Pamtimo li Hatidžu Điđu Mehmedović?

“Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Dođu mi na san i ja kažem: ‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo? Ili ste se vi stvarno vratili?’ Oni kažu: ‘Došli smo, majko, ne sanjaš.’ A onda se probudim sama…”

Hatidža Mehmedović preminula je 22. jula 2018. (Anadolija)

Ako dođete u jednu kuću na Vidikovcu između Srebrenice i Potočara, u dvorištu ćete vidjeti tri visoka bora. Zasadio ih je maleni Almir prije rata. Dječak veseo, bistar, pogleda sjajnog.

Sad su borovi veliki, ponešto odmetnuti i podivljali. Vidi se da ih sloboda i bosansko sunce kupaju svakodnevno. Almir bi bio ponosan da vidi koliko mu je danas velik zasad. Almir bi danas bio odrastao čovjek od 45 godina, na vrhucu svoje ljudske potentnosti. Možda bi Almir, Almir Mehmedović čekao i unuče. Možda…

Dobrodošli u Điđinu avliju

Onda bi ušli u kuću.

Kuća koja miriše čistoćom i onom dobrom, velikom i silnom dušom bosanskom. Kuća, koja te utrobom svojom grli i kaže, uđi, dobrodošao si. U kući bi svi zajedno našli par dječijih bilježnica. Na njima piše ime i prezime: Azmir Mehmedović. U bilježnicama ocjene nastavnika. Skoro sve čiste petice i poneka 5-.  Azmir je ponos majkin, najinteligentiniji, kako mati reče.

Na regalu pored televizora dvije fotografije. Almirova i Azmirova. Odvojeni. Na jednoj dječak Almir, na drugoj tinejdžer Azmir. Lijepa djeca.

Malo dalje, na ulazu, ispred kuće, na betonskoj ploči, pronaći ćete Azmirovo ime ugravirano u nekoć mlad i žitak beton. Danas okamenjeno stoji, da priča priču.

Kuću, ponosnu i stabilnu, suru i dobro ukopanu, kuću koja se bori sa vjetrovima planinskim, ali i bujičnim vodama Vidikovca, napravio je otac Abdulah.

I onda se prenete.

Nema više ni Almira, ni Azmira, ni Abdulaha. Ubijeni. Svi. U genocidu. Prije 27 godina.

Dobrodošli u avliju Hatidže Điđe Mehmedović. Dobrodošli u Điđin svijet sazdan od uspomena, od bola, svijet koji su naselila ubijena djeca i muž u sjećanju. To je svijet, koji je, po Điđinom svjedočenju, davno ostao bez boja, bez mirisa, svijet bez graje dječije. Svijet neiskazan, svijet polusna, svijet noćne more na javi.

Eto, u tom svijetu je živjela Hatidža Điđa Mehmedović, od kad se 2002. godine vratila na svoju zemlju, u svoju kuću u kojoj je sustanar jedino sjećanje, jer su monstrumi, srpski vojnici pod komandom generala zla Ratka Mladića ubili i djecu i muža. Pobili su oni Điđi i dva brata, četiri nećaka i druge članove porodice Hatidžine.

Da, vratila se. Da osnovala je ono što danas znamo kao jednu od najvažnijih udruga za promicanje istine “Majke Srebrenice”. Da, Hatidža u svom radu nikada, nikada nije optuživala cijeli srpski narod za ono što joj je učinjeno – njoj i hiljadama drugih majki.

Ali je pokušavala da shvati. Kakvo je to nadnaravno zlo koje tjera ljude da postanu monstrumi i da ubijaju djecu, djecu koja su umjesto pušaka nosila olovke, gumice i školski pribor u rancima? Pokušavala je Điđa svijetu da pojasni razmjere tog zla, razmjere organizovanog ništenja, koje je u par dana jula 1995. alatima i mašinerijom genocida uništilo 8372 ljudska života.

Nađa Điđa.

Hatidža, majka sabura

Ona je bila mnogo više, mnogo dublje i mnogo važnije biće od onoga što mi znamo. Jer mi ne znamo dubine njene boli, kako reče, boli koja oduzima boje svijeta. Mi nismo svjesni kako je čekati mrtvo dijete, e da bi dobili samo jednu njegovu kost. Mi ne znamo, ne možemo da shvatimo kako je klanjati pored jednog mrtvog djeteta koje te ispod nišana gleda, a drugo mrtvo dijete te ne vidi, kako reče Điđa, jer lobanje u tabutu nema.

Hatidža govori, svijet treba da pamti:

“Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.

Dođu mi na san i ja kažem:

‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo

Ili ste se vi stvarno vratili?’

Oni kažu: ‘Došli smo, majko,

ne sanjaš.’ A onda se probudim

sama, nigdje nikoga.”

Mi ne možemo pojmiti razmjere majke sabura, kako je treba zvati, razmjere dobra koje je u sebi nosila Hatidža, dok je svijetu obznanjivala istinu o malom bosankom mjestu Srebrenica, prije nego će postati znani toponim genocida diljem svijeta poznat.

E zato Hatdiža Mehmedović, stoji kao Pijeta, kao svjetlo iskona, koje nam pokazuje kako se priča, kako se razgovara, kako se strašna istina kazuje i kako se bez uvrede, bez grube riječi svijetu prenosi.

A osveta? Ne, toga nije bilo u Hatidži. Điđa naša je govorila:

“Neka Bog presudi onima odgovornim. Mi se samo na Boga oslanjamo. Mi povratnici ovdje, nikada se nismo svetili. Nikada se nismo osvetili. Allah me je ostavio da živim, ne samo zato što trebam živjeti, već zato što On hoće da ispričam priču ljudima koji ne znaju. . . Kada bi mi neko dao čitavo srpsko stanovništvo da se osvetim, nikada se ne bih mogla svetiti ni nad kome. Kao muslimani, ne trebamo se svetiti. Nikada nisam pomislila da mrzim bilo koga. Volim svu djecu. Moja me vjera drži. Muslimanka sam od rođenja”.

Eto tako.

Četiri godine bez Hatidže

A onda je na današnji dan, 22. jula 2018. preselila Hatidža. Vjerovatno je otišla u susret svom Almiru i Azmiru. Nedjelja biješe.

Četiri godine su prošle. Ovako se Fahrudin Kladničanin sjeća tog dana.

“Prije četiri godine u toku noći stiže mi poruke od Staše: “Umrla je Điđa. Idemo za Srebrenicu”. Nikada u svom životu nisam upoznao ženu kao što je bila Hatidža Mehmedović. Njeno ponosno držanje i njen stameni hod činili su da zrači energijom kakava se rijetko viđa. Jednom sam čuo priču o istorijskom susretu Majki sa Majskog trga koje su poznate po tome što su 1977. godine od vlasti Argentine zahtijevale istinu o nestaloj djeci, dok su na glavama nosile bijele marame, na kojima su bila izvezena imena njihove djece, a koje nisu bile samo znak raspoznavanja, već su simbolizovale pelene u koje su zamotavale svoju djecu dok su bili bebe i Majki Srebrenice. To je kažu bio trenutak, kada je Hatidža svojom nevjerovatnom snagom, umom i sposobnošću da priča hipnotisala pristune energijom mira i spokoja. U islamu to se zove: sabur. Ona je bila personifikacija tog moralnog principa i obuzdavanje duše od srdžbe. Nikada nije insistirala na mržnji, uvijek propagirala dvije civilzacijske vrijednosti: istinu u pravdu.“

E da!

A znate li kako je jedan reis-I-ulema pitao Hatidžu ide li na Hadž, a ona mu odgovorila: “Ne, ja sam svoj hadž obavila davno. A 2000. godine sam učinila svoju hidžru vrativši se u Srebrenicu! Samo jedna noć u Srebernici je svojevsrtan Hadž.”

Ovo je zapisao profesor Akbar Ahmed.

A vi, jeste li vi bili na srebreničkom hadžu? Ne mora niko znati, ne mora niko biti obaviješten, ne morate čekati određeni dan i datum. Otiđite potiho u Srebrenicu, u Memorijalni kompleks u Potočarima. A kad ste tu, posjetite groblje Bektići. Tamo je u vječnost ispraćena Hatidža Mehmedović prije tačno četiri godine. Kleknite i pomolite se Bogu. Kako znate i umijete, Bog će vas poznati i razumjeti.

A gore na Vidikovcu u onom dvorištu sa kućom i tri bora, sa dječijim sveskama i urezanim imenom u beton, danas Sunce sija neobično jako.

To nas sa neba gleda Điđa i porodica Mehmedović i sve nas opominje.

Nikad više, da se ne zaboravi, da se vječno pamti. Bez Điđe, ne bi bilo ove priče. Ne bi znali za sve ove pojedinosti.

Pamtimo li Hatidžu Điđu Mehmedović?

(1952-2018.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera