Sto dana rusko-ukrajinskog rata: Nastupio je zamor suosjećanja

Doktori to zovu “zamor suosjećanja“. Može biti posljedica neminovne cijene posvećivanja karijere brizi za pacijente, vidanju njihovog bola, fizičkog i emocionalnog, pokušajima da im se ublaži patnja. Nakon izvjesnog vremena, moćni impuls da se pomogne splasne. Isto se desi i s empatijom, koju zamijeni izvjesna količina bespomoćnosti, otupljenosti i jaza između iscjelitelja i pacijenta.

Nisu bile potrebne godine, osjećam, već samo 100 dana da se zamor suosjećanja počne uvlačiti u to kako se ljudi izvan Ukrajine osjećaju u vezi onog što se još dešava ljudima u Ukrajini. I vi ste to možda osjetili. Bijes i mračno osjećanje, koji su nekada bili tako akutni, sada su prerasli u rezigniranost. Rat, koji se nekada činio tako bliskim, postao je, na mnoge načine, dalek. Nekada entuzijastični izrazi solidarnosti isparili su u korist rutinskih, često svakodnevnih, aspekata života. Ovime, naravno, ne želim reći da su ljudi izvan Ukrajine izgubili suosjećanje za ono što se dogodilo i nastavlja se događati ljudima u Ukrajini. Ali, intenzitet te brige i preokupacija drugim ratom u Evropi počeli su blijediti u zaleđe.

Antiratni protesti se utišali i prestali

Bučni, uzavreli antiratni protesti su prestali. Heštegovi na društvenim mrežama su nestali. Dirljive priče uplašenih ukrajinskih izbjeglica koje bježe od užasa su iščezle. Pohvala heroizma Volodimira Zelenskog i ukrajinskog otpora postala je suvišna. Rubrike mišljenje koje su prije nekoliko sedmica bile preplavljene kolumnama o značaju i implikacijama Ukrajine su utihnule, a preuzele su ih teme masovnog ubistva školaraca, “debate“ o kontroli naoružanja i oluja u vezi skandala “Partygate“ inspiriranog COVID-19. Čak su i hrabre disidente u Moskvi i šire ućutkali nasilnici među Kremljevim razbojnicima prerušeni u policiju.

Šok brutalne, nehumane blitzkrieg invazije Vladimira Putina više ne šokira. Ovaj rat se polako udaljio iz pročelja umova i srca; njegovo mjesto zauzeli su potresi nasilja protiv nedužnih na drugim mjestima. U međuvremenu je došlo proljeće, bašte traže da ih se obrađuje, a topli, primamljivi zrak poziva vani dalje od TV ekrana. Putin vidi što i ostali: zaista nastupa zamor suosjećanja. S tim u vezi, razočarenje u vezi njegove prvobitne nečuvene kalkulacije da će Ukrajina kapitulirati za nekoliko dana zamijenjeno je drugim, možda još jezivijom planom: preformulirati ruske vojne ciljeve i iskoristiti vrijeme kao prednost, pretvorivši agresiju protiv Ukrajine u rat iscrpljivanja.

To bi moglo upaliti. Nedavno je ruska vojska ostvarila neke velike strateške uspjehe, posebno u istočnoj Ukrajini. Zelenski je priznao u četvrtak da je Putinova vojska zauzela najmanje 20 posto ukrajinske teritorije, a i drugi dijelovi bi uskoro mogli pasti u šake okupatora. Čini se da se, shodno tome, “narativ“ na terenu promijenio. Priče koje razotkrivaju rane probleme ruske kampanje, debakle i očiglednu nesposobnost uglavnom su nestale. Vojni zamah je na strani Rusije. Brojevi su na ruskoj strani. Još vojnika. Još oružja. Još bombardiranja. Sve se to pretvara u više pobjeda i odlučnosti.

Narodni ustanak je dalek i apsurdan

I uprkos luckastim, izmišljenim nagađanjima da je Putin teško bolestan i da razočarani oligarsi – uznemireni utjecajem zapadnjačkih zabrana i embarga na njihove jahte, putne planove i novčanike – kuju zavjeru da svrgnu svog pokrovitelja i pomagača, ruski lider sličan Borgu ostaje na čelu, pod kontrolom, siguran i nepopustljiv i opak kao i uvijek. Čini se da je Rusija ne samo apsorbirala, već je i odbila sankcije koje su hvaljene kao “oslabljujuće“ i koje su trebale kazniti Putina i ostale i nagnati ih da se povuku. Za sada, zemlja kojoj uskraćenosti i neugodnosti nisu strane opet se prilagodila takvoj realnosti. Za sada, većina Rusa izgleda zadovoljna ne samo da tolerira iritantne posljedice Putinovih hegemonističkih ambicija u Ukrajini, već i spremna dotjerati ih do kraja.

Na Zapadu željeni narodni ustanak je dalek i apsurdan, kao što je bio i kada je invazija počela 24. februara. Dok Putin bez sumnje spremno dočekuje ovaj opasni nalet zamora suosjećanja, Zelenski ga se treba pribojavati. On zna da su  samodopadnost i zaborav neprijatelji pobjede. Ako on i Ukrajina žele opstati, onda ukrajinski predsjednik razumije da mora reći i uraditi sve što je u njegovoj moći kako bi uvjerio druge da urade sve što mogu kako bi spriječili da zamor ne preraste u samodopadnost i zaboravljanje. To bi bilo katastrofalno. Ton i držanje Zelenskog su se promijenili. Bilo je uobičajenog ispoljavanja stabilne smirenosti i pokretačkog prkosa. Pa ipak, nedavno su njegovi hitni pozivi za pomoć iz vana postali obilježeni ogorčenjem, naginjući na momente ka očaju.

Grozničavi zahtjevi Zelenskog za više odlučnosti, više sankcija, više oružja… dokaz su da Ukrajina, nakon što je otupila napredovanje Rusije, ne gubi samo na bojnom polju, već. isto tako, kap po kap, shvatanje ljudi izvan Ukrajine da treba uzvratiti istom mjerom osvajačima. Dok su predsjednici i premijeri obećali da će ostati uz njega, bez straha zbog rastuće cijene i žrtava, političar u Zelenskom, a ne vođa otpora, svjestan je koliko prevrtljivi političari znaju biti.

Umorni smo slušati i gledati o ratu

Eskalirajući ekonomski rat “milo za drago”, koji se vodi između Rusije i predsjednika i premijera koji je žele pokoriti, učinio je život znatno skupljim u Evropi i Sjevernoj Americi. Cijene hrane i plina su skočile, izazvavši porast inflacije, koja je pogodila mnogo ljudi izvan Ukrajine, koji, uglavnom, žele pomoći ljudima u Ukrajini. Koliko dugo tu dinamiku politički mogu održati predsjednici i premijeri koji moraju odgovoriti na domaće probleme i pritiske dok ispunjavaju svoje vanjskopolitčke “obaveze“ pitanje je na koje Zelenski i njegova vlada moraju obratiti pažnju. U ovom slučaju vrijeme možda nije prijatelj Zelenskog. Činjenica s kojom se Zelenski i Ukrajinci moraju suočiti je da što duže traje rat bez konačnog ishoda, veća je vjerovatnoća da će ljudi izvan Ukrajine izgubiti zanimanje za sudbinu ljudi unutar ove države.

Drugi neporecivi fenomen s kojim se Zelenski i Ukrajinci moraju suočiti je da zamor suosjećanja pojačava zamor od rata. Koliko god da je borba Ukrajine plemenita i pravedna, ljudi širom svijeta koji nosi svoje ožiljke umorni su od rata. Umorni su da slušaju o njemu. Umorni su da ga gledaju. Umorni od priče da je on nužan. Umorni su od umora od rata. Zelenski se bori na dva fronta: u domovini, gdje se suočava s regrupiranom, ako ne i preporođenom ruskom vojskom, i vani, gdje se suočava sa smanjenom pažnjom za borbu u Ukrajini. Sada, više nego ikad, Zelenski mora održati svoju nevjerovatnu volju, snagu, postojanost i maštu kako bi predvodio naciju koja treba učiniti nemoguće: poraziti Putina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.