U Americi postoji jedna bolest
Država mora biti bolesna ako cijeni svoje oružje više nego živote svoje djece.
Baš kao i država koju vodi, Joe Biden izgledao je i zvučao iscrpljeno.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država bio je primoram, još jednom, da se “obrati” naciji nakon tupe traume ubistva školaraca u malom teksaškom gradu Uvaldeu, za koji je malo ko čuo, ali koji se sada pridružio jezivom nizu drugih gradova koji će zauvijek biti sinonimi za podmuklu i iznenadnu smrt.
Newton. Parkland. Aurora. Charleston. Boulder. Roseburg. Lista se nastavlja.
Biden se nije “obratio” Americi. On je uglavnom šaputao Americi, isprekidan naletima poznatog ogorčenja, bijesa i jalovih poziva da se “učini nešto” u odgovoru na ovaj najnoviji čin još neshvatljivog užasa.
Devetnaestero djece i dva učitelja ubijeni su unutar onoga što treba biti sretno mjesto ispunjeno radošću i čistom, nepatvorenom energijom učionice u kojoj se dječaci i djevojčice uče i igraju.
Možda je to bio umor. No, vjerovatnije je da je riječ o porazu. Bidenov mračan ton i bespomoćno držanje prenijeli su tihu rezigniranost. Uprkos njegovoj ogromnoj moći, Biden razumije, mislim, da postoji bolest u Americi koja prevazilazi svaki racionalni lijek.
U Americi postoji jedna bolest koja je jedinstvena za nju. Nijednu drugu državu ne potresa takvo unaprijed smišljeno nasilje tako često usmjereno protiv tako mnogo nedužnih ljudi u školi, na poslu, u crkvi, i što se čini kao prije nekoliko trenutaka, u supermarketu u Buffalu. Još nedužnih ljudi izabrano je da umre na tom mjestu, u to vrijeme, od strane proračunatog, mržnjom ispunjenog ubice zbog boje njihove kože.
Da, u Americi postoji jedna bolest.
Država mora biti bolesna ako dozvoljava da joj djecu ubijaju u školi, na igralištima, kod kuće, na ulicama i ne radi ništa povodom toga. Država mora biti bolesna ako sliježe ramenima i „nastavlja dalje“ nakon takvih ubistava. Država mora biti bolesna ako preferira gledati luckaste igre prije nego priznati da je bolesna. I naravno, država mora biti bolesna ako cijeni svoje oružje više nego živote svoje djece.
Da, postoji jedna bolest u Americi.
Nosioci haosa, tuge i smrti
Dakle, u danima koji slijede, Amerika i mi ostali gledat ćemo i slušati istu pantomimu koju smo gledali i slušali ranije. Iste scene. Istu tugu. Isti bijes. Ista bdijenja. Iste sahrane. Ista pitanja. Iste odgovore. Iste političare koji bljuju iste smrdljive izgovore. Oružje ne ubija djecu; ubijaju ih ljudi. Lošeg momka s pištoljem može zaustaviti samo dobar momak s pištoljem. Milostivi Bog se priprema, još jednom, da dočeka metkom ubijenu djecu, na boljem, ljepšem mjestu.
Da, postoji jedna bolest u Americi.
Budući da je Teksas “crvena” država, političari koji govore na televiziji ovih dana uglavnom su bijeli muškarci republikanci. To su isti bijeli muškarci republikanci – guverner, senatori i zastupnici – koji drže predavanja i kritikuju žene o svetosti života, nerođenog “djeteta”.
Oni prisiljavaju žene da se povinuju. Da se predaju. Da se oblikuju prema njihovoj “vjeri” i “uvjerenjima” nauštrb ženinog prava i slobode da bira i djeluje ne samo nad svojim tijelom, već i budućnošću. Oni donose zakone i uredbe da uskrate ženama suverenitet nad njihovim matericama kako bi zaštitili, kažu, “dragocjeni” život.
Ali čim se to dijete rodi, njihova trajna i evangelička odanost tom “dragocjenom” životu ispari jednako brzo kao i jutarnja magla.
Oni napuste taj život. Odbace ga jer više nije politički svrsishodno ili unosno obraćati retoričku pažnju na taj život. Još gore, žrtvuju taj život užasavajućim hirovima problematičnih i jezivih umova kojima dozvoljavaju da gomilaju oružje s lakoćom s kojom se kupuju slatkiši u radnji na uglu.
Sretni su da vide te “dragocjene” živote poništene u trenu zbog pozicije, moći i gomile novca od drugih šarlatana i fanatika koji im pomažu da zadrže pozicije i moć.
Oni tvrde da brane američki Ustav. To je laž. Oni su neprijatelji “domaćeg mira” i “opće dobrobiti”. Oni su, umjesto toga, nosioci haosa, tuge i smrti.
Oni nisu odani američkom Ustavu. Odani su Nacionalnoj asocijaciji za oružje.
Oni su licemjeri. Oni su saučesnici. Oni su ta bolest.
Strpljenje je vrlina i prednost u politici
Pokojni komičar George Carlin znao je ko su i šta su oni. Evo šta je rekao o njima 1996:
“Konzervativci koji su protiv abortusa opsjednuti su fetusom od začeća do devetog mjeseca. Nakon tog, ne žele znati za vas. Ne žele da im se javljate. Ništa! Nema neonatalane njege, nema vrtića, nema prednosti, nema ručka u školi, nema bonova za hranu, nema socijalne pomoći nema ništa. Ako si nerođen, možeš proći, ali ako si predškolarac, u gadnoj si poziciji.”
Također rizikujete da budete upucani u lice tokom prvog časa ili na odmoru, kao djeca u osnovnoj školi Sandy Hook i u osnovnoj školi Robb.
Kada, što je neizbježno, karavan pažnje ode i šok popusti, majke, očevi, sestre, braća i djeca koja su ostala iza morat će nastaviti dalje kako najbolje umiju, s onim što je ostalo od njihovih života. Sami.
Uskoro će se bijeli muškarci republikanci vratiti svojim predavanjima i prijekorima o “svetosti” života. Oni će čekati svoje vrijeme. Strpljenje je, znaju oni, vrlina i prednost u politici. Hitnost i imperativ trenutka brzo blijede u naciji čiji raspon pažnje odgovara 24-satnom ciklusu vijesti.
U međuvremenu, bijeli muškarci republikanci će govoriti ono što uvijek govore o srcima, mislima i molitvama i radit će ono što uvijek rade kada se desi masakr nad djecom: poricat će, odbijati i kriviti bilo koga i svakoga osim oružja i profitera koji ga prodaju.
Da, postoji jedna bolest u Americi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.