Kakav je stav kandidata za britanskog premijera u vezi rusko-ukrajinskog rata?

Manje od tri godine nakon što je poveo konzervativce do najveće većine od 1980-ih, Boris Johnson je na odlasku s pozicije britanskog premijera i njegova stranka bira novog lidera.

Od danas, samo pet kandidata ostaje u utrci da zamijene Johnsona. Iako daju brojna ambiciozna obećanja u vezi niza pitanja kako bi dobili podršku članova stranke i osigurali vrhovnu poziciju, svi oni malo pažnje obraćaju na nešto što može igrati odlučujuću ulogu u utrci: ruski rat protiv Ukrajine.

Njihova kampanja je do sada malo pažnje posvetila vanjskoj politici. Konzervativna stranka ostaje posvećena Brexitu – politici koju je Johnson inicijalno iskoristio za pobjedu – ali čak ni Johnsonove nedavne prijetnje britanskom postbrexitovskom trgovinskom odnosu sa Evropskom unijom nisu zauzele značajno mjesto.

Sa ključnim ratom koji je sada u toku u Evropi – a Velika Britanija je drugi najveći pomoćnik ukrajinskog otpora ruskoj invaziji – ulozi su veći nego ikad u vanjskopolitičkoj areni.

S obzirom da je glavna misao na umu većine britanskih birača kriza troškova života – koja je velikim dijelom vezana za rat u Ukrajini – pomislili biste da će kandidati biti spremniji da svoje planove ophođenja prema prijetnji koju predstavlja Kremlj stave u središte svoje kampanje za vođstvo.

Većina njih, međutim, izgleda kao da je na putu da ponovi neke od ozbiljnih Johnsonovih grešaka u vezi Rusije i Ukrajine.

Bez vizije kako Ukrajina može do pobjede

Iako je premijer na odlasku bio veoma predan u implementaciji politike sankcija prema Rusiji i osiguravanja podrške za odbranu Ukrajini, nikada nije iznio jasnu viziju kako bi ukrajinska pobjeda izgledala, a kamoli plan za to kako bi ona promijenila britansko odbrambeno, političko i ekonomsko držanje. Nekoliko sati prije podnošenja ostavke, naprimjer, Johnson je rekao Komitetu za vezu Doma naroda da ne vidi potrebu da ponovno razmotri Integriranu reviziju sigurnosne, odbrambene, razvojne i vanjske politike –  koja artikuliše britansku dugoročnu nacionalnu sigurnosnu i međunarodnu politiku – a koju je njegova vlada objavila u martu 2021, gotovo tačno godinu dana prije početka ruske invazije na Ukrajinu.

Do sada su kandidati da zamijene Johnsona bili jednako tihi o svojim dugoročnim planovima, ako ih imaju, o situaciji između Rusije i Ukrajine. Umjesto da objasne kako će tačno adresirati krizu troškova života i energetsku krizu uzrokovanu postupcima Rusija, ili kako će tačno osigurati ukrajinski postratni razvoj i sigurnost, oni su odabrali da se fokusiraju na pitanja kulturološkog rata, od veličine države do prava transrodnih osoba, kako bi pokušali i privukli pažnju članova Konzervativne stranke koji će odlučivati o njihovoj sudbini.

Za sada, Rishi Sunak, koji je dao ostavku na mjesto ministra finansija prošle sedmice, potpomognuvši Johnsonov pad, vodi uz podršku 88 konzervaitvnih zastupnika u parlamentu.

Nakon što je najavio svoju kandidaturu za torijevsko vođstvo, Sunak je veoma malo kazao o pitanju Rusije i Ukrajine ili o vanjskoj politici uopšte. On, međutim, od marta privlači pažnju i svoje stranke i opozicije zbog ruskog prisustva kompanije u kojoj njegova supruga ima udio od 400 miliona funti (474 miliona dolara). Prema najnovijim izvještajima, Johnson je izrazio zabrinutost da bi Sunak mogao biti ‘blag’ prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovom ratu u Ukrajini, i ublažiti sankcije Rusiji ukoliko bude izabran za premijera.

Nedoumice oko favorita Rishija Sunaka

Iako je vodeći među poslanicima, međutim, Sunakove šanse da postane premijer i zaista oblikuje britansku politiku prema Rusiji možda i nisu tako velike. Ismijavan je zbog povećanja poreza, a popularnost mu je narušena zbog otkrića da njegova supruga nema prebivalište u porezne svrhe, nedavna anketa među konzervativnim članovima stranke pokazuje da će Sunak vjerovatno izgubiti na finalnom glasanju svojih stranačkih kolega.

Sunakovi preostali rivali – Penny Mordaunt, Liz Truss, Kemi Badenoch i Tom Tugendhat – također nisu govorili o svojim vanjskopolitičkim vizijama ili specifičnim planovima za rusko-ukrajinsko pitanje otkako su objavili svoje kandidature.

Bivša ministrica za jednakost Badenoch, za koju smatraju da ima najmanje šanse do dođe do finalne utrke uprkos snažnoj podršci među desničarskim torijevskim zastupnicima, možda je kandidatkinja koja ima najmanje iskustva i zanimanja za vanjsku politiku. Ona je izrazila podršku za sankcije Rusiji i vojnu pomoć Ukrajini ranije, ali je svoju kampanju za vođstvo fokusirala na pitanja kulturnog rata i označena je kao tzv. „anti-woke“ (neosjetljiva na društvene probleme ugroženih grupa i vlastite rasne/rodne/seksualne privilegiranosti) kandidatkinja.

Kandidatkinja sa najviše iskustva u odnosima s Rusijom bez sumnje je Liz Truss, koja trenutno obnaša funkciju britanske ministrice vanjskih poslova u Johnsonovoj vladi. Pa ipak, njen dosije ne prikazuje je kao najbolji izbor za borbu protiv Kremlja. Trussina posjeta Moskvi svega dvije sedmice prije početka ruske invazije obilježena je gafovima. Njen ruski kolega, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, navodno je ismijavao njeno nepoznavanje teritorijalnih sporova između Rusije i Ukrajine. No, još više zabrinjava činjenica da tokom svog mandata ministrice vanjskih poslova i kao ministrice trgovine prije tog, Truss nikada nije artikulisala viziju za to koju bi ulogu Velika Britanija trebala igrati u svijetu, niti kako doći do tog. Truss, kao jedna od dva preostala konkurenta u vođstvu, koja nisu dala ostavku u Johnsonovoj vladi, jeste kandidatkinja koja ostaje u utrci, iako sa slabim šansama za pobjedu. No, nema mnogo znakova da bi kao premijerka ona bila u stanju ponoviti uspjeh Johnsonove ukrajinske politike, a pogotovo ne bi mogla popraviti njene nedostatke.

Trenutna ministrica trgovine i bivša ministrica odbrane Penny Mordaunt, još je jedna kandidatkinja sa znatnim iskustvom u međunarodnoj politici. Ona je, na iznenađenje mnogih, povela na anketama članova. Mornarička rezervistkinja i dugogodišnja pobornica Brexita, progurala se na čelo pozicionirajući se kao patriotski pragmatičar. Mordaunt je ministrica trgovine od septembra, a prije tog je bila ministrica za međunarodni razvoj. Dugo je pozivala na smanjenje britanskog budžeta za vanjsku pomoć i u na kraju je uvjerila Johnsona da tako i napravi. Johnson je također slušao njen savjet kada je odlučio da britansku politiku pomoći za razvoj treba oblikovati Ministarstvo vanjskih poslova. Nije, međutim, bilo prave debate o tome koliko su ove reforme bile uspješne, barem ne tokom kampanje za vođstvo. Mordaunt je bila nešto jasnija u pogledu svojih stavova o sukobu, ističući da Rusija „mora izgubiti u ratu“. Pa ipak, kao i ostali, ni ona nije izrekla kako bi tačno ukrajinska pobjeda trebala izgledati i kako misli da bi Velika Britanija trebala postupiti da to osigura.

Kampanja zadnjeg kandidata koji se takmiči, poslanika Toma Tugendhata, možda je nešto više fokusirana na vanjsku politiku od ostalih, vjerovatno zato što je on predsjednik Komiteta za vanjskopolitička pitanja u Domu naroda – pozicija koju je koristio u prošlosti da zauzme borbeni stav prema Rusiji i kritikuje Johnsonovu vladu.

Bivši novinar i, kao i Mordaunt, vojni rezervista, Tugendhat je odavno ratoboran kada je Rusija u pitanju. On je pronicljivo pozvao da se Rusiji zabrani pristup britanskim tržištima kapitala u maju 2018, što će postati politika ovog februara. No, neki su ga kritikovali jer je otišao predaleko; njegov komentar od 25. februara da „možemo protjerati sve ruske državljane – sve njih“ zahtijevato je pojašnjenje da se referirao na one koji su povezani sa Putinovim režimom. Pa ipak, nakon što je najavio svoju kandidaturu, rekao je da stoji iza svojih riječi. „Moje riječi su bile upozorenje na rizik rata s Rusijom“, objasnio je on. „Upozorenje na posljedice za ljude koji su nedužni. Moja porodica je bila među zatvorenima tokom Drugog svjetskog rata i ja sam upozoravao na opasnosti rata“.

Tugendhatov stav u Rusiji, međutim,  vjerovatno neće imati velike posljedice budući da se ne očekuje da on završi u vrhu utrke. Kao jedini kandidat koji nije obnašao funkciju u vladi, i kao glasan i oštar kritičar Brexita, on vjerovatno neće biti izbor članova Konzervativne stranke za narednog torijevskog lidera i premijera. Bilo je glasina da se sprema da bude ministar vanjskih poslova pobjednika. Iako je to porekao, on je jedini kandidat u kojeg vrijedi gledati u nadolazećim debatama kandidata zbog naznaka promjene pristupa prema Moskvi.

Težak period pred budućim premijerom

Sve u svemu, utrka za vođstvo u Konzervativnoj stranci do sada se nije na značajan način dotakla vanjske politike. No, pristup njenog pobjednika izazovima kao što su ruski rat u Ukrajini bit će ključan u određivanju njihovog uspjeha, čak i po pitanjima unutrašnje politike, dok rastu cijene plina, a Velika Britanija se suočava sa daljnjim inflatornim pritiskom.

Prije konačnog glasanja među članovima Konzervativne stranke koje će odrediti smjer u kojem će se Velika Britanija kretati u ovom burnom periodu, kandidati imaju odgovornost da pokažu britanskom narodu i međunarodnoj zajednici da mogu voditi državu po ključnim vanjskopolitičkim pitanjima. Ukoliko to ne uspiju, vjerovatno se na vodećoj poziciji u bilo čemu neće dugo zadržati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.