Istina o bijelim trakama je prodrla u Crnu Goru

Zahvaljući crnogorskom nedeljniku Monitor, antiratnoj opoziciji u Parlamentu i brojnim nezavisnim intelektualcima, istina o zločinima u ratu u bivšoj Jugoslaviji je polako, stizala u Crnu Goru.

Istina o hiljadama ubijenih i nestalih Prijedorčana polako, ali sigurno je stigla i u Crnu Goru (EPA)

Maj 1992. godine tadašnja Televizija Titograd, posebno u prvom Dnevniku, u udarnom terminu u pola osam uveče izvještava o ratu u Bosni i Hercegovini. U njemu nas spikeri uporno nastoje uvjeriti da se vrši oslobađanje te države od islamskih fanatika i fašista Vatikana, jevrejskog lobija, stranih plaćenika.

Iako na prvi pogled neinteligentna, nemaštovita i krajnje primitivna, ova propaganda je itekako pomagala u odrađivanju zadatka. Cilj je bio uvjeriti nas da su ti nesrbi u Bosni i Hercegovini prestali biti ljudska bića ili nikada to nisu ni bili, pa je shodno tome sve dozvoljeno. I sve je junačko i sveto djelo.

Naravno, propaganda je imala i unutrašnju svrhu. I u Crnoj Gori je onaj njen nepravoslavni dio trebalo žigosati kao petu kolonu i neprijatelje koji samo čekaju svoj trenutak da zabiju nož u leđa državi.

Zločin deportacije izbjeglica

Na sreću, taj plan na unutrašnjem planu imao je jednu falinku. U Crnoj Gori se stvorio snažan antiratni pokret među jednim dijelom pravoslavnog stanovništva.

Još tokom agresije na Dubrovnik 1991. godine, u Crnoj Gori se desio niz protesta protiv tog rata. Oštricu propagande je trebalo okrenuti upravo k njima iz razloga jer su pored antiratnih stavova čvrsto zagovarali građansku i nezavisnu Crnu Goru, ali i bratstvo sa manjinskim narodima u njoj: Bošnjacima, Albancima, Hrvatima.

Maj 92’ obilježiće u Crnoj Gori zločin deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Na racijama koje je sprovodila crnogorska policija tih posljednjih dana maja vjerujem zavidio bi i Gestapo.

Bio je to temeljit i veoma uspješan lov na ljude kojima je sudbinu određivalo ime zapisano u ličnim dokumentima. Biti Bošnjak i musliman sa izbjegličkim statusom moglo je značiti samo jedno: hapšenje a zatim deportacija Karadžićevoj i Mladićevoj vojsci gdje vas je sa velikom vjerovatnoćom čekala smrt.

Istina o Prijedoru

Uporedo sa deportacijom u Bosni i Hercegovini se tih istih dana dešavao mnogo monstruozniji i osmišljeniji zločin. Za u Crnoj Gori sve do 1992. godine na Prijedor nas je asocirao FK Rudar i nekoliko sevdalinki u kojima se pominje ovaj grad, a koji su stariji znali pjevati na svadbama i sličnim okupljanjima.

Za zločine u Prijedoru, naravno, nismo mogli saznati preko tadašnje Televizije Titograd, ali jesmo na druge načine. Istina koja se probijala je bila do te mjere užasavajuća da smo svjesno odbijali da povjerujemo u nju.

Naš rođak po majčinoj liniji se davno prije rata preselio u Zagreb gdje je bio aktivan u pomoći izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Upravo smo preko njega saznali da su u tom Prijedoru ubijene i zatvorene hiljade ljudi, pobijeni skoro svi intelektualci, a da se za sudbinu mnogih ne zna.

Ljeto 1992. godine će izbaciti u etar dio istine koja se više nikako nije mogla sakriti. Snimak ljudi iza bodljikave žice, nešto što smo vjerovali da je ostalo u Drugom svjetskom ratu, dokazala nam je da su najcrnje slutnje stvarnost.

Zahvaljući crnogorskom nedeljniku Monitor, kao i antiratnoj opoziciji u Parlamentu, kao i brojnim nezavisnim intelektualcima, istina o zločinima u ratu u bivšoj Jugoslaviji je polako, ali sigurno, prodirala u crnogorsku javnost.

Priznati zločini

Sa političkim zaokretom u Crnoj Gori 1997. godine, država je radikalno promijenila kurs. Priznati su zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore (deportacija, Bukovica, Morinj…) a zauzeo se i jasan stav po pitanju zločina na prostoru bivše Jugoslavije.

U međuvremenu je istina o Prijedoru i njegovim konc-logorima postala opštepoznata. Tome su doprinijela i suđenja za ratne zločine u Hagu. Osuđeni su presuđeni za zločine masovnog ubijanja, silovanja, nezakonitog zatvaranja, mučenja, premlaćivanja, ponižavanja…

Simbol stradanja ovog grada postala je – bijela traka, koju su nesrpski stanovnici bili prislijeni da stave oko ruke krajem maja 1992. godine. Već 10 godina se u ovom gradu na ovaj datum održava mirna šetnja gradskim ulicama i mirni skup na gradskom trgu.

U Crnoj Gori se svake godine obilježavaju godišnjice teških zločina počinjenih na njenoj teritoriji ili u njeno ime. Tako se svake godine održavaju mirna i dostojanstvena obilježavanja zločina u Štrpcima, zločina deportacije i slično. Posebno bih napomenuo da svi relevantni mediji proprate ove događaje, da oni protiču bez najmanjeg incidenta i da se na njima redovno pojavljuju predstavnici političkog, vjerskog i kulturnog života.

Iako još ni izbliza država Crna Gora nije ispunila svoju moralnu i zakonsku obavezu prema žrtvama i njihovim porodicama, ipak treba naglasiti da u Crnoj Gori nikome ne pada na pamet da falsifikuje istorijske činjenice iz 1992. godine, a posebno nikome ne pada na pamet da ponižava žrtve zločina i njihove porodice.

I pored pokušaja određenih snaga mraka u Crnoj Gori, koje su i dalje prilično jake, da se pristupi reviziji istorijskih činjenica (čitaj da se laž zapiše kao istina) za sada su te snage osujećene u namjeri. Poseban udarac im je bio usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Crne Gore.

San Majstora mraka

Sa druge strane, danas je u samom Prijedoru zabranjena šetnja gradskim ulicama upovodu Dana Bijelih traka. Istina je postala suviše opasna jer konačno prijeti da dokrajči san Majstora mraka. Onaj o trajnom razdvajanju naroda i vjera i pravljenju etnički čistih geta u kojima će njihova i vlast njihovih potomaka biti vječna.

A kada strah obuzme vlastodržce, to bude najopasnije za običnog građanina. Jer istina o zločinima u bivšoj Jugoslaviji, a posebno istina o zločinima u Prijedoru ne samo da prijeti njihovoj vlasti već prijeti njihovim ekonomskim interesima kao i njihovoj ličnoj slobodi.

I ne, nije zabrana šetnje povodom Dana Bijelih traka usmjerena samo protiv potomaka žrtava. Predstavljanje Bošnjaka kao prijetnje opstanku trenutnog diskrimintorskog poretka je i način da suzbiješ i eliminišeš svaku kritiku i pobunu srpskog naroda protiv kleptomanske vlasti.

I da, nedozvoljavanje bilo kakve različitosti, drugog svjetonazora i mišljenja je jedan od ključnih elemenata fašizma. A mi na Balkanu, uz pristanak Evrope, danas na jednom dijelu živimo fašizam i to treba javno reći.

U Crnoj Gori je nekim čudom privremeno spriječeno njegovo etabliranje, a u Bosni i Hercegovini u različitim oblicima živi od 1992. godine. Da se razumijemo, uz pristanak Evrope. Što je najveća sramota ovog vremena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera