Kada trodnevna specijalna operacija preraste u sudar svjetova

Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu, koju je 24. februara u Vladimir Putin nazvao specijalnom vojnom operacijom, ušla je u četvrti mjesec. Kao svoje glavne ciljeve tada je naveo demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, a premda tom prilikom specijalnoj vojnoj operaciji nije dao precizan vremenski rok, mnogi obavještajni podaci ukazivali su na očekivanje Rusije da u roku od tri dana uspostavi vojnu kontrolu nad Ukrajinom, svrgne njenu vlast i instalira marionetsku na čijem bi čelu bio nekadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič, koji je tih dana u Minsku čekao zeleno svjetlo kako bi se ušetao u Kijev i svoju nekadašnju predsjedničku rezidenciju.

Očekivanja Rusa o trodnevnom osvajanju Ukrajine dijelile su i neke vlade, politički i vojni eksperti sa Zapada. Ali, nekoliko dana kasnije, Janukovič se vratio u Moskvu, a sa svakim novim danom postajalo je jasnije da od zamišljene potpune okupacije neće biti ništa.

Tri velike bitke koje Rusija nije dobila

Želja Rusa je bila u što kraćem roku uspostaviti kontrolu nad tri najveća ukrajinska grada. Ni nakon više od tri mjeseca rata, Odesi se nisu uspjeli približiti, tako da se vojno djelovanje Rusije na ovom području do sada svelo na povremeno gađanje dalekometnim projektilima s velikih udaljenosti s kopna i mora, više s ciljem zastrašivanja i razaranja nego ostvarivanja konkretnih vojnih ciljeva koji bi doveli do ovladavanja nad najvećim ukrajinskim gradom na crnomorskoj obali. Štaviše, može se reći da je na ovom području Ukrajina zadala najveći udarac ugledu ruske vojne moći kada je krstaricu Moskva, ponos njene vojne mornarice na Crnom moru, poslala na njegovo dno.

Od dva velika cilja kojima se Rusija itekako uspjela približiti, prva se njenom zagrljaju othrvala prijestolnica. Ni vojna kolona duga nekoliko desetina kilometara nije donijela prevagu u zauzimanju Kijeva. Štaviše, bila je neočekivano lagan plijen za dronove i protivoklopno naoružanje ukrajinskih branitelja. Povlačenje ruskih trupa iz okoline Kijeva početkom aprila bila je prva velika pobjeda Ukrajine, ali ne i posljednja. Do kraja rata, mogla bi se ipak pokazati i najznačajnijom, jer koliko god je važno kontrolirati svaki grad, samo jedan je glavni. Stoga je situacija u Kijevu najbolji barometar uspjeha jednih ili drugih.

Kao grad u kojem je prije vojnih sukoba više stanovnika kao maternji koristilo ruski nego ukrajinski jezik, Harkiv je trebao biti mnogo lakša meta za Rusiju, naročito imajući u vidu da je od ruske granice udaljen svega 35 kilometara. Ipak, grad je danas mnogo sigurniji nego prije petnaestak dana, zahvaljujući činjenici da su ukrajinske snage potisnule napadače na udaljenost veću od dometa ruske artiljerije. Ako je Rusija trebala s lakoćom zauzeti neki veliki grad, onda je to trebao biti Harkiv. No čak ni ovdje njene snage nisu dočekane kao oslobodilačke, a umjesto cvijećem zasute su neprijateljskom vatrom, dovoljno snažnom da Rusi mjestimično budu potisnuti do granice.

Dvostruka igra Zapada

Sukob između Ukrajine i Rusije, kao i svaki drugi danas, ne prolazi mimo uplitanja Zapada. Koga Zapad u ovom sukobu podržava je pitanje na koje naizgled svako zna odgovor, ali koliko on doista odgovara realnosti? Na Eurosongu smo jasno mogli vidjeti da su Ukrajinci pobrali simpatije građana Evrope. Neki će reći da su to bili glasovi Evropljana iz sažaljenja, ali bi se prije mogli protumačiti kao glasovi podrške i divljenja hrabrosti Ukrajinaca, hrabrosti na kojoj im oni možda i pomalo zavide, svjesni da u slučaju slične sudbine građani mnogih evropskih zemalja u vremenu u kojem živimo ne bi bili spremni na ovoliku žrtvu za slobodu i nezavisnost domovine.

Broj političkih lidera koji su u proteklim sedmicama posjetili Kijev, poput Borisa Johnsona, Antonyja Blinkena, Justina Trudeaua, Andrzeja Dude ili Sanne Marin, svakim danom je sve duži, kao i konvoji vojne i humanitarne pomoći. Više je stranih predsjednika ili premijera u proteklih mjesec dana posjetilo Kijev nego što je Putin na paradi 9. maja u publici imao vlastitih ministara.

Ipak, podrška Zapada Putinu, iako ne tako očigledna, itekako postoji. Stoga Emmanuel Macron proteklih dana predlaže da se Putinu ostavi odstupnica iz rata kako bi sačuvao obraz – kao da on nije ukaljan svime onim što su ruske jedinice uradile u proteklom periodu u Ukrajini, uključujući egzekucije i silovanja civila. Olaf Scholz, s druge strane, na sve načine izbjegava provesti ili barem pokušava odložiti odluke njemačkog parlamenta o slanju kvalitetne vojne pomoći Ukrajini. Zajedno s Italijom, Njemačka je odobrila svojim kompanijama plaćanje ruskog plina u rubljama. Istovremeno je vojna pomoć tri motora Evropske unije Ukrajini mizerna u odnosu na onu koju joj pružaju čak i najmanje zemlje članice, poput Estonije ili Litvanije.

Međutim, svijet, pa tako i ratove, pokreće novac. Izuzme li se najavljena podrška Sjedinjenih Američkih Država Ukrajini u vrijednosti od 40 milijardi dolara, do sada realizirana pomoć Ukrajini procjenjuje se na oko 10 milijardi. Sigurno je to više od finansijskih tokova koji završe u Rusiji, zar ne!? Eh, pa nije ni blizu! Svake sedmice od početka invazije na ovamo, Rusija za isporuku svojih energenata Evropi zarađuje više od pet milijardi sedmično. Tako je Evropa do sada u održavanje ruske vojne mašinerije u proteklih tri mjeseca indirektno „investirala“ mnogostruko veća sredstva nego u podršku Ukrajini, iza koje deklarativno neupitno stoji!

Stvarni motiv Putinovog napada i njegove posljedice

Ruska mantra kaže da se predsjednik Putin odlučio na vojni sukob zbog potrebe da zaštiti građane Rusije od širenja NATO saveza na teritorij Ukrajine. Najmanje dva su očigledna dokaza koja tu tvrdnju negiraju. Prvi je činjenica da Ukrajina, kao zemlja koja od 2014. godine nema potpunu kontrolu nad svojim cjelokupnim teritorijem, prema pravilima Alijanse ne može postati članicom NATO saveza sve dok ne uspostavi kontrolu nad Krimom i dijelovima Donbasa koji su svakako bili pod ruskom kontrolom i prije 24. februara 2022.

Drugi je taj da se NATO od raspada SSSR-a širio u pet navrata. Četiri od pet proširenja desila su se nakon 2000. godine, kada je Vladimir Putin postao neupitni vladar Rusije. U tim prilikama, NATO se proširio na jedanaest zemalja. Svaka od njih (Albanija, Bugarska, Crna Gora, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litvanija, Rumunija, Sjeverna Makedonija, Slovačka, Slovenija) nalazi se sa sovjetske strane nekadašnje željezne zavjese, a granice Latvije, koja je od 2004. godine NATO članica, podjednako su udaljene od Moskve kao i granice Ukrajine.

Šta tek reći na činjenicu da 159 km udaljenosti estonskog grada Narva od Sankt Petersburga predstavlja četiri puta manju udaljenost od one između Moskve i ukrajinskog Sumija? Svako od tih proširenja Putin je gledao relativno mirno, bez slanja tenkova, artiljerije i aviona preko granica.

Stvarni razlog se može iščitati iz jednog slova i pažljivijeg praćenja objekata koji su meta ruskog bombardovanja. Po njegovom osvajanju, na ulazima u Mariupolj, saobraćajne table s imenom grada na ukrajinskom jeziku (Маріyполь), zamijenjene su tablama na ruskom (Мариyполь). Naizgled beznačajna razlika u obliku slova „i“ otkriva puno toga: Putinova želja je da zatre sve dokaze postojanja Ukrajine i njene nacije, za koju u svojim esejima tvrdi da je nepostojeća i da su Ukrajinci ništa drugo do „mali Rusi“.

U tome kreće od ukrajinskog jezika, a višedimenzionalno potiranje svega ukrajinskog ogleda se i u prekrajanju historije i uništavanju kulturnog naslijeđa. Tako je 9. maja Luhansk preimenovan u Vorošilovgrad, po sovjetskom vojnom komandantu Klimentu Vorošilovu. Rusi će reći da se grad zvao Vorošilovgrad i od 1935. godine, ali će sigurno izostaviti podatak da mu je još za vrijeme vlasti Hruščeva 1958. godine vraćen njegov izvorni naziv Luhansk.

Sloboda ‘ugnjetavanom ruskom stanovništvu’

Pažljivo izabrane mete ruskih bombi u proteklom periodu su lokaliteti od značaja za ukrajinsko kulturno nasljeđe. Već u prvim danima invazije u Ivankivu, nadomak Kijeva, spaljen je lokalni historijski muzej u kojem su bila izložena djela Marije Primačenko, ukrajinske umjetnice iz 20. stoljeća, čije su slike smatrane remek-djelima ukrajinske narodne umjetnosti. Nedaleko od Harkiva bombardovan je Muzej Hryhorija Skovorode, ukrajinskog filozofa, pjesnika i kompozitora.

Širom zemlje, meta bombardovanja su brojni drugi muzeji, pozorišta i biblioteke, a društvenim mrežama iz Mariupolja, Hersona i drugih okupiranih gradova kruže mnogobrojni dokazi spaljivanja knjiga koje govore o ukrajinskoj povijesti. Njihovo uništavanje bi trebalo valjda obrisati kolektivnu svijest o nacionalnom identitetu, ali je efekt bombi potpuno suprotan. Zbog toga Rusi danas ne mogu ni sanjati o potpunoj okupaciji Ukrajine ili barem njenog istočnog dijela zapadno od velikog Dnjepra, što je bio rezervni plan, nego su svoje želje smanjili na područja koja su graničila sa ranije okupiranim teritorijama.

Ono što je ostalo iza table Мариyполь i drugih okupiranih mjesta nakon tobožnjeg oslobođenja su potpuna destrukcija i mrak. Navodna sloboda koju je Rusija donijela „ugnjetavanom ruskom stanovništvu“ u rubnim područjima na istoku i jugu Ukrajine plaćena je bespoštednim ruskim razaranjem, ali i iseljavanjem stanovništva, kako ukrajinskog, tako i ruskog. Obećana im je zaštita, a umjesto nje najrazrušeniji dijelovi Ukrajine danas su oni gdje je udio ruskog stanovništva prije sukoba bio najviši. Rusija ih je sravnila sa zemljom samo kako bi ih stavila pod svoju kontrolu, ne razmišljajući pri tome uopće o onima zbog kojih je navodno tu.

Donijevši „slobodu“, sebi odanom stanovništvu odnijela je sve drugo, a ponajviše perspektivu ikakve svijetle budućnosti. U još jednom paradoksu, demilitarizaciju Ukrajine zamijenio je priliv oružja kakav se nije mogao ni sanjati i do kojeg ona sama ne bi došla možda ni za desetine godina, kreirajući tako prostor za dodatno rasplamsavanje rata. U tom sukobu dva različita svijeta, onog koji je spreman na sve kako bi odbranio svoju slobodu i onog koji beskompromisno želi zbrisati cijelu jednu veliku zemlju sa karte Evrope, najviše stradaju obični ljudi. S obje strane bojišnice. Oni gube živote, dijelove tijela, sve što su gradili cijeli život.

Cijena sukoba koju plaća obični čovjek prevelika je za tri života, a iza nas je manje od stotinu dana trodnevnog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.