Bidenova hvalisavost: Strategija, taština ili kockanje

Šta se dešava s Joeom? Sav se dao u hvalisanje iako, kao dobar katolik, zna da je oholost najgori od sedam grijeha!

Svega nekoliko mjeseci nakon ponižavajućeg povlačenja iz Afganistana, predsjednik Biden podiže uloge protiv obje svjetske nuklearne sile, Kine i Rusije, dok se hvali američkom vojnom superiornošću bez premca, kao da se u nuklearnom ratu može pobijediti. Izgleda da on iz hira odstupa od glavnog vanjskopolitičkog konsenzusa, samo da bi ga Bijela kuća na neki način vratila nazad.

U glavnom odmicanju od višedecenijske „strateške neodređenosti“ prema Tajvanu, Biden je ove sedmice u Japanu izjavio da će SAD zapravo priskočiti ovom otoku u pomoć ukoliko ga napadne Kina. Ali Bijela kuća insistira da „nema promjene u politici“.

To mu nije prvi put. Prije nekoliko sedmica, Biden je zagovarao promjenu režima u Rusiji, izjavivši u Poljskoj da ruski predsjednik Vladimir Putin „ne može ostati na vlasti“, da bi Bijela kuća smirivala njegovu eskalaciju, insistirajući kako nema promjene politike. Ali, Biden je odbio povući izjavu kojom je izrazio svoje „moralno zgražanje“ i umjesto tog optužio je Putina za ratne zločine, genocid i pokušaj da zbriše Ukrajinu.

Sve ovo povlači za sobom sljedeće pitanje: je li ovo slučaj kada je Biden svojstven sebi; labavog jezika i s manjkom samodiscipline, posebno kao 79-godišnji muškarac koji je mijenjao vremenske zone i obraćao se stranoj publici? Ili je SAD zapravo usvojio „stratešku jasnoću“ u vezi s Pekingom na Tajvanu i obavezao se na „promjenu režima“ u Moskvi nakon Putinove invazije na Ukrajinu? Ne može se dovoljno naglasiti značaj razlike jer bi potencijalne posljedice globalnog obračuna mogle značiti smrt i uništenje širom svijeta.

Činjenica da je Biden dao sličnu izjavu o Tajvanu tokom sastanka u vijećnici u Baltimoreu prošlog oktobra, koji je prenošen na televiziji; da je zauzeo borbeni ton s Kinom i Rusijom otkako je stupio na predsjdničku poziciju, i da odavno ima ratoborne pogleda na vanjsku politiku, uključujući i period kada je služio u administraciji predsjednika Baracka Obame, signalizira da je mislio ili barem razmtrao ono što je rekao. I, kao glavnokomandujući u Americi, njegovi stavovi su zaista važni u Washingtonu kada su u pitanju stvari koje se tiču rata, i koje bi mogle dovesti do daljnje eskalacije i sa Moskvom i sa Pekingom.

Liberalni intervencionista

Zadugo hladnoratovski liberal, koji je zagovarao suprotstavljanje Sovjetskom savezu, Biden je postao liberalni intervencionista nakon raspada Sovjetskog saveza, zagovarajući vojne intervencije u ime ili pod krinkom humanitarnih i demokratskih razloga, posebno kada mu je to odgovaralo. Naprimjer, glasao je protiv Zaljevskog rata 1991. iz straha od nepovoljne reakcije, ali je onda glasao za Zaljevski rat 2003, koji je zapravo izazvao još oštriju reakciju.

No, izgleda da je od tada naučio lekciju iz brojnih američkih neuspjeha na Bliskom istoku, mijenjajući mišljenje o slanju američkih četa da se preurede zemlje ili mijenjaju vlade. Pa ipak, umjesto da se prikloni izolacionizmu ili povlačenju iz svijeta, on cilja prema gore. Cilja da napusti skupe vojne intervencije s malim rezultatima poput onih u Iraku i Afganistanu u korist jeftinjih, visokoprofilnih globalnih intervencija suzbijanja – čime se dobija prestiž vani i popularnost u domovini bez žrtvovanja američke krvi i novca na svjetskim žarištima.

Biden je sumirao ovu peontu u ključnom govoru o američkom povlačenju iz Afganistana prošle godine, kada je rekao: „Naši isitnski strateški konkurenti Kina i Rusija, bi najviše voljeli kada bi SAD nastavio trošiti milijarde dolara resursa i pažnje na stabiliziranje Afganistana na neodređen period.“

Nekoliko mjeseci po odlasku iz Afganistana, Putin je dao Bidenu razlog da poveća ulog izvršivši invaziju na Ukrajinu, omogućivši mu da pod američkim vođstvom oživi, osnaži i proširi NATO savez čiji je utjecaj slabio. Očito kinesko saučesništvo sa Putinovim ratom u Ukrajini omogućilo je Bidenu da osnaži američko-azijske saveze protiv potencijalne kineske intervencije na Tajvanu.

Za Bidena, Rusija i Kina predstavljaju jedan te isti geopolitički izazov bez obzira na razlike između statusa Ukrajine kao nezavisne države i statusa Tajvana.

Globalni sukob

Kako bi oživio američke saveze sa Evropom i Azijom, Biden je predstavio američko rivalstvo sa Rusijom i Kinom kao globalni sukob između demokratije i autokratije, dok istovremeno podržava razne autokrate koji su na strani Amerike. Ne samo da ponavlja mantre iz vremena Hladnog rata, Biden je također posudio više od nekoliko stranica iz priručnika za vanjsku politiku predsjednika Ronalda Reagana iz 1980-ih, istog onog koji je osudio 1987. kao krajni neuspjeh. Kao i Reagan, koji je shvatao da Amerikanci trebaju obnoviti ponos bez daljnjih žrtava nakon poraza u Vijetnamu, Biden se nada da će vratiti ponos koji su Amerikanci izgubili u Afganistanu, bez daljnjih žrtava u udaljenim vojnim uplitanjima. S tim ciljem, kao i Reagan, Biden podržava američke saveznike u Evropi i širi svoje vojne baze, dok naoružava klijente koji vode ratove preko posrednika na Bliskom istoku i šire.

Biden, poput Reagana, prikazuje se kao opasan i povećava budžet za odbranu na nevjerovatnih 782 milijarde dolara, dok izbjegava sve poteze koji bi mogli dovesti do obračuna sa Rusijom ili Iranom. Baš kao što je Reagan podržavao mudžahedine protiv sovjetske okupacije Afganistana, Biden podržava Ukrajinu u njenoj bobrbi protiv ruskih osvajača – pomaže im da se bore kako Amerikanci ne bi morali. Čak je obećao da će zaštititi Amerikance od energetskih i ekonomskih cijena rata. Ali za razliku od Reagana, koji se bavio diplomatijom i kontrolom naoružanja u svom odnosu s Moskvom dosta uspješno, uprkos invaziji na Afganistan, intervenciji u Poljskoj i masovnom vojnom i nuklearnom nagomilavanju, Biden je izgleda gotovo napustio diplomatiju i kontrolu naoružanja. I za razliku od Reagana, koji je vodio samo jedan 36-satni rat protiv malog otoka Grenade tokom svih osam godina na predsjedničkoj poziciji, Biden izgleda ozbiljno razmatra rat s Kinom zbog hipotetičke invazije na Tajvan.

To je opasna igra hodanja po ivici. Možda je funkcionisala u prošlosti za predsjednike kao što su Reagan i John F. Kennedy, ali dovesti se do ivice bez ulaska u rat krajnje je nesmotreno kockanje kada uključuje nuklearne države koje brane svoju nacionalnu sigurnost. Zato Biden mora obuzdati svoju aroganciju prije nego sve izmakne kontroli, baš kao što mora ukrotiti druge velike američke grijehe, srditost i pohelepu, u korist odgovarajućih vrlina poniznosti, umjerenosti i marljivosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.