Čija bruka su restoran i teretana u konclogoru na Starom sajmištu?

“Belgrad ist Judenfrei”, pisao je pukovnik SS-a Emanuel Schafer juna 1942. svom pretpostavljenom Heinrichu Himmleru; Srbija je postala prva zemlja Trećeg rajha koja je uspješno ostvarila Hitlerov program „konačnog rješenja jevrejskog pitanja” u skladu s rasnim zakonima nacističke Njemačke.

'Staro sajmište' u Beogradu je u Drugom svjetskom ratu služilo kao konclogor (Al Jazeera)

“Belgrad ist Judenfrei”, pisalo je u depeši koju je pukovnik SS-a Emanuel Schafer, zapovjednik Gestapoa u Srbiji, juna 1942. poslao u Berlin svom pretpostavljenom Heinrichu Himmleru. Srbija je postala prva zemlja Trećeg rajha koja je uspješno ostvarila Hitlerov program „konačnog rješenja jevrejskog pitanja” u skladu s rasnim (nirnberškim) zakonima nacističke Njemačke.

Ova historijska činjenica nije mogla biti izbrisana iako je potpuno neopravdano godinama gurana u drugi plan, kao što je u zaborav pala i činjenica kako su koncentracioni logori za Jevreje i Rome u Beogradu osnovani prije svih drugih fabrika smrti u evropskim prijestolnicama.

Poslije 80 godina mnoga stratišta su skoro zaboravljena i odavno postala ruševine obrasle korovom, dok se u najvećem konclogoru, onom na Starom sajmištu pokraj lijeve obale Save, u nekadašnjem Turskom paviljonu a potom logorskoj mrtvačnici, danas nalazi popularan restoran, a prekoputa i teretana! Malo je reći bruka.

Tri konclogora u Beogradu

U isto vrijeme, pod firmom kulture sjećanja već decenijama ne prestaju brojne zloupotrebe, manipulacije i neskriveni falsifikati istorijskih činjenica koje se ne odnose samo na broj žrtava ratova iz bliže ili dalje prošlosti Zapadnog Balkana, nego na smišljenu reviziju historije koja bi odgovorala vladajućim političkim elitama.

Zato je ono što rade neki od tumača i „obilježivača” historijskih događaja ispravnije nazivati – nekulturom a ne kulturom sjećanja, pogotovo prilikom komemoriranja žrtava najtežih ratnih zločina uključujući holokaust, zločine protiv čovječnosti ili genocid. Zapravo je to bezobrazluk bez granica koji nema nikakve veze sa pijetetom prema žrtvama.

Svjedoci smo dugogodišnje prakse kako se „svoje“ žrtve najčešće preuveličavaju u odnosu na „tuđe“ čiji se broj obavezno minorizuje ili otvoreno negira. U tome ne učestvuju samo političari raznih fela kako bi se to moglo očekivati, nego i historičari koji se svrstavaju iza politika svojih nacionalnih vođa. Nažalost, u svim tim polaganjima vijenaca i “prigodnim” govorima i izjavama, ponajmanje je pijeteta prema zaklanima ili glađu i na druge načine umorenim nevinim žrtvama. Obilje je ovakvih primjera ne samo u Srbiji nego i u svim zemljama nastalim poslije raspada Jugoslavije.

Tako su u Beogradu koji je u Drugom svjetskom ratu imao tri konclogora, Staro sajmište, Topovske šupe i Banjicu-Jajince, kao i na drugim mjestima u regionu, gubilišta uglavnom obilježena spomenicima ili bar spomen-pločama, ali su mnogi zaboravili šta se tačno na tim mjestima događalo uglavnom iz ideološko-političkih razloga. Istina, ima i stratišta o kojima se skoro ništa ne zna i koja nikad nisu obilježena kao što je to potpuno zarasla Milišića ciglana na beogradskoj Zvezdari.

U nekad najzapuštenijem dijelu Beograda, pustopoljini između Zemuna i Novog Beograda, a danas neprocjenjivo vrijednoj gradskoj površini u blizini Spomenika žrtvama holokausta, u okviru kompleksa “Staro sajmište” na lijevoj obali Save, nalaze se restoran, teretana, pa čak i dječji vrtić na sramotu ne samo sadašnjih ili bivših garnitura političara, nego i svih Beograđana koji vole misliti kako je njihov grad vazda bio slobodarski, čak i kada je bio pod okupacijom.

Ipak, ima naznaka kako bi se takve prilike mogle uskoro izmijeniti, ali sve dok se to ne dogodi, sasvim neiskreno zvuče prozivanja drugih, prije svega hrvatskih vlasti, ne samo onih endehazijskih, zbog ustaškog logora Jasenovac u kojem je u Drugom svjetskom ratu stradalo između 83.000 (sa imenom i prezimenom) i 700.000 (procjene) ljudi, u zavisnosti jeste li posjetili memorijalni kompleks na lijevoj (Jasenovac) ili desnoj obali Save (Donja Gradina). Da ne spominjemo tragične događaje iz bliske prošlosti kao što su genocid u Srebrenici ili bombardovanje Beograda (1999).

Ivan Ivanji: Na žrtve se ne misli

Da se na žrtve Holokausta decenijama nikad iskreno nije mislilo, tvrdio je i neumorno pisao i poznati beogradski pisac Ivan Ivanji. Ovaj srpski Jevrejin je u jednom televizijskom nastupu izjavio kako je velika sramota beogradskih vlasti i države postojanje ekskluzivnog restorana u kojem se jede i pije upravo na mjestu gdje su ležala tijela ubijenih, prije svega, žena, djece i starijih.

Među imenima 6.300 žrtava je i Ivanjijeva majka, ubijena upravo na Starom sajmištu, koji se službeno zvao Jugenlager Semlin, dok je njegov otac umro u logoru Topovske šupe na Autokomandi. Sam Ivanji je kao petnaestogodišnjak deportovan u Auschwitz Birkenau, a potom u Buchenwald. Preživio je.

„Ono što se u Srbiji slavi, jeste borba protiv fašizma”, ostale su zapisane Ivanjijeve riječi i njegov komentar kako je to ispravno i dobro uz dodatak da se pritom na žrtve ne misli – one nisu interesantne”.

Ivanji je rekao da i sam iz prkosa ponekad objeduje u restoranu na Starom sajmištu i kako za taj vid “ruganja žrtvama” ne krivi njegovog vlasnika nego državu, kako onu nastalu poslije Drugog svjetskog rata, tako i današnje institucije Srbije, na osnovu čega bi se moglo zaključiti pravo stanje u društvu: umjesto kulture sjećanja podržava se kultura zaborava.

Ivanjijevo i ne samo njegovo podsjećanje kako je Milan Nedić bio fašista i antisemita iz ubjeđenja i to još od prije rata, što je dokumentovana historijska istina, doprinijelo je da se barem zasad ovaj ratni upravitelj Srbije ne rehabilitira. Međutim, pokušaji da se Nedić, baš kao i drugi saradnik okupatora, četnički vođa Draža Mihailović, predstave kao pozitivne historijske ličnosti nisu prestali. Ti procesi su kulminirali sudskom rehabilitacijom Mihailovića i njegovog pokreta koji su proglašeni antifašističkim i ravnopravnim partizanskom pokretu.

Novobeogradska kletva

Prije nešto više od dvije godine u Srbiji je donesen Zakon o Memorijalnom centru “Staro sajmište” koji se odnosi i na fašistički koncentracioni logor “Topovske šupe” kod Autokomande sa idejom da postane budući memorijal postabe srpska verzija Yad Vashema. Od tada se taj zakon krši nečinjenjem jer je ostao mrtvo slovo na papiru.

“Zlo ne treba ostaviti ukopano pod pijeskom, njegovo zlokobno dejstvo nestaće tek kada se iznese na svjetlost dana”, napisaće Ivanji u tekstu “Mjesto ukopanih strasti” za beogradski nedjeljnik “Vreme” povodom usvajanja spomenutog zakona. Negdje ispod novobeogradskog pijeska Nijemci su sakrili jedan od dva kamiona-dušegupke u kojima su likvidirani logoraši puštanjem plina dok su kružili beogradskim ulicama, a potom sahranjivani u masovne grobnice širom beogradskog atara.

Posebno je zanimljiva za mnoge nove i stare Beograđane potpuno nepoznata historija Starog sajmišta koji nije uvijek bio konclogor. Prva njegova faza je izgradnja ultramodernog prostora za sajmove završena 1937. godine, a druga logor za Jevreje -Judenlager Semlin (od jeseni 1941. do kraja aprila 1942). Treća faza je proglašenje za prihvatni logor “Anhaltelager” od 1942. do 1944. Zaboravljena je i njegova četvrta faza kada je postao glavni štab radne akcije za izgradnju Novog Beograda (od 1948. do 1951) i peta – rađanje moderne srpske umjetnosti u istim paviljonima (poslije 1951. godine).

Kada se danas i progovori o konclogoru Staro sajmište, prevlađujući je narativ kako se sav taj užas nalazio na tlu tzv. Nezavisne države Hrvatske kojoj je Zemun tada pripadao, a da su stražari, njihov komandant i vozači kamiona bili – esesovci. To jest istina, ali nije cijela pošto nimalo ne opravdava kvislinšku vlast Milana Nedića čiji su žandari hapsili ili potkazivali jevrejske sugrađane i predavali ih okupatorskim vlastima.

Kada je Beograd 1942. postao Judenfrei odnosno “očišćen od Jevreja”, konclogor je postao gubilište za Rome, Srbe, antifašiste, komuniste i partizane, te sve druge protivnike nacističke vlasti. Mnogi od njih završili su u Jasenovcu, balkanskom Aušvicu, ili nekom drugom njemačkom konclogoru u porobljenoj Evropi.

Prema zvaničnim podacima, u logoru je držano, mučeno i ubijeno oko 40.000 ljudi od kojih 10.000 nije preživjelo. Ima i procjena kako je kroz to mučilište prošlo i svih 100.000 ljudi.

Razne su priče i legende nastale o Starom sajmištu, a Ivanji spominje i roman Pavla Zelića “Pješčana hronika” koji, kako kaže, na nadrealistički, pomalo i naučno-fantastični način, opisuje početak poslijeratne izgradnje Novog Beograda: kako je jedna cijela omladinska brigada “nestala bez traga i glasa”, kako se poslije u izgrađenom dijelu grada događaju neshvatljivi užasi “kao da nad njim leži kletva”. Tek pred kraj čitalac saznaje da su esesovci prije bjekstva baš na tom mjestu ukopali jedan od dva kamiona sa gasnim komorama, a pisac ostavlja poruku u neuvijenoj formi: “zlo ne treba ostaviti ukopano ispod pijeska jer će njegovo zlokobno dejstvo nestati tek kada se iznese na svjetlo dana”.

Kako je i Godot stigao u logor

Nacistički plinski kamion nikad nije pronađen niti su provjeravane tvrdnje i glasine o navodnoj kletvi. Prava je istina, međutim, da su tadašnje vlasti odlučile da se baš na mjestu najopakijih zločina rodi savremena srpska umjetnost, što ima simboličkog smisla: Polazeći od strahota krenulo se u budućnost, na mjestu smrti je rađana ljepota.

Kada su se omladinske radne brigade povukle paviljoni su podijeljeni umjetnicima kao stanovi ili ateljei. Srpska umjetnost se otresla staljinističkih gluposti, a borba za slobodnu umjetnost odnijela je pobjedu.

Već u 1953, godini u kojoj j umro Staljin, Beogradsko dramsko pozorište je pripremalo dramu “Čekajući Godota” Samuela Becketta. Probe su uveliko bile u toku ali je umjetničko vijeće odlučilo da se komad ne može izvoditi iz političkih razloga. Mali ansambl ostao je u vezi sa rediteljem i piscem Pavlom Ugrinovim, pa je na kraju predstava izvedena u ateljeu slikara Miće Popovića na Starom sajmištu pred 70 gledalaca. Uspjeh je bio ogroman, toliko se o njemu pričalo u Beogradu, da su autori odlučili da je izvedu u maloj sali u prizemlju lista “Borba” u koju je stalo svega 212 stolica. Sve karte za prvu predstavu rasprodate su za dva sata. Pošto vlast nije više direktno zabranjivala umjetnost, došlo je do preokreta u pozorišnom životu – rađanja Ateljea 212 (po broju onih stolica), stvaranja Bitefa, ulaska Beograda u centar svjetskog teatra koji je počeo u bivšem konclogoru.

Čekajući pobjedu Dobrog nad Zlim

Da je cijeli taj prostor potpuno neregulisan misli i Aleksandar Gaon iz Saveza jevrejskih opština.

“Da je htjela o tome misliti, država bi odavno nešto preduzela i danas ne bismo imali slučaj da je na mjestu mrtvačnice restoran, a da u nekim od objekata koji trebaju spomenici žrtvama – stanuju ljudi. To nije problem ni jevrejske ni jevrejske ni srpske ni romske zajednice, to je državni problem i dužnost da se sačuva sjećanje” smatra Gaon.

Tako ne misli zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić koji je nedavno izjavio kako Grad Beograd upravo završava projekat za građevinsku dozvolu za rekonstrukciju Centralne kule. Ministarstvo kulture je osnovalo Upravni odbor budućeg muzeja, a poslije toga će biti raspisan međunarodni konkurs za uređenje i pretvaranje Starog sajmišta u memorijalni centar.

Može li se Vesiću vjerovati i hoće li budući memorijalni centar pomoći da se prekine pogubna srpska praksa da se žrtve ne popisuju nego se cifre ispaljuju na osnovu različitih procjena? Srbi još nisu popisali žrtve ni u Prvom, ni u Drugom svjetskom ratu, kao ni u ratovima devedesetih godina, pa čak ni stradale u bombardovanju 1999. godine.

Zato je sasvim umjesno upozorenje Ivana Ivanjija kako je sve manje živih svjedoka, pa i njihove djece kojoj su iz prve ruke pričali šta su doživjeli.

“Sve je teže naći odgovarajuće artefakte iz gotovo osam burnih decenija na Starom sajmištu. Dobro je što je tu zabranjena svaka komercijalna gradnja. Valjda će se toga držati, jer je sigurno da nema pogodnijeg mesta za obilježavanje ne samo ljudske tragedije, nego i svekolikog razvoja zemlje i ljudi, znači takođe i optimizma. Pojednostavljeno: na Starom sajmištu bi trebalo obilježiti pobjedu Dobrog nad Zlim”, napisao je Ivanji.

Ogromna je sramota mnogih generacija što se na to čeka toliko dugo. Zato su i mogući apsurdi poput činjenice da se na ćevape ide u mrtvačnicu, a umjesto kulture sjećanja na sceni je kultura zaborava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera