Stefanović (kojem ni u Srbiji odavno više niko ništa ne vjeruje), pogotovo zbog njegove tvrdnje da je oružje ukrcano za Bangladeš, a ne Ukrajinu kako se otvoreno spekulira. Nota koju je Grčka zbog ovog incidenta uputila prijateljskoj Srbiji, potvrđuje da tu ni izbliza nisu “čista posla”.

Taj se segment priče u bilo kakvoj ozbiljnijoj analizi ne smije izostaviti, ali će se tu morati sačekati rezultati zvanične istrage.

Što se tiče dogovorene ili razotkrivene Vučićeve neostvarene posjete Jasenovcu, najbitnije je da predsjedniku Srbije vrata Hrvatske nisu zalupljena, kao u nekim ranijim slučajevima nekim drugim diplomatama, i da ostaje na snazi najviše dva mjeseca, otprilike do 17. septembra kako je najavljeno iz hrvatske Vlade. U svakom slučaju, dok ne prođe “Oluja”.

Pravi razlog za odbijanje gostoprimstva Vučiću, međutim, ima i nešto dužu predhistoriju. Prije tri godine, naime, tadašnji je ministar vojske Srbije Aleksandar Vulin proglašen personom non grata zbog iskazanog nepoštovanja hrvatskih institucija i zakona. Vulin je tada izjavio da o njegovom dolasku u Hrvatsku na komemoraciju žrtvama Jasenovca može odlučivati samo vrhovni komandant Vojske Srbije Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri. Sada se, istina kao ministar policije, uvjerio da diplomatska pravila i zakoni važe za sve građane, pa i za njegovog vrhovnog komandanta i da njegovi pokliči “ustaška vlada, ustaška vlada” ničemu ne vrijede osim za nacionalnu homogenizaciju vlastitog naroda.

Osim u Vulinovom slučaju, Hrvatska je diplomatski institut proglašenja personama non grata upotrijebila samo u još dva slučaja. Prvi put je za nepoželjnog proglašen Carl Bildt, mirovni posrednik EU za područje bivše Jugoslavije, zbog komentara kako je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odgovoran za ratne zločine nad srpskim stanovništvom u “Oluji” na jednak način na koji je šef tzv. SAO Krajine Mile Martić odgovoran za ratne zločine počinjene nad Hrvatima.

Slično je 20 godina poslije Bildta prošao i čelnik Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj zbog poruke koju je poslao tadašnjoj predsjednici Hrvatske: “Draga moja Kolinda, spremi se, spremi, uskoro ti dolazim u službenu posetu”.

Za razliku od Šešelja i Vulina, Aleksandar Vučić je imao sasvim korektne odnose i sa HDZ-om i bivšom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Ne baš kao što su procese pomirenja gajili Boris Tadić i Ivo Josipović, ali mnogo bolje nego nego se to obično misli. Zato je i zabranu, na sreću, bolje gledati na više nego oročenu odnosno na sasvim određeno vrijeme.

Ostavite žrtve na miru

A Jasenovac? Gdje su ta stradalnička mjesta oko kojih se decenijama lome srpsko-hrvatska ne samo politička nego i historijska koplja? Varaju se oni koji misle kako će se ta besramna igra umanjivanja ili uvećavanja broja žrtava “sabirnih radnih logora” tzv. Nezavisne države Hrvatske uskoro završiti ili konačno utvrditi radom nekih budućih međudržavnih komisija bez uticaja politike.

Umjesto da ih se ostavi na miru, žrtve se i danas bez imalo pijeteta koriste isključivo kao oruđe u političkim borbama. Sjećanja na žrtve se ne smiju izbrisati, ali sve manipulacije žrtvama i stratištima konačno moraju prestati.

“Svaki posjet koji ima potencijal da izaziva političke turbulencije treba pažljivo održati. Ovo tako ne ide, nama to ne bi palo na pamet. Treba lijepiti manje etiketa, malo mi to djeluje smiješno, kao da smo vratili vrijeme za 30 godina. Nije da nas dira, ali evo, simpatično mi je to”, ocjena je Plenkovića koji bi mogao najviše profitirati od događaja nezabilježenog u diplomatskoj praksi.

Aleksandar Vučić je o svojoj omiljenoj, bezbeli naslovnoj ulozi, svake pa i ove tragikomedije ili farse koju više i nije lako žanrovski odrediti (možda je cirkus ipak najpribližnija riječ), govorio dugo sa starom navikom da ništa bitno u suštini i ne kaže.

On ne kaže direktno “Srbija se saginjati neće”, ali se sve svodi na tu nekadašnju miloševićevsku floskulu u koju može stati sve: od osude Rusije zbog agresije na Ukrajinu do odbijanja uvođenja sankcija Moskvi koje traži Evropa, od poštivanja teritorijalnog integriteta susjednih država do nepoštivanja ustaljenih diplomatskih procedura, od želje da “samo položi cvet na spomenik u Jasenovcu” do negiranja bilo čega što bi moglo zaličiti na kaos, pardon haos, da oproste braća Grci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.