Američki rat u Ukrajini (1): Priprema za bitku

Zašto je SAD pooštrio svoju retoriku, mobilizirao i okupio saveznike i partnere oko sebe i usmjerio se na to da ponizi predsjednika Putina?

Biden i Putin: Prošlo je 100 dana od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara, u kojoj je do sada stradalo više od 46.000 ljudi (Arhiva)

Prošlo je 100 dana od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. februara, u kojoj je do sada stradalo više od 46.000 ljudi, a 13.000 ih je ranjeno. Uništeno je više od 2.200 zgrada, a materijalna šteta se procjenjuje na više od 600 milijardi dolara. Prognano je i raseljeno oko 14 miliona ljudi, odnosno oko trećine prijeratnog stanovništva koje je iznosilo oko 44 miliona.

Svijet pomno prati svakodnevne informacije o ratu u medijima, na način koji im zamagljuje pogled na pravi rat koji je započeo u Ukrajini, odnosno rat Sjedinjenih Američkih Država za kontrolu i prevlast. To je rat koji nije počeo kako bi završio za nekoliko mjeseci ili godinu ili dvije, već kako bi trajao nekoliko godina dok SAD ne postigne svoje ciljeve.

No, hoće li SAD to uspjeti postići? Ili će stvari krenuti po zlu, nadilazeći njihove računice, što će povući svijet u ponor, najavljujući početak novog životnog ciklusa na ovoj zemlji?

Laž ili prevera?

U svom govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda u septembru prošle godine, američki predsjednik Joe Biden je postavio temelje na kojima će se zasnivati politika njegove administracije u međunarodnim pitanjima koja su potpuno ili djelomično nekompatibilna sa stavovima sa SAD-a.

Što se tiče ovih temelja, poseban naglasak je stavio na: partnerstvo, diplomatiju, obuzdavanje i prevlast. Partnerstvo kako bi se velike sile pridobile da pristupe planu transformacije svijeta, diplomatija kako bi se zaobišla hronična neslaganja, obuzdavanje kako bi se prevladali problemi koji bi mogli ometati plan, uz investicionu, tehnološku i vojnu superiornost, čime bi se potvrdila sposobnost vojske da intervenira kada se za tim ukaže potreba.

Polazeći od ovih temelja, predsjednik Biden je rekao: „Umjesto da nastavimo voditi ratove iz prošlosti, fokusiramo se na izazove koji su ključni za našu zajedničku budućnost i posvećujemo im svoje resurse, a to su: okončanje ove pandemije (COVID-19), rješavanje klimatske krize i upravljanje promjenama globalne dinamike moći i uspostavljanje pravila puta o vitalnim pitanjima kao što su trgovina, cyber prostor, nove tehnologije i suzbijanje prijetnje terorizma“.

Najavio je početak „ere nemilosrdne diplomatije“, rekavši: „Postoji temeljna istina 21. stoljeća unutar svake naše zemlje, kao globalne zajednice, a to je da je naš vlastiti uspjeh povezan i s uspjehom drugih. Također, moramo snažno sarađivati s ostatkom svijeta. Kako bismo osigurali svoju budućnost, moramo raditi zajedno s drugim partnerima, našim partnerima, za našu zajedničku budućnost. Naša sigurnost, naš prosperitet i same naše slobode međusobno su povezane, kao nikada prije. Dakle, moramo raditi zajedno kao nikada prije“.

Bidenov govor pred Generalnom skupštinom UN-a probudio je nadu u zemljama svijeta da se u mnogima od njih uskoro završavaju ratovi i sukobi, pa zašto je onda Biden okrenuo leđa tim obećanjima u svom bavljenju rusko-ukrajinskom krizom? Zašto je prekršio obećanja u vezi sa svojom politikom koja je iznio u javnosti? Zašto je tako brzo odustao od „nemilosrdne diplomatije“?

Zašto je SAD pooštrio svoju retoriku, mobilizirao i okupio saveznike i partnere oko sebe i usmjerio se na to da ponizi predsjednika Putina i primora ga da se povinuje njihovim zahtjevima, bez obzira na zahtjeve i interese Rusije? Zašto se priklonio opciji rata, uprkos tome što je bio u mogućnosti da ga izbjegne? Je li Bidenov govor svjetskim čelnicima na Generalnoj skupštini UN-a bio svojevrsna laž i obmana?

Od početka rata je bilo jasno da je odluka o ratu prije američka nego ruska, a da je SAD bio taj koji su se spremao za rat, te požurio podržati Ukrajinu i pojačati odbrambenu i borbenu sposobnost te zemlje šest mjeseci prije početka ruske invazije, prema izvještajima američkog Ministarstva odbrane.

SAD je mogao spriječiti rat, što nije učinio. SAD je insistirao na nemogućim zahtjevima upućenim Rusiji kako bi je primorao da izabere opciju rata. SAD je namamio ukrajinsku vladu, koja joj je u osnovi bila lojalna, te pozvao svoje saveznike i partnere na Zapadu i u svijetu da podrže Ukrajinu u njenom stavu, te uvjerio Ukrajinu da svijet stoji uz nju. SAD također veoma dobro zna da ovo nije rat koji će potrajati nekoliko dana ili mjeseci i da će Ukrajina i ukrajinski narod platiti ogromnu cijenu tog rata, koji će ostaviti za sobom samo smrti i razaranje.

SAD, jedini blok na svijetu danas, ne gleda na male zemlje dok vodi bitku za kontrolu i prevlast. Ova država ima brojna iskustva u tome, koja su dovoljno poznata da ih nemamo potrebe nabrajati. Kao što je odluka o ratu bila američka odluka, tako je i odluka da se rat zaustaviti također američka odluka.

Naravno, ovdje se postavlja suštinsko pitanje: Zašto SAD-u treba ovaj rat?

Strateško natjecanje, a ne terorizam

Nakon raspada Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine, istočni blok je nestao tako da su Sjedinjene Američke Države ostale same na čelu svijeta koji je postao unipolaran, nakon žestoke utrke sa Sovjetskim Savezom, koja je nekada bila užarena, a nekada i hladna. Najveća briga SAD-a postala je kako voditi svijet? Kako zadržati svoju kontrolu? Kako postići apsolutnu nadmoć i spriječiti suparnike koji teže polarizaciji u svijetu da to i ostvare?

Pod sloganima zaštite američkog naroda, odbrane interesa SAD-a i njegovih saveznika i partnera, širenja demokratije, borbe protiv tiranije i promoviranja jednakosti i ljudskih prava, SAD je vodio, zajedno sa svojim saveznicima, nekoliko ratova u decenijama nakon raspada Sovjetskog Saveza. Također je ohrabrio ili podržao mnoge sukobe, ili produžio njihovo trajanje iako je imao sposobnost da ih zaustavi.

Kako bi zadržao svoje svjetsko vodstvo, SAD je morao voditi žestok strateški rat protiv svojih suparnika u sljedećim područjima:

– Upravljanje globalnim sistemom i njegovo razvijanje, kontrola njegovih institucija, osiguravanje dominacije nad odlukama i nametanje neophodnih razvojnih planova.

– Povezivanje svijeta u jedinstveni intelektualni sistem koji kontrolira njegovo upravljanje i finansiranje projekata.

– Ekonomska superiornost, koja državama saveznicima, partnerima i perifernim državama jamči kontrolu kretanja globalne ekonomije, te potrošnju na političke, vojne i razvojne terete unipolarnosti.

– Vojna nadmoć u najširem smislu, vremenski, prostorno i tehnološki, uz sisteme, pripremljenost i spremnost, te apsolutnu sposobnost rješavanja i ostvarivanja pobjede.

– Tehnološka superiornost, koja povećava vojnu, ekonomsku i industrijsku superiornost i podržava programe upravljanja i kontrole.

Strategija nacionalne odbrane SAD-a iz 2018. godine odnosila se na rat koji je SAD vodio, u kojoj je stajalo: „Danas izlazimo iz razdoblja strateške atrofije, svjesni da je naša vojna konkurentska prednost erodirala. Suočeni smo s rastućim globalnim previranjima, obilježenim padom dugogodišnjeg globalnog poretka. To stvara sigurnosno okruženje koje je složenije i nestabilnije od svih koje smo doživjeli u posljednje vrijeme. Strateško natjecanje između država, a ne terorizam, sada je glavna briga američke nacionalne sigurnosti“.

Strategija i prioriteti

Što se tiče Strategije nacionalne odbrane SAD-a za 2022. godinu, koja je objavljena krajem marta i do sada je klasificirana kao povjerljiva, za razliku od one za 2018. godinu, u uvodnom sažetku, koji je objavljen, definira svoje prioritete na slijedeći način:

– Odbrana domovine.

– Odvraćanje strateških napada protiv SAD-a, saveznika i partnera.

– Odvraćanje agresije, uz spremnost za pobjedu u sukobu u slučaju potrebe.

– Izgradnja zajedničkih snaga i otpornog odbrambenog sistema.

Prema strategiji, Ministarstvo odbrane SAD-a radi na postizanju svojih ciljeva na tri glavna načina, a to su:

Integrirano odvraćanje: koje podrazumijeva razvijanje i kombiniranje snaga za postizanje maksimalnog učinka, kroz besprijekoran rad u različitim domenama ratovanja, te drugim instrumentima nacionalne moći SAD-a i kroz mrežu saveznika i partnera, tako da integrirano odvraćanje bude omogućeno od snaga koje imaju borbeni kredibilitet, uz podršku sigurnog i učinkovitog nuklearnog odvraćanja.

Kampanje: koje će ojačati odvraćanje i omogućiti SAD-u da stekne prednost u odnosu na prisilne akcije suparnika, potkopati njihove akutne neprijateljske oblike i ometati njihove vojne pripreme, kao i razviti vlastite borbene sposobnosti sa saveznicima i partnerima.

Poduzimanje mjera koje grade trajne prednosti za buduće zajedničke snage, što uključuje provođenje reformi za ubrzanje razvoja snaga i brže dobivanje tehnologije koja im je potrebna.

U tu svrhu, Ministarstvo razvija, dizajnira i upravlja svojim snagama, te svoje operativne koncepte i sposobnosti usmjerava na postizanje strateških ciljeva. To zahtijeva, prema strategiji, zajedničke snage koje su smrtonosne, otporne, održive, izdržljive, okretne i spremne za odgovor.

SAD se godinama spremao za rat protiv svojih suparnika i na te pripreme je potrošio stotine milijardi dolara. Koji su neposredni motivi za ovaj rat? Ko su ti suparnici? Gdje će biti bojno polje? Hoćete li biti ograničeno na Ukrajinu? Kako će sve to završiti?

(Nastavit će se)

Izvor: Al Jazeera