Srbija između kreketanja i krokodila

‘Vijesti su samo tamjan kojim se blagosiljaju predsednikovi potezi’, tako govore medijski urednici u Rusiji, tako se uređuje i informisanje u Srbiji.

Propagandna mašinerija u današnjem svijetu ima jednu zajedničku funkciju, piše autorica (EPA)

Ne bi da kažu o čemu se zapravo radi, koliko i šta su kome dužni i šta su obećali, pa su prešli na neke bizarne propovedi. Ponekad zaliče na izvitoperenog Ezopa, vaskrslog u naprednjačkoj Srbiji. Hteli bi da nam prikažu svoje napore kao neku basnu u kojoj mudrost pobeđuje podmukle zamke koje su pred Srbijom postavljene. Ali iz te naprednjačke alegorije proizilazi uvek jedno jedino naravoučenije: ma koja zver da zareži, ma koje čudovište da nam se privuče, ma koji krokodil da se priprema u napad, Srbija ima uvek rešenje i spas. A to je… (tri sekunde pauze, radi napetosti)…Vučić!

Sve nas je na početku svoje priče iznenadio narodni poslanik Bratislav Jugović (SNS) kada je, za razliku od mnogih drugih naprednjaka, pristao da gostuje na jednoj opozicionoj televiziji. (Ne)pisani običaj je da pripadnici vladajuće partije odbijaju da uživo učestvuju u emisijama na “tajkunskim medijima”.

Jugović je, međutim, izuzetak. Činilo se da će nam najzad saopštiti plan za izlaz iz ove situacije, u vezi sa odugovlačenjem Srbije da odlučnije osudi agresiju Rusije na Ukrajinu.

Hoćemo li uvesti sankcije Rusiji kako to zahteva od nas Evropska unija kojoj strateški težimo, čijoj geografiji pripadamo i čije vrednosti pokušavamo da prihvatimo još od početka ovog veka.

“U naredna dva meseca moraćemo da progutamo žabu… ko ne guta žabe, gutaće krokodile”, počeo je Jugović.

Što da ne?

Ukusne žablje batačiće jela sam u kineskim restoranima po Evropi, čak i u Pekingu dok sam tamo živela. Prijale su mi mnogo više nego prženi skakavci, ili pečene svilene bube…. Ali ako im Vučić to preporuči, naprednjaci nemaju druge nego da pristanu i na žabe.

Decenijama im se indukuje doktrina o patriotizmu: ako si rodoljub moraš obožavati Putina, i kad je agresor i kad vodi krvavi rat, čak i kad se poziva na Kosovo da bi anektirao Ukrajinu. “Kad može Kosovo, može i Krim”, izgovorio je još pre osam godina predsednik Rusije, ali branioci “srca Srbije” su mu i to zaboravili, mada ih on ovih dana uporno podseća da će za proširenje Ruskog sveta zgaziti teritorijalni suverenitet Ukrajine – silom.

Od izbora je u Srbiji prošlo još malo pa dva meseca, kladionice rade na prazno, nema naznaka ko će biti u novoj vladi, a ko će da ispadne. Nema još ni parlamenta. Kako onda da znamo da li je žaba prokremljska, a krokodil Evropljanin ili obrnuto.

Eh kako sam bila naivna. Učinilo mi se se da sam shvatila Ezopovski jezik iz priče nrodnog poslanika Bratislava Jugovića. U naredna dva meseca treba da “progutamo žabu”, to jest da uvedemo sankcije agresoru. Da ne bi još kasnije morali da gutamo desetostruko veću i krvoločniju životinju odnosno krokodila. Odnosno da nam EU krokodil uvede sankcije.

Ali prevarila sam se: čak se i alegorije (naprednjačke) svode uvek na jedno te isto naravoučenije: Mi ne znamo šta je žaba, a šta je krokodil dok nam to ne protumači Vučić, objasnio nam je ovaj naprednjak. Ne znamo da li je uvođenje sankcija Rusiji – žaba… ili krokodil.

Pa ko će da nam objasni šta je šta u ovom evolutivnom ciklusu.

Ko drugi, nego Vučić. Tako je to: u naprednjačkoj vrtešci centar sveta je Vučić

Nema tu stida, principi su u pitanju: Vučić je naš Darwin, šef srpske kuhinje sa najvećim brojem Michelin zvezdica, naša vasiona, naša aksioma i zaključak, naše ogledalo i… naš izbor.

Izabrani predsednik nam do daljnjeg, možda i do sudnjeg dana, neće otkriti iz kojih hranljivih materija proizilaze njegovi hirovi. Jer posle cele priče o žabi i krokodilu, gde bi gutanje vodozemaca ili krvoločnih gmizavaca trebalo da simbolizuju neke ljudske i društvene oprečnosti, Jugović predaje palicu, kome drugom nego… Vučiću. Ne samo da ne znamo šta ćemo jesti i čime ćemo se grejati ove zime, već nam neće biti jasno ni ko stvarno krekeće, a ko podmuklo vreba iz nekih muljevitih voda.

Rat bukti, malo-malo pa se iz Moskve pripreti i nuklearnom pečurkom, Evropa je preplavljena izbeglicama, a Vučiću je “najteže” zato što je jedini “principijalan”.

Koliko juče je izjavio: “Srbija će se što duže boriti da ne uvede sankcije Rusiji”. Čitaj: Borićemo se što duže da ne osudimo bombardovanje, razaranje gradova, proterivanje stanovništva, ubijanje dece i silovanje žena!

A kad bi uveli sankcije Rusiji, živeli bi desetostruko bolje, reče još Vučić. Pa zašto se onda prenemažeš centru našeg Sunčevog sistema.

Ali onda opet Vučić se obrće oko sopstvene ose pa kaže: Leto će brzo proći, a “onda nam sledi najteže vreme od 1944. do danas”.

Ostaje nam da uzalud  odgonetamo neodgonetljivu zagonetku.

Ništa nije istina i sve je moguće

Ima pojedinaca koji se pitaju kako je moguće da i u ovim okolnostima većina Rusa podržava ratni pohod na Ukrajinu? Mnogi su se u svetu i kod nas čudili kako je moguće da je većinska Srbija podržavala zločine koje je u njeno ime počinio režim Slobodana Miloševića. I kako smo došli do toga da u Srbiji domoljubci više veruju Putinu i Vučiću nego sopstvenim očima i sopstvenoj egzistenciji.

Kakva je to mašina mogla da samelje saosećanje sa žrtvama rata? U čemu je naša srpska duša tako slična sa ruskom? Da li je moguće da slovenačko, slovačko, makedonsko, poljsko… ili ukrajinsko srce kuca u ritmu sa germanima, anglosaksoncima, Špancima i ostalim evropskim nacijama, dok srpski otkucaji zavise od bajpasa sa Kremljom.

Nikad nije umesno praviti pojednostavljena poređenja, ali propagandna mašinerija u današnjem svetu imaju jednu zajedničku funkciju. Da uključe centrifugu, razbiju razum i iscede mozak na periferiju čovekovog “Ja”.

Među novijim knjigama o propagandnim tehnikama i posledicama na društvo vredi pročitati Ništa nije istina i sve je moguće (srpski prevod 2015. Laguna). Autor Peter Pomerantsov rođen je u Sovjetskom Savezu (Kijev, 1977). U London je stigao kao dete sa roditeljima koji su prebegli iz SSSR-a, a posle pada Berlinskog zida prvu deceniju 21. veka u Moskvi je radio na ruskoj televiziji.

Glavni zadatak političkog programa Kremlja je da preko medija generiše konfuziju, kontradikciju i što više besmislica, ocenjuje Pomerancev u knjizi koja je izašla još pre osam godina, ali se danas mnogo više citira nego dok je bila “sveža”.

Propaganda više nema cilj da svojim parolama sakrije istinu od građanstva. U Rusiji, cilj Kremlja je da se pokaže da istina ne postoji. Tako se širi neverica i postiže politička pasivnost. Gledajući rusku TV, kaže  Pomerantsov u svojoj knjizi, režim “ujutru izgleda kao oligarhija, popodne kao demokratija, u vreme večere kao monarhija, a pred spavanje kao totalitarna država”.

Situacije opisane u knjizi Ništa nije istina i sve je moguće u potpunosti opravdavaju naslov ovog bestselera:

“Na čelu stola sedeo je jedan od najpoznatijih voditelja političkih pričaonica u zemlji. Čovek je omalen i govori brzo glasom promuklim od dima: Svi znamo da neće biti nikakve stvarne politike. Ali ipak moramo našim gledaocima da prikažemo kako se nešto dešava. Moramo sve vreme da ih zabavljamo. Politika mora da deluje… kao film.

Novi Kremlj, objašnjava Pomerantsev, neće ponoviti greške starog SSSR-a. Nikad neće dopustiti da televizija postane dosadna. Naprotiv zadatak produkcije u Novoj Rusiji je da se napravi “sinteza sovjetske kontrole sa zapadnom zabavom, da se spoji šou biznis sa propagandom , i rejting sa autoritarizmom”.

Vučiću, šta bi sa indeksom u sportskoj školi?

A u središtu tog velikog blještavog realityja je predsednik lično, stvoren ni od koga, koji se urnebesnom brzinom transformiše u razne uloge: vojnika, doktora, advokata, poslovnog čoveka, špijuna, cara, supermena…

Tako i Vučić, uvek se na ružičastoj televiziji, usred farme, prekida program da bi se on uživo javio; jednom u duksu kao dobavljač miliona vakcina, drugi put iz Dubaija da nas obavesti o poslovnim poduhvatima, jedne noći se javio iz New Yorka da nam saopšti kako je obišao zatvorene knjižare, sada se jada kako ne spava jer radi za dobro Srbije, on je naš šef diplomatije, najbolji lekar, građevinac, esteta, umetnički kritičar, sudija tužilac i branilac, spasilac… jednog dana je roštiljdžija, drugog je diplomata, trećeg izigrava doktora specijalistu, četvrtog građevinca, šestog je posvećeni otac, sedmog se skrušeno krsti sa popovima…

Ne znam šta bi sa njegovim ispitima u visokoj sportskoj školi za trenere. Brucoš je postao još pre dve godine. Svejedno koju ulogu igra, u ovom realityju svita je uvek uz njega da sa odobravanjem klima glavom i zadivljeno guta svaku njegovu reč.

“Vesti su tamjan kojim blagosiljamo Putinove poteze i činimo ga predsednikom, vole da kažu TV producenti i politički tehnolozi”, otkriva Pomerantsev.

A u srpskim državnim medijima i prorežimskim tabloidima na isti način su se godinama kadili i blagosiljali obojica: i Putin i Vučić. Pojedini analitičari računaju čak da bi jedino Putin, ako bi se kandidovao na srpskim izborima, uspeo da pobedi čak i Vučića. Sve je moguće kad ništa nije istina, što u stvari kaže i Pomerantsev, ako se obrne red reči u naslovu njegove knjige.

“Kako su se nizale moje godine u Rusiji… potreba za sejanjem panike i straha postajala je sve preča. Razboritost je bila isključena. A udarne termine zauzeli su kultovi naklonjeni Kremlju i huškači na mržnju sa zadatkom da drže naciju u stanju transa i odvlače joj pažnju” piše autor.

Sejanje panike i straha? Pre dve godine Vučić je poručio penzionerima da će nam groblja u Beogradu biti mala da sahrane sva tela… Samo ako izađu na sat iz kuće. Ovih dana nam on i tabloidi dramatično najavljuju nuklearni rat.

A sve to odvlači pažnju od pitanja sa početka ovog teksta: Da li je Evropa postala krokodil ili te zaglušujuće eksplozije po Ukrajini, srpske uši čuju kao prijatno kreketanje. Jadan je i Ezop. Jer ovde nema načina da se prepozna nijedno naravoučenije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera