Američko pravosuđe je savršen instrument rasističke vladavine

U videu kućne proizvodnje iz prošle godine, sutkinja iz Louisiane rekla je: „Imamo crnca! To je crnac! Kao žohar“.

U najboljem slučaju, oni koji pravdaju američki “pravosudni sistem” nazvat će sutkinju “trulom jabukom”, a pravni sistem koji ju je proizveo – onaj čiji je dio htjela biti – manjkavim.

To je savršena odbrana. Nepregledna linija torture nad Afroamerikancima i domorocima koju su povukli sudovi – koji su Dreda Scotta i Kaliefa Browdera držali u ropstvu, potisnuli Indijance s jugoistoka i oduzeli im Oklahomu – spominje se, sa žaljenjem i oborenim pogledom, kao “nesavršen sistem”.

Kada bi sve američke sudije dijelili kućne videosnimke na kojima dehumaniziraju Afroamerikance, igraju tango u odjeći Ku Klux Klana ili tapšu dužnosnike bjelačke nacionalističke političke stranke, nazvali bi ih “trulim jabukama”. A i kada bi se dokazalo da je 100 posto svih kazni bilo svjesno rasno diskriminatorno, osuda bi se smatrala manjkavom.

Čak i liberalni stavovi mogu zaštititi bijelu nadmoć, predstavljajući je kao odstupanje. Uvijek, usprkos nadmoći dokaza, protesti i plač iza vrata zatvorskih ćelija su, usprkos čitavoj historiji, po pravilu nerasistički. “Pravosudni sistem” koji niti jednog sata nije bio ništa drugo nego instrument rasističke vladavine, njegovim žrtvama se prodaje kao nerasistički.

‘Nesavršen sistem’ kao najbolja odbrana

Liberali nisu ništa drugačiji.

Ova bjelačka supremacistička odbrana američkog pravosuđa postala je toliko naturalizirana da bi teško zamisliti šta bi se moglo dogoditi kada bi se takav sudac otkrio u poštenom društvu. Tamo bi to moglo izazvati bjesomučne istrage i javne rasprave o tome može li postojati pravda u sistemu koji dopušta čak i jednoj osobi da odlučuje o slučajevima, a koja tako komotno i sa smijehom izražava mržnju prema više od milijardu ljudi.

Moglo bi se postaviti pitanje zašto takvu osobu uopće privlači profesija vezana za pravo? Ne bi li rasiste trebala odbijati i sama ideja daltonističke pravde?

Da se u restoranu otkrije trovač, čak i ako neka jela nisu bila otrovana, ne bi li bilo bolje zaustaviti sve aktivnosti kako bi se utvrdilo je li trovač djelovao sam, te po potrebi zatvoriti restoran? Ne bismo li i mi trebali učiniti isto po otkriću diskriminacije u instituciji koja je zadužena za izricanje smrtnih kazni otrovom?

Šta ako se utvrdi da tužilac uživa u konzervativnim medijima koji su svake večeri sve bliži govoru o “Židovu”? Šta ako policajac koji hapsi redovno sluša voditelje podcasta koji pozivaju goste da izvijeste o najnovijim “crnačkim kraniometrijama” i prirodno agresivnom karakteru “crnog”? Kako možemo biti sigurni da guverneri koji spuštaju slušalicu nakon odbijanja odgode pogubljenja trljaju ruke u molitvi, a ne sa zadovoljstvom?

U društvu koje je zainteresirano za pravednost, otkriće čak i jednog žiška u pravosudnom sistemu moglo bi pokrenuti panična ispitivanja svakog sudije i tužioca u strahu da bi bezbrojni životi mogli biti uništeni zbog infiltracija u sistem od strane ljudi koji dijele mišljenje trgovca robljem.

U Sjedinjenim Američkim Državama neće. Rasisti koji izriču kazne, rasne razlike u kažnjavanju, rasizam prilikom hapšenja, policijska nekažnjivost i cijeli režim rasističkih zakona i njegove provedbe, brane se kao “nesavršen sistem”.

Ove “nesavršenosti” postojale su u Rodeziji, koja se sada zove Zimbabve, u Keniji, u Alžiru, Indiji, Južnoj Africi, Irskoj, na Jamajci. No, one nisu nazivane manjkavostima, već pravim imenom – kolonijalizmom. A oni koji ih brane su kolonijalisti.

Poput neonacističkog poricanja holokausta, poput neokonfederativnog “bilo je sretnih robova”, liberalni stav “naš sud ima manjkavosti” minimizira rasističke zločine.

Liberalizam ogranak bjelačke nadmoći

Liberalizam nije ništa manje bitan ogranak bjelačke nadmoći – čak i ako je bio najuspješniji u uvjeravanju ili pretvaranju da to nije (vjeruje im se, naprimjer, više nego Velikim kiklopima iz Ku Klux Klana, koji također često govore, a možda i vjeruju, da nisu rasisti).

U naseljeničkim kolonijama postoje aktivni bijeli supremacisti i pasivni bijeli supremacisti. Neonacisti, neokonfederalci, neoliberali, bez obzira na njihova neslaganja, sve su verzije iste stvari – kolonijalista.

Kraj naše kolonijalne nevolje stoga neće doći od branitelja režima koji “pokušavaju napraviti promjenu”, nekog novog političara koji govori gotovo prave stvari, novog zakona, proširenog Vrhovnog suda, neke profesorske nove knjige o tjeranju Amerike da “živi prema svojim idealima”… Doći će od koloniziranih. Doći će iz koloniziranog sektora. Ulica i zatvora bijelog rasističkog Zapada i ulica i zatvora njegovog carstva.

Ne može više biti “pogledajte otkačenu Ameriku s njenim ubijanjem Afroamerikanaca i masovnim ubistvima”. Bijeli supremacistički kolonijalizam nikada nije bio zadovoljan zadržavanjem unutar granica koje je sam zamislio.

Mogli bismo postaviti jednostavno pravilo: bjelačko rasističko društvo ne može imati pravosudni sistem. Zakon se ne može fiksirati na mjestu gdje je polovina izbora za zakonodavce u suštini natjecanje u tome ko bi mogao biti najneprijateljskiji prema onima koji nisu bijelci.

Možemo li uopće govoriti o pravdi u društvima u kojima bogati u svojim salonima imaju hrpu pravnih stručnjaka i koji su kupili zakonodavce, a oni bez skloništa su označeni kao “skitnice” i optuženi su za sjedenje, drugo je pitanje (a odgovor je ne). Ali ako je “gospođa pravda” skinula svoj povez preko očiju i često bude uhvaćena kako izvikuje etničke uvrede i prijeti policijom da će poslati policiju Afroamerikancima koji posmatraju ptice, ne može se reći da joj je stalo do pravednog rješavanja sukoba.

U svim slučajevima kolonijalizma, kolonizatori koji za sebe misle da su liberali, nazivali su rasistički pravosudni sistem nesavršenim. Savršena odbrana za savršen instrument. Način da se ozlijeđeni ljudi prisile da trče na pokretnoj traci za trčanje, bez korištenja pištolja ili bičeva, samo gajeći nadu da to će jednog dana postati cesta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.