Šta Turska želi od NATO-a?

Jedan od povoda za rusku invaziju na Ukrajinu, i najvažniji od svih, bili su pokušaji Ukrajine da se pridruži Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu. Taj pokušaj nije došao samo iz Ukrajine, već i iz NATO-a, a cilj mu je bio da se sa odbrane Ukrajine pređe na uspostavljanje potencijalnog pokreta protiv Rusije koji bi okružio tu državu.

U najmanju ruku, tako je Rusija posmatrala ovaj proces. Zapravo, ruski stav se ne može smatrati potpuno pogrešnim, budući da taj stave nisu skrivale ni Sjedinjene Američke Države, a to nije bilo ni nešto skriveno u ekspanzionističkom diskursu NATO-a. S druge strane, Rusija je od početka otvoreno govorila da bi se prisustvo NATO baze u Ukrajini smatralo prijetnjom i agresijom na nju.

Naravno, to je bilo i očekivano. Zadatak NATO-a bio je poduzeti korake kako bi se pripremilo za takav napad, koji je u osnovi bio očekivan od Rusije. Međutim, za one koji posmatraju izvana, predviđanja nisu upućivala na to da će Ukrajina, na neki način, biti prepuštena sama sebi u suprotstavljanju potencijalnoj ruskoj agresiji nakon svih ovih koraka koje je poduzeo NATO.

Je li mitu o NATO-u došao kraj?

Šta je odbrambeni štit NATO-a učinio u pogledu suprotstavljanja ruskoj agresiji? To je bilo prvo veliko pitanje u ovoj avanturi i bilo je dovoljno da sugerira kako je mitu o NATO-u možda došao kraj. Uprkos tome, dok se ruska okupacija Ukrajine nastavljala, vidjeli smo, također, kako Švedska i Finska, konkretno, najavljuju da neće prihvatiti članstvo u NATO-u, a onda su obje zemlje ipak podnijele zahtjev za članstvo u Alijansi.

Možda su ove dvije zemlje mislile da je NATO rješenje za ukrajinsko pitanje, a možda su isto rješenje željele i za sebe? Ali, čemu se nadati i očekivati od Saveza koji nije zaštitio Ukrajinu? Jedva da je imao drugu ulogu osim te da je bio motivirajući razlog za invaziju na Ukrajinu. Turska već dugo govori o dimenzijama NATO-a koje su nanijele štetu njegovim članicama, umjesto toga da pruži uslugu koja se od njega očekuje. Iako jedno od najvažnijih načela NATO sporazuma kaže da će se “svaka prijetnja ili napad na jednu članicu smatrati napadom protiv svih članica”, države članice Saveza, da ne spominjemo solidarnost s Turskom, bile su uzrok i podupiratelj separatističke prijetnje Turskoj.

Dok se od SAD-a, najmoćnije članice NATO-a, očekivalo da spriječi aktivnosti Radničke partije Kurdistana protiv Turske, još jedne države članice Alijanse, mogli smo vidjeti kako ta država podržava ovu organizaciju i time povećava prijetnju. SAD podržava organizaciju PKK, koja u Siriji djeluje pod imenom Stranka demokratske unije, i opskrbljuje je svim vrstama oružja. Povrh toga, ovu organizaciju je sam SAD proglasio terorističkom organizacijom. SAD vrlo dobro zna šta njegova podrška toj organizaciji znači za Tursku, američkog saveznika u NATO-u. Poznato je i to da SAD pruža utočište vođi organizacije imama Fethullaha Gulena, koja se optužuje da je prije šest godina pokušala izvesti vojni udar u Turskoj, kao i čitavom vodećem rukovodstvu, a sve njihove aktivnosti su stavljene pod američku zaštitu.

Otvoren put za dublje rasprave

Takva podrška je uvijek ostavljala prostora i za mogućnost da je SAD, članica NATO saveza, imao ulogu u ovom vojnom udaru. Prema tome, posmatrajući ukrajinsko iskustvo, možemo primijetiti da se Savez pretvorio u mit koji ne daje nikakav pozitivan doprinos svojim članicama, a kamoli da im donosi korist. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kao čelnik jedne od najvažnijih članica NATO-a, izjavio da neće pristati na članstvo Švedske i Finske, i ne samo da je istupio s jednostavnim prigovorom zbog podrške ovih zemalja PKK-u, već je ovim prigovorom skrenuo pažnju na činjenicu da je NATO izgubio svoje funkcije, čime je možda otvorio put i za dublje rasprave.

Švedska i Finska su u vrhu zemalja u svijetu koje podržavaju Stranku demokratske unije, koja je uključena u neprijateljske aktivnosti protiv Turske, jedne od najvažnijih članica NATO-a, saveza kojem sada žele pristupiti. I dok pružaju najveću podršku prisutnosti PKK-a u Evropi, Stranku demokratske unije vide kao pokret za slobodu u Siriji i pružaju joj sve vrste oružane podrške, a ta podrška se koristi i u napadima protiv Turske.

Švedska je dala dronove Stranci demokratske unije, pod pretpostavkom da će biti upotrijebljeni protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant, a zapravo ih koriste zajedno s PKK-om. Iz istog razloga je švedska Vlada odlučila podržati Stranku demokratske unije s iznosom od 376 miliona dolara sljedeće godine, a niko ne može poreći da ova podrška predstavlja prijetnju Turskoj. Zanimljivo pitanje glasi: Kako su ove dvije zemlje, unatoč svemu tome, samouvjereno aplicirale za članstvo u NATO-u znajući da Turska ima pravo veta?

Povratak osnovnim zadaćama

Iskreno govoreći, možda ni u kom slučaju nisu očekivale da će Turska iznijeti takav prigovor ili uložiti veto protiv njih. Možda su mislili da Turska slijedi odluke SAD-a, a ne da samostalno donosi odluke unutar Saveza. Činjenica je da je Turska odlučna u potpunosti iskoristiti ovo pravo i moć. Turska, pored toga što iznosi kritike na račun toga da je NATO izgubio sve svoje funkcije, također razotkriva kontradiktornosti, nedosljednosti i nedostatke Alijanse.

To, naravno, ne čini s namjerom suprotstavljanja NATO-u. Turska je s pravom dio Saveza i želi da se on vrati svojim osnovnim zadaćama, da bude postojan u svojim stavovima, da se pridržava osnivačkog sporazuma i, naravno, želi da postane jači. Želi da Alijansa uistinu pruži svojim članicama sigurnost, da bude pouzdan štit koji će im pružiti zaštitu od nepravednih napada i da pokaže solidarnost sa svim članicama kada se suoče s prijetnjom.

Turska ne želi mnogo i smatra da je moguće da Švedska i Finska postanu članice NATO-a na način da Savez korigira svoj pravac u skladu s prvotnim ciljem, a ne da postanu članice koje bi dodatno pojačale proturječnosti NATO-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.