‘Susret’ Beethovena i Malog Knindže u Novom Sadu nije incident

Fatalni susret neizgled nespojivog je slika grada poznatijeg po tamburašima nego po slavnom kompozitoru ili mrziteljskom stihoklepcu.

Dugo je glavni grad Vojvodine čekao da postane evropska prijestonica kulture, a onda mu se 'ukazao' Baja Mali Knindža, piše autor (Tanjug)

Dugo je najveći i glavni grad pokrajine Vojvodine u Srbiji (oko 300.000 stanovnika) čekao da postane evropska prijestonica kulture, a onda, kada se to “srpskoj Atini”, odnosno Novom Sadu, konačno dogodilo, u tom su se gradu susreli Ludvig van Beethoven i Baja Mali Knindža. Naravno, ne bukvalno, jer je slavni njemački kompozitor odavno preselio i sa ovozemaljskim svijetom komunicira isključivo preko svojih besmrtnih djela.

Iako je većini današnjih Novosađana poznat podatak da je prvospomenuti otac devet simfonija, od kojih je ona najpoznatija Deveta ili Oda radosti i zvanična evropska himna, dok je drugi tvorac nečega što se igra i pjeva sa obaveznim podvriskivanjem u cijelom “srpskom svetu” na tekst “Ne volim te Alija, zato što si balija, nosila je Drina 100 mudžahedina, svaki dan”, mnogi od njih ne mogu ni zamisliti kako je bilo kakvo dovođenje u vezu svjetskog muzičkog velikana sa autorom poganog nacionalističkog i ratnohuškačkog sadržaja. Nažalost, u velikoj su zabludi. Ovaj fatalni susret neizgled nespojivog nije čak ni incident, nego, naprosto, slika prilika grada mnogo poznatijeg po tamburašima sa Petrovaradina nego po Beethovenu ili Baji Malom Knindži. Sviđalo se to nekome ili ne, slika je to cijele današnje Vojvodine i Srbije…

Prijestonica kulture i(li) nacionalistička palanka

Dinko Gruhonjić bio je potpuno u pravu kada je krajem prošle godine, najavljujući 2022. godinu, u kojoj će Novi Sad i zavnično postati evropska prijestonica kulture, obrazložio zašto je i kako Novi Sad postao umjesto prijestonice kulture – nacionalistička palanka. Bilo je to mnogo prije nego što će se na Straussovom lijepom plavom Dunavu susresti veličanstveni poduhvat nazvan “Beethoven maraton”, sa izvođenjem svih njegovih devet simfonija i skandalozan događaj u novosadskoj osnovnoj školi “Vasa Stajić”, gdje je jedna učiteljica završetak školske godine đacima četvrtacima obilježila puštajuću otrovne stihove Baje Malog Knindže o Aliji (Izetbegoviću) kao baliji i njegovim ubijenim sunarodnicima koje je nosila krvava Drina.

O tome se vjerovatno ništa ne bi ni znalo da videosnimak iz škole sa šokantnim sadržajem nije procurio na društvene mreže. čiju viralnost ni izbliza nije postigao Beethoven. koji će uslijediti svega nekoliko dana kasnije. Šta se to desilo sa srednjoevropskom Neoplantom ili Ujvidekom pa raspomamljeno korona virus ubijaju tamjanom po učionicama, ili, kao ovaj put, uče djecu “pjesmama” koje se ne puštaju čak ni u kafanama koje iole drže do svog renomea, opet, ponajbolje svjedoči Gruhonjić, koji veli da mu čak ni feljton ne bi bio dovoljan da opiše sve ono zbog čega Novi Sad ne zaslužuje titulu evropske prijestonice kulture. Nije on uzalud upozorio kako je i takva nikakva kultura kojom se odlikuje današnji Novi Sad opet nekakva kultura, ali da se “treba plašiti odluke da se Novi Sad proglasi Evropskom prijestonicom kulture jer ona pomalo govori i o samoj današnjoj Evropi”.

Kako je moguće da se takve stvari dešavaju baš u gradu koji se, izgleda ne baš sasvim opravdano, diči svojom kulturnom i nacionalnom raznolikošću kao svojom trajnom i nezamjenjivom evropskom vrijednošću, međutim, nije pitanje “za million dolara”. Prije će biti da ni susret Beethovena i Baje Malog Knindže (koji treći dio svog nadimka nosi po onom medvjediću kojeg je Željko Ražnatović Arkan onomad poklonio beogradskom Zoo vrtu), i nije nikakav incident, nego precizna metafora “pravog stanja stvari”.

Zgrožen i muftija vojvođanski

Valjda zbog toga, ako se izuzmu internetske društvene mreže, skoro da i nije bilo prevelikih reakcija, pogotovo ne iz zvaničnih krugova, pogotovo ne iz Ministarstva kulture Srbije, koje je vodila nekad omiljena uzdanica Vojislava Šešelja i bivša gradonačelnica Novog Sada Maja Gojković, koju su Novosađani, pogotovo oni novokomponovani, od milja zvali “naša Maja”. Zbog toga su skoro nezapaženo prošle i riječi vojvođanskog muftije Muhameda ef. Ziljkića, koji je izjavio kako je “zgrožen da jedna učiteljica dozvoli takav propust i, umjesto da odmah reaguje, još se pridružuje veselju uz takvu pjesmu”. Kakvu poruku nam šalje takav prosvjetni radnik, da li trebamo da strahujemo za našu djecu kada ih šaljemo u školu?, zapitao se Ziljkić, ali do danas nikakav odgovor nije dobio.

Beogradski mediji prenijeli su izjavu direktorice škole Zorice Đurić, koja je ustvrdila kako je nacionalistička pjesma koja raspiruje mržnju prema Bošnjacima “puštena bez ičije saglasnosti, ali da, od buke i galame koju su učenici stvarali, niko od učitelja nije ni mogao čuti reči“. Napomenula je da niko iz školskog kolektiva ne podržava govor mržnje prema bilo kome te da niko od učitelja nikad nije ni čuo za Baju Malog Knindžu. “Nažalost, mi ne možemo uticati na to šta deca slušaju kod kuće i šta im roditelji puštaju. Zaista je u pitanju samo nemili događaj, ali apsolutno mogu da garantujem za ceo kolektiv škole da ne bi ništa slično uradili”, izjavila je Zorica Đurić.

Iako je direktorkica najprije izjavila da se sve desilo slučajno, na kraju je riješeno da se krivica ipak ispita. “Pokrenut je disciplinski postupak i, dok se on ne završi, više se nećemo oglašavati o ovom slučaju”, poručila je, ne navodeći protiv koga je sve pokrenut disciplinski postupak. Slika razdragane djece koja đuskaju uz šovinističke poruke, bez obzira na mišljenja direktorice i učiteljice koja nije pazila na času, odnosno na priredbi, brzo je obigrala regiju, uz neskriveno zgražavanje i osudu.

‘Oda radosti’ u ‘Exitovoj’ avliji

Jedna druga slika, ona sa Petrovaradina, na kojoj dva filharmonijska orkestra pred oko 7.000 ljudi izvode Odu radosti, uprkos skupo plaćenim markentiškim zahvatima, nije ni izbliza dosegnula brojku onih koji su vidjeli snimku iz osnovne škole. Anadolu Agency je uspjela već u kratkoj formi dočarati atmosferu onog boljeg i ljepšeg dijela Novog Sada, koji nije zaboravio svoju panonsku i srednjoevropsku posebnost: “Jedinstven događaj u svijetu klasične muzike ‘Beethoven maraton’ održan je danas u Novom Sadu. Beogradska i Dortmundska filharmonija naizmjenično su izvodili osam simfonija kompozitora Ludviga van Beethovena tokom cijelog dana, dok je veliko finale na Petrovaradinskoj tvrđavi bilo zajedničko izvođenje Devete simfonije i njene kulminacije Ode radosti.”

Ne samo zbog toga, treba i ovom prigodom spomenuti idejnog tvorca projekta, dirigenta Gabrijela Felca, koji je, počevši od 10:00 sati prije podne, dirigovao dvjema fiharmonijama na pet koncerata, koji su obuhvatili svih devet Beethovenovih simfonija. Prvih osam izvedeno je u Gradskoj koncertnoj dvorani, a Deveta na Petrovaradinu. Felc je kazao da je “Beethoven maraton“ rezultat velikog rada i saradnje Beogradske i Dortmundske filharmonije te da su dvije filharmonije nastupile 19. juna u Dortmundu, dok je veliko finale saradnje krunisano u Novom Sadu. “Iako je imao komercijalni naziv, ovaj maraton je izazov – kako fizički, tako i intelektualni. Nije lako, jer se radi o pet koncerata. Ali, u ovom programu najvažniji je Beethoven. On je genijalan, univerzalan, filozofski, muzički čovek. I on je u centru ovog projekta“, izjavio je Felc i dodao kako je vrlo sretan što je dobio priliku da učestvuje u muzičkom spektaklu.

Direktor Fondacije “Novi Sad – Evropska prestonica kulture” Nemanja Milenković je izjavio kako se radi o “podvigu vrednom pažnje na svetskom nivou. Koncert je postavio nove standarde, ovo je dugo planirano, produkcijski, programski i umetnički je veoma zahtevno, ali je važno da imamo novu publiku, koja puni svaki koncert, što čini da kultura zaista bude i postane način života“, rekao je Milenković. Poslije svega, pogriješiće svi koji kaže da je “Tvrđava mira” u Evropi prepoznatljiva samo kao “Exitova” avlija, u kojoj, barem do sada, nikad nije gostovao Baja Mali Knindža, i tako treba i ostati. Problem nije ni u Knindži, nego u učiteljicama, koje, nažalost, nikad ne slušaju ni Beethovena, čast izuzecima, niti posjećuju muzički festival “Exit”.

Učiteljice koje malo čitaju

Kako se stiglo dotle da učiteljice u školama propagiraju rituale koji se nikako ne bi mogli podvesti pod obrazovne kategorije, svakako bi se moglo mnogo bolje razumjeti kada bi malo više vremena posvetile čitanju onoga što su napisali njihovi znameniti sugrađani, kao što su, naprimjer, Aleksandar Tišma, Laslo Vegel, Teofil Pančić, ili, zašto da ne?, Đorđe Balašević. Što se, naravno, ne odnosi samo na učiteljice, i ne samo novosadske. Tek tada bismo, svi skupa, ovaj fiktivni, ali i suviše stvarni susret velikog Beethovena i Baje Malog Knindže u Novom Sadu u potpunosti razumjeli kao rezultat, blago rečeno, pogrešnih odluka i procjena započetih baš u Novom Sadu s “Jogurt revolucijom”, kada su se, kako se to u Vojvodini odavno počelo kazivati dosjetkom, “došli divlji i otjerali pitome”.

Ne bi zgoreg bilo podsjetiti se još jednom mudrih riječi spomenutog muftije vojvođanskog, koji je lično prisustvovao priredbi u osnovnoj školi “Ivo Lola Ribar”. “Prvaci I-4 priredili su prelijep program, gdje je moj Kerim bio centralna figura, jer su ga svi jedva dočekali i iskreno zagrlili kada se pojavio nakon dužeg odsustva iz škole zbog bolesti. Ali, zato ta djeca imaju divnu učiteljicu Danicu Grujić. Ovu situaciju koja nam se desila smatram ispadom pojedinaca, jer je većina prosvjetnih radnika divna i jako vode računa o svakom djetetu bez obzira na to koje je vjere ili nacije. Zato pozivam Ministarstvo prosvjete i sve druge pokrajinske i gradske institucije da povodom ovog slučaja preduzmu adekvatne mjere kako se Bošnjaci i druge manjine ne bi nikako osećali ugroženim”, rekao je muftija Ziljkić.

Nešto vojvođanskije i novosadskije i univerzalno ljudskije odavno nisam pročitao, pa je sasvim nepotrebno bilo šta dodavati. Aferim, muftija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera