Bursać: ‘Quo vadis Aida’ nikad na trovačkom RTS-u!

Aleksandar Vučića i njegov režim u Srbiji ne dozvoljavaju javno prikazivanje filma koji govori o genocidu u Srebrenici.

Film o genocidu u Srebrenici 'Quo vadis, Aida' rediteljke Jasmile Žbanić višestruko je nagrađivani film o genocidu u Srebrenici (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kako riječi i rečenice bole kad su istinite, a naša i svjetska rediteljka Jasmila Žbanić, kazala je nedavno u intrervjuu za novosadsku “Autonomiju“ sljedeću rečenicu:

“Znam samo da nikad ne bih mogla da živim u državi u kojoj se o prikazivanju jednog filma pita predsednik države…“

Država kao Vučićevo vlasništvo

Naravno, Jasmila je jasno aludirala na njen film “Quo vadis Aida“ i na Vučića i njegov režim u Srbiji sa druge strane, koji ne dozvoljavaju javno prikazivanje filma.

Najjednostavnije rečeno, u Srbiji se za sve pod svodom te zemlje pita Aleksandar Vučić, pa čak i za ispašu pčela kako je to komično primijetio naš proslavljeni glumac Emir Hadžihafizbegović.

I to je istina.

To je stanje stvari u zemlji, koja ne da se nije suočila sa prošlošću, nego tu prošlost, a posebno genocid u Srebrenici lomi preko povijesti, silujući istu i stvarajući negatorstvo, pa trijumfalizam, a u najradikalnijiim slojevima društa i zazivanje novog genocida, onom famoznom četničkom popevkom “Genocid nije bio, dabogda se tri puta ponovio“.

I to stanje stvari, Jasmila je dijagnostifikovala vrlo lako i jednostavno. Jednom rečenicom kazala je ono što svi na svijetu vide. A oni koji ovo “ne vide“ ili su potkapacitirani ili su dio lažljivog Vučićevog sistema.

Rediteljka Jasmila Žbanić je potom pojasnila da joj je u razgovorima oko mogućnosti prikazivanja njenog filma “Quo vadis, Aida” na Radio televiziji Srbije neformalno kazano da bi o tome prethodno morali da se konsultuju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Navela je da je njoj “to neshvatljivo”, te zapitala “zašto o tome treba da se pita predsjednik države…?, a sve je prenio vojvođanski portal Autonomija.

Jasmila Žbanić je kazala žalosnu, a suštu istinu o stanju stvari u Srbiji, a koje se prelamaju direktno preko RTS-a i posredno i preko njenog filma, ovjenčanog (između ostalog) i titulom najboljeg evropskog filma za prošlu godinu. Znamo svi, film je to koji je bio u najužem izboru za američkog “Oskara“.

U glavama je sve isto kao i u julu 1995.

Pa kako je moguće da jedno takvo, van svake sumnje remek-djelo, ne bude prikazano u zemlji koja je logistički i ideološkii stoji iza agresije, zločina i samog genocida u konačnici?

Pa tako što politika i politike koje ideološki stoje iza genocidnih izvođača radova i danas vladaju Srbijom. Od profesionalnog nosača gajbi ratnom zločincu Vojislavu Šešelju, a koji se zove Aleksandar Vučić, preko posilnih Slobodana Milošević i Mire Marković, a to su Vulin i Dačić.

Frapantno je kako su isti akteri na pozicijama moći, zapravo na pozicijama uvećane moći u odnosu na jul 1995.

I ko god očekivao da su se promijenili – nisu. Naprotiv, preko svojih oruđa poput RTS-a inficirali su narod još žešće, još jače i još dublje virusom ultranacionalizma i neonacizma, gdje se iscjeliteljski film “Quo Vadids Aida“ vidi, pazite sad kao “pamflet“, “smeće“ ili “ratno huškanje“. A Jasmilin je film, sušta suprotnost od svega navedenog. To je film istine, to je film pomirenja, film praštanja, film katarze, nenasilja, dubokog emotivnog čišćenja, ali i film introspekcijskog sagledavanja i priznavanja grijeha.

Po uslovom, naravo, da ste film pogledali.

Kao javno prikazano ostvarenje, film se mogao pogledati samo u Novom Pazaru i djelomično u Novom Sadu. Za ostale je film zabranjen, ne samo u kinima nego, kako vidimo (do sada) i na Javnom servisu Srbije, koji građani finansiraju.

Pogotovo tamo.

Pa onda zvuči nemušto i licemjerno saopštenje tog istog RTS-a, u kome stoji da o prikazivanju filma “Quo vadis, Aida“ ne odlučuju ni Žbanić, ni Vučić.

Zločinac Šljivančanin može javno, a ”Aida“ ne može

Baš divno! Po ko su onda “odgovorni“ koji odlučuju o prikazivanju filma, preciznije o njegovom neprikazivanju? Ljudski je izaći u javnost i imenom i prezimenom stati iza odluke. Umjesto što se bave mahalanjem, čelni ljudi RTS-a bi trebali da preispitaju svoj potpuno submisivni položaj u odnosu na Vučića i da konstatuju kako ne smiju povući niti jedan regler u režiji bez njegovog amina, a kamo li da emituju Jasmilin film.

Ali to jeste žalosno stanje Srbije, koja ja (p)ostala sigurna kuća za ratne zločince, i u kojoj taj isti film “Quo vadis Aida“ komentariše, posve javno u medijima, primjerice, ratni zločinac Veselin Šljivančanin. Eto, ratni zločinac Šljivančanin može javno napljuvavati Jasmilin film, ali isti se ne može na javnom servisu prikazati.

Na koncu, postoji najjednostavniji mogući recept da se demantuje Jasmila Žabnić- eto neka se prikaže njen film na RTS-u i riješena stvar.

Na koncu, to više nije problem Jasmile Žbanić, zapravo nije nikako njen. Ona je svjetska rediteljka sa silnim poslovima i obavezama diljem globusa. To je problem države Srbije, njenih vlasti i odnosa prema građanima, koji tonu sve dublje i dublje u ambis negiranja činjenica.

Ovdje je važno  napomenuti da se sa političke scene u Srbiji niko ozbiljniije nije bavio RTS-ovim neprikazivanjem filma osim Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka. Ostali tihuju ili imaju “prečeg posla“ u zajedničkom poricanju.

Evo pogledajte samo Dimtirja Vojnova, scenariste i filmskog kritičara, koji bi trebao da bude  “glas razuma“ u toj i takvoj Srbiji. Umjesto toga, on kaže:

“Svaki novi nastup Jasmile Žbanić čini da prikazivanje filma ‘Quo vadis, Aida?’ na RTS-u bude sve dalje?!?!

Ili kako u rukavicama kazati da si protiv emitovanja filma, a da to ne kažeš direktno. Ovo je licemjerje na kub. Zar stvarno Vojnov misli da se Jasmila Žabnić priprema po cijele dane da javno nastupa i priča nešto o Srbiji ili RTS-u?

To je važno ili bi trebalo biti važno građanima Srbije sa pratećim vlastima.

Ali nije, da se ne lažemo.

Građani Srbije (ogromna većina) su sa ovim vlastima spremni na linč i političko kažnjavanje svakog onog koji bi istinu upalio kao krijesnicu među njima. Čast i naklon izuzecima.

Pa tako mjesto zaključka treba samo citirati riječi proslavljene rediteljice, koje je napisala odgovarajući na bizarno pismo RTS-a:

“Simbolički, rat će biti gotov kada javni servis RTS-a prestane biti u službi ratno-huškačke propagande. Građani Srbije, a posebno mladi ljudi, koji zahvaljujući RTS-u pojma nemaju o tome šta se događalo, treba da znaju za zločine sa kojima oni nemaju ništa jer se nisu tada ni rodili. Zločinci koji su to počinili kriju se iza njih i nastoje da ono što su radili pretvore u kolektivnu krivicu. RTS im u tome pomaže“.

Ima li nekome nešto nejasno?

Dakle, ponavljam RTS treba da prikaže film ne zbog Jasmile Žbanić, nego zbog djece Srbije, zbog mladosti koja ne zna šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini, zbog onih starijih koji znaju šta je bilo, a koji negiraju i poriču istinu o genocidu, a najviše zbog samog sebe, jer je taj RTS bio i ostao trovački medijski mehanizam Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera