Američka ekonomija: Osvrt na Johnsonovo vrijeme da bi se shvatilo današnje

Šta se dešava s američkom ekonomijom?

Doživljava li procvat? Radnih mjesta je više, plate su porasle, potrošnja je visoka.

Ili je na ivici katastrofe? Kriptovaluta je pala, berze su u padu, tržište nekretninama usporava. Inflacija je porasla i Federalne rezerve bi mogle uskočiti da je kontrolišu. To obično sve ruši.

Zbunjujuće je, u najmanju ruku.

Najbolji način za procjenu stanja ekonomije nije kroz teoriju već kroz historijske usporedbe. Za razliku od teorije, historija je činjenična. Teorija je izbor teoretičara.

Današnja situacija najviše liči na kasne 1960-e, vrijeme na prelazu između Lyndona Johnsona i Richarda Nixona.

Evo i zašto.

Najznačajnija ekonomska politika Donalda Trumpa bila je smanjenje poreza, prvestveno za bogate. Tome smo svjedočili pet puta u proteklih 100 godina.

Četiri puta – 1920-ih, 1980-ih, relativno manja verzija krajem 1990-ih i 2000-ih – isti obrazac se desio: smanjenje poreza, prvenstveno za bogate. Nagli rast. Bogatstvo se povećava na vrhu, što se pretvara u niz finansijskih balona. Baloni pucaju. Krah, praćen recesijom ili depresijom.

U sva četiri navrata, stvarno finansijsko zdravlje uslijedilo je tek nakon poništavanja tih poreznih politika.

Postojao je jedan izuzetak. Desio se za vrijeme Johnsona.

SAD ima „granične“ stope poreza na dohodak. Zamislite tortu sa slojevima. Vlada uzima odvojene zalogaje svakog sloja. Najmanje sa dna, najveće sa vrha.

Od 1944. do 1964, sav prihod veći od 200.000 dolara bio je oporezovan sa 90 posto. Ili nešto više. U 1964, ta stopa je važila za sav prihod veći od 1,9 miliona u današnjim dolarima. Johnson je gornju graničnu stopu – ta je važna – smanjio sa 90 na 70 posto. Ako potražite taj primjer, on je gotovo uvijek naveden pod „Kennedyjevi poreski rezovi“.  Razlog je taj što ljudi koji vole i dive se poreskim rezovima žele to pripisati Kennedyju, a ne vole pripisivati pozitivne zasluge Johnsonu za bilo šta. Njihovo opravdanje je to da je Kennedy „spomenuo“ da je to napravio. Ali kao i sa većim dijelom ostale Kennedyjeve mitologije, Johnson je taj koji je to zaista uradio.

Nakon Johnsonovog smanjenja poreza, nastupio je nagli rast. Ali nije prerastao u balon. Nije bilo kraha. Nije bilo recesije ili depresije. Zašto su Johnsonova smanjenja poreza imala drugačiji rezultat od ostalih? I šta to znači za efekat Trumpovih smanjenja danas?

Sva druga smanjenja poreza izvršili su ljudi stava „tržišta su dobra, vlada je loša“. Te poreske rezove pratili su rezovi u potrošnji vlade i ukidanju vladine podrške za srednju i niže klase. Svi benefiti su išli, u ubrzanom obliku, onima na vrhu. Budući da je koncentracija uloženog novca premašila sposobnost društva da kupuje ono što bi taj novac proizveo ukoliko bi bio usmjeren na proizvodnju stvari, taj novac je krenuo putem ulaganja u samog sebe. U finansije. U različitim oblicima – dionice, roba, nekretnine, potrošački krediti i finansijski instrumenti. To možete posmatrati kao koncentrate inflacije. Nagli rast se pretvara u balone. Baloni pucaju.

Johnson je bio tip osobe koja smatra da je „vlada dobra, da mnoge stvari radi bolje od tržišta“. On je uveo smanjenja poreza kako bi dobio podršku za stvari koje je zaista želio: veliku potrošnju na srednju klasu, radnike i siromašne kako bi izgradio „Veliko društvo“. Zdravstveni programi kao što su Medicare, Medicaid, program pomoći siromašnoj djeci Head Start, Naconalna fondacija za umjetnosti, PBS, rat protiv siromaštva, javno obrazovanje, smještaj i još mnogo toga. Osim tog, imao je i rat u Vijetnamu. Na rat se obično gleda kao na nešto negativno. Ali historijska činjenica, za SAD, je ta da su ratovi obično sjajni za ekonomiju. Oni donose puno zaposlenje. Posebno za inače problematičnu grupu – mladiće. Ratovi također traže i omogućavaju mnogo vladine potrošnje na nauku, tehnologiju, proizvodnju, prevoz i usluge. Johnsonova potrošnja na program Veliko društvo i rat bili su protuteža za povećanje bogatstva na vrhu. To je najbliži historijski presedan za trenutne uslove.

Ovaj put su stvari podijeljne. Trump je uveo smanjenja poreza, a Biden se pobrinuo za potrošnju.

COVID-19, koji povezuje ove dvije administracije, stvara zabunu. Izgleda da je to uzrok kraha 2020. To je, zapravo, bila greška. Smanjenje poreza je ostalo na snazi. Koncentracija kapitala se nastavila. Baloni – berza, tržište nekretnina, finansijske kreacije kao što su kriptovalute – nastavili su rast. Sada drhte.

COVID-19 je također omogućio Bidenu da troši. Ali republikanska posvećenost propasti vlade bila je tako snažna, a demokratska većina tako tanka da je jedna osoba mogla osujetiti Bidenov ambiciozni plan. I Joe Manchin je to i učinio.

COVID-19 je imao moć da otvori prostor za veliku vladinu akciju. Ruska invazija na Ukrajinu također dozvoljava potrošnju. Gotovo je nemoguće reći koliko, ali veliki dio tog se vraća kroz plaćanja za američke vojne zalihe i usluge.

Pa ipak, ako se poreski rezovi nastave, izazvat će veliki krah. Već vidimo podrhtavanja koja to signaliziraju. Ukoliko se potrošnja nastavi, međutim, usporit će taj proces, ublažiti ga i ubrzati oporavak. Ukoliko dođe do kraha, najgore što možete uraditi je smanjiti potrošnju. Fantazija o štednji je veliki razlog zašto je Velika recesija bila „velika“ umjesto „umjerena“ ili „normalna“. Velika tajna – iako je vidljiva svima i dostupna nakon nekoliko sati istraživanja koje svako može provesti od kuće – je da potpuni oporavak dolazi, kao historijska činjenica, tek nakon što se ukinu poreski rezovi koji su izazvali krah.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.