Beskrajna izraelska okupacija

Palestinci protetuju pred službenicima izraelske granične policije u gradu Yatta na okupiranoj Zapadnoj obali (EPA)

U pedesetpet godina otkako je na snazi izraelska okupacija palestinske zemlje, desile su se dvije intifade, četiri rata u Gazi i dugi niz neuspjelih nastojanja da se ispregovara dvodržavno rješenje koje bi se grubo pridržavalo izraelskih granica od prije 1967. Situacija bi zaista mogla biti beznadežna kako i izgleda.

Nepopustljivost na obje strane – koju nijedan američki predsjednik nije uspio prevazići, iako je doslovno svaki od Šestodnevnog rata to pokušao – nas je dovela do ove tačke. Iako su Palestinci ponekad prihvatali međunarodnu diplomatiju, oni su također bili uključeni u periode tvrdog otpora. Palestinci su ti koji su osujetili dvije obećavajuće mirovne inicijative, predvođene izraelskim vladama okrenutim ka budućnosti Ehuda Baraka i Ehuda Olmerta.

Ako se uzme u obzir sentiment koji vlada u Izraelu danas, možda im se neće pružiti sljedeća prilika. Sa svakim neuspjelim mirovnim procesom, obećanje mira je gubilo svoju potentnost kao mobilizirajući pokret u Izraelu. U međuvremenu je Izrael postepeno pojačao kontrolu nad okupiranom teritorijama, bez doslovno ikakvih negativnih međunarodnih reakcija. Izgleda da su čak i arapske države, od kojih je njih šest normaliziralo odnose sa Izraelom, postale ravnodušne spram agonije Palestinaca.

Radikalizacija izraela

Sve je ovo povuklo izraelske birače radikalno udesno, ostavivši izraelski mirovni kamp demoraliziranim i slabim. Religijsko-nacionalistički blok koji predvodi bivši premijer Benjamin Netanyahu sada predstavlja većinu Izraelaca. Koliko god Netanyahu bio ultradesničar, on je praktično ljevičar kada se uporedi sa desecima hiljada radikalnih jevrejskih nacionalista koji su marširali kroz jerusalemsku muslimansku četvrt na Dan Jerusalema prošli mjesec mašući izraelskim zastavama i ponavljajući nasilne i islamofobne uzvike poput „smrt Arapima“ i napadajući Palestince.

Kada su se Alžirci pobunili protiv francuskih okupatora u jednom od najbrutalnijih antikolonijalnih ratova u eri nakon 1945, filozof Jean-Paul Sartre je napisao: „To nije njihovo nasilje, već naše, koje se okreće protiv sebe“. Francuzi su zapravo nasilje koje se čini u njihovo ime smatrali tako odvratnim da je 75 posto njih glasalo da se Alžiru odobri nezavisnost na referendumu 1961.

Sličan sentiment teško je razaznati u Izraelu. Naprotiv, narodna podrška za borbu vojske protiv „palestinskog terorizma“ je preplavljujuća.

Izrael je, bez sumnje, doprinio svojim udjelom masovnih demonstracija u znak podrške mirovnom sporazumu, sa pokretima poput Žena u crnom, koji su još dominantni. Izraelske nevladine organizacije kao što su B’Tselem, Peace Now i Breaking the Silence naporno rade na tome da upozore izraelsko društvo na grijehe okupacije. Zajedničke izraelsko-palestinske organizacije, poput onih koji spajaju članove porodica stradalih u sukobu, rade sjajan posao.

No, nijedno od ovih nastojanja nije imalo transformativni efekat na mirovni proces. To je u oštrom kontrastu sa iskustvom u Sjevernoj Irskoj tokom sjevernoirskog sukoba, kada su punktovi, pretresi kuća, uvredljiv jezik, ucjene, premlaćivanja i nasumična hapšenja bili standardna praksa baš kao što su danas u okupiranim palestinskim teritorijama.

Pritisak civilnog društva

U Sjevernoj Irskoj, pritisak grupa civilnog društva i nevladinih organizacija vremenom je natjerao sigurnosne snage da ukinu uvredljive prakse, poboljšaju svoje procese regrutovanja, i uvedu obuku za nošenje sa tenzijama unutar zajednice. Put za mir u Sjevernoj Irskoj utrlo je većinom mobilizirano civilno društvo.

U Izraelu, međutim, samo Vrhovni sud stoji između vojske i lošijeg ponašanja. Razlog je izgleda u prirodi sukoba. Alžirski rat za nezavisnost bio je antikolonijalna borba koja se odvijala daleko od francuskih obala. A sjevernoirski sukob se sveo na unutarzajednički rascjep, koji je bilo moguće riješiti kroz razoružanje i podjelu moći.

Izraelsko-palestinski sukob je, za razliku od tog, egzistencijalni. Pitanje gdje iscrtati granice nije čisto praktično; ono ima duboki religijski i kulturološki značaj. Za Palestince, Izrael je okupatorska sila, koja udara na njihovo pravo na samoopredjeljenje; ali to je također njihova domovina. A za sada dominantnu izraelsku desnicu, okupirane teritorije su kolijevka jevrejske biblijske civilizacije.

Boreći se za istu zemlju, ove dvije strane pozivaju na bezuslovno isključenje, pa čak i uništenje, onog drugog. To može objasniti njihov žar da izmijene demografsku ravnotežu – Izrael kroz jevrejsku imigraciju i širenje naselja, a Palestinci insistiranjem na „pravu na povratak“ za sve izbjeglice. Yasser Arafat, pokojni osnivač Palestinske oslobodilačke organizacije, jednom prilikom je maternicu palestinske žene nazvao svojim „najsnažnijim oružjem“ protiv Izraela, jer će dati Palestincima demografsku prednost na okupiranim teritorijama.

Sve i kada bi Izrael pristupio kreiranju palestinske države, mogao bi se i dalje suočavati sa prijetnjama po svoj opstanak. Ipak, Palestina ne bi bila smještena daleko od njegovih granica, kao što je Alžir bio od Francuske.

Šta ako radikalna islamistička grupa dođe na vlast u Palestini i ospori mirovni sporazum? Šta ako je izgradnja države posustala ili propala, što bi izazvalo rastuću nestabilnost na pragu Izraela? Ili šta ako Palestina postane predstraža neprijateljske strane sile? Već su Hamas i Hezbollah – uz snažnu pomoć Irana – pretvorili Gazu, odnosno južni Liban, u lansirne rampe za rakete koje ciljaju izraelsku teritoriju.

Pedesetpet godina nakon što je Izrael počeo okupirati palestinsku zemlju, teže je nego ikad zamisliti izlaz. Sjeme dvodržavnog rješenja koje su posijali vizionarski lideri na obje strane nije zaživjelo. Sve što ostaje je fatalističko prihvatanje nerješivosti sukoba. I za okupatora i za okupirane, budućnost je turobna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate