Moć propagande: Je li Mariupolj osvojen, okupiran ili ‘oslobođen’

Dok jedni slave rusko zauzimanje strateški važnog ukrajinskog grada na Azovskom moru, drugi to doživljavaju kao veliki ratni zločin i rusku sramotu.

Strateški važan ukrajinski grad Mariupolj na Azovskom moru sada je u rukama Rusje (EPA)

Poslije skoro tri mjeseca od početka agresije Rusije na Ukrajinu, uz pomoć Čečena i njihovog vođe Ramzana Kadirova, strateški važan grad Mariupolj na Azovskom moru prešao je u ruke napadača. O tome, svako na svoj način, izvijestili su svi svjetski mediji, uključujući srbijanske, ali je intonacija posve različita.

Srpski mediji u većini, opet, upregnuti u propagandistička kola, koje najčešće “podmazuje” vladajuća nomenklatura, upotrebljevaju različite termine za opisivanje onoga što se zaista desilo: za jedne je Mariupolj “oslobođen” (od Azovaca, koji obožavaju “svastiku” i Ratka Mladića), za druge je okupiran, a za treće samo osvojen (kao u partiji šaha). Ima i onih koji prosto kažu kako je “pao”, “zauzet” ili “očišćen” Mariupolj, istinski simbol otpora Ukrajine ruskom agresoru.

Nema sumnje koji je glagol u Srbiji

Pritom svi u Srbiji znaju, to se nije moglo sakriti, kako je grad od predratnih 400.000 stanovnika potpuno sravnjen sa zemljom, kako je u njemu ostalo svega nešto više od 100.000 ljudi i kako su branitelji grada, uključujući Azovski puk, završili u ruskim logorima. Kremaljski propagandisti su još u polazištu ovu kontroverznu jedinicu, pripojenu Ukrajinskoj nacionalnoj gardi, nazvali neonacističkom, a koja je dugo odolijevala u podzemnom gradu ispod tamošnje čeličane pružajući herojski otpor.

Od izbora upotrebe pomenutih glagola lako je prepoznati koji medij se bori za plasiranje istine, iako ta krhka riječ u svakom ratu prva strada, a koji mediji bezdušno vode ratnu kampanju ili otvorenu propagandu eufemizmima, kakav je i sam naziv “specijalne vojne operacije” za denacifikaciju i demilitarizaciju Ukrajine. Nema nikakave sumnje koji glagol se u Srbiji najviše upotrebljava. Onaj koji je broj protivnika uvođenja sankcija Rusiji, ako je vjerovati nekim istraživanjima javnog mnjenja, već podigao na čak 82 odsto.

Još jednom je potvrđeno kako je istina potpuno relativna stvar, pogotovo u vrijeme besmislenog rata dva kulturološki i u svakom drugom smislu vrlo bliska naroda, koji je, kao rijetko koji regionalni rat, zastrašio cijeli svijet ne samo zbog toga što jedna strana posjeduje i nuklearno naoružanje.

Ko je ‘oslobodio’ Mariupolj od Mariupoljaca?

Još jednom je potvrđeno kako su mediji, odnosno manipulacije činjenicama, podjednako važni, ako ne i važniji od tenkova i aviona ili vojnika i granata na frontu. Jer, tragedija jedne zemlje i jednog grada, u ovom slučaju Ukrajine i Mariupolja, još na početku agresije je dobila svoje “navijače”, koji, udobno zavaljeni iz svojih kuća, “prate” napredovanja i poraze one strane sa kojom su se identifikovali ponekad iz sasvih iracionalnih razloga.

U zavisnosti od toga sa koje strane posmatraju ratne događaje, moskovske ili kijevske, naprimjer, oni “vide” sasvim oprečne istine o događajima na istoku Evrope i olako prelaze preko stvarnih istina o tome ko je napao, a ko se branio i, na kraju, ko je “oslobodio” Mariupolj od Mariupoljaca. Zvuči odnekud poznato?

Moć propagande, pogotovo one ratne, koju prati i neizbježna cenzura, još jednom je pokazala razjapljene čeljusti, u kojima se zanemaruju i najjednostavnije činjenice, poput one kako grada Mariupolja – više nema. Srušen je do temelja, a i rijetki preostali stanovnici će ga najvjerovatnije napustiti čim im se ukaže prilika, i to je istina koja se teško može opovrgnuti. Tek kada se razgrnu svi propagandni slojevi stiže se do zrnaca istine, pa i do one zašto je pao ukrajinski “grad heroj” Mariupolj: zato što su branitelji ostali bez vode, hrane i municije.

Ukrajincima su heroji iz Mariupolja potrebni živi

Nisu se oni uplašili od svakodnevnih “tepih” bombi, ispaljivanih neprekidno i sa kopna i iz vazduha, niti pripadnika “wagnerovaca”, ruske vojske ili čečenske milicije. Tek u situaciji kada su počeli umirati od žeđi i gladi, a ne od gelera ili metaka, dobili su naredbu da se predaju.

Kako bi izbjegli tu u ratu nepopularnu riječ koja zapravo označava poraz i izgubljenu bitku, umjesto predaje, zvanični Kijev je izmislio riječ evakuacija. Ratni zarobljenici i po Ženevskoj konvenciji se nazivaju upravo tako i imaju zagarantovana prava, ali su mediji čiji je jedini izvor zvanični Kijev pokušali to zaobići prilično neuspjelim eufemizmom za predaju – evakuacijom i izlaskom posljednjih branitelja Mariupolja iz podzemlja čeličane.

Sam će Volodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik, poručiti kako su mu “naši heroji [Mariupolja] potrebni živi”, a njegov Generalštab objasniti kako je “misija odbrane čeličane Azovstal završena”. To je, zasad, sve, koliko se zna, što je Kijev uradio za svoje heroje, čija je sudbina u ruskim rukama, kao i sve ono što je od Mariupolja ostalo.

Sve je to veliki zajednički ratni zločin

Bilo je to odmah nakon što je ruski ministar odbrane Sergej Šojgu obavijestio predsjednika Vladimira Putina da je “završena operacija potpunog oslobađanja Azovstala i Mariupolja od ukrajinskih ekstremista i vojnika”, što su ukrajinski propagandisti sasvim namjerno preskočili, kao što su i ruski propagandisti “zaboravili” na Putinovu izjavu kako iz čeličane nijedan Ukrajinac ili strani plaćenik neće izaći živ.

Je li bitka za Mariupolj, kako se može pročitati u komentarima zapadnih medija, ruska Pirova pobjeda, zavisi od toga koji su Putinovi pravi ciljevi, koje, izgleda, ne znaju ni svi njegovu generali, pa od početka agresije ponavljaju omiljenu rečenicu svog vrhovnog komandanta kako “sve ide po planu”, iako je evidentno kako su mnogi planovi vezani za “specijalnu vojnu operaciju” odavno pali u vodu zahvaljujući neočekivano žestokom otporu Ukrajinaca i podršci koju dobijaju takoreći iz cijelog svijeta.

Koja cijena je plaćena za osvajanje Mariupolja teško je i zamisliti, jer nema ni približne procjene koliko je ljudi poginulo u tom lučkom gradu. Strahuje se da ima na desetine hiljada mrtvih, a da poslije beskrajnih granatiranja, skoro i da nema sačuvanih zgrada. Nisu rijetki analitičari koji su cijelu bitku za grad doživjeli kao veliki zajednički – ratni zločin.

‘Najteži zločin protiv naroda Rusije’

Ima mnogo elemenata koji im daju za pravo. Još od 2014. godine, kada su ruski separatist zauzeli Mariupolj, ali su ga Ukrajinci brzo oslobodili. Od tada je linija fronta bila samo nekoliko kilometara od grada, a postojanje puka Azov postalo trn u oku ruske propagande, koja je još tada ovu jedinicu počela nazivati “nacistima“.

Svojevrsnu rusku “osvetu nacistima” iz Mariupolja pratile su slike granatiranog porodilišta, iz kojeg izlaze krvave trudnice i žene koje su tek postale majke, ili razaranje pozorišta u čijem se podrumu skrivalo mnogo civila. Svijet je ostao zgrožen, a da je Mariupolj postao grad ruske sramote potvrdio je i ruski diplomata Boris Bondarev pri Ujedinjenim nacijama, koji je dao ostavku zbog “krvavog, besmislenog i apsolutno bespotrebnog” rata u Ukrajini.

U pisanoj ostavci Bondarev je napisao da je vidio različite zaokrete vanjske politike svoje zemlje u 20-godišnjoj karijeri, ali da ga nikada nije bilo toliko sram zbog svoje zemlje kao 24. februara, kada je Rusija krenula u napad. “To nije samo zločin protiv ukrajinskog naroda, već i, možda, najteži zločin protiv naroda Rusije”, rekao je Bondarev.

Mnogo pitanja, a premalo (dobrih) odgovora

Ima i zahtjeva da se ratnim zločincima ne sudi u Hagu, nego, jednog dana, u samom Mariupolju. Svjedoka zločina ruske vojske tamo ima dovoljno, navodi se i u komentaru Radija Deutche Welle, što sada izgleda toliko vjerovatno taman kao i ona izjava Zelenskog tri dana prije nego što će Rusi u cjelosti ovladati i gradom i čeličanom. Ukrajinski predsjednik je, u euforiji zbog pobjede predstavnika Ukrajine na “Eurosongu”, najavio kako će se naredni evrovizijski festival održati sljedeće godine – u Mariupolju. Što je u ovom trenutku, blago rečeno, nemanje osjećaja za mjeru. Želje (i propaganda) su ipak jedno, a stvarnost sasvim drugo. Rat svim sredstvima ulazi u novu fazu.

Šta smo još saznali i vidjeli nakon tri ukrajinska ratna mjeseca, osim bjesomučne propagande, i hoće li se rat završiti još jednom podjelom jedne suverene zemlje prema principu sjever-jug, ili u ovom slučaju istok-zapad, kako bi se izbjegao sukob širih razmjera u koji su na ovaj ili onaj način već involvirane mnoge zemlje? Mnogo je pitanja, a premalo (dobrih) odgovora. Kao što je, naprimjer, kako će evidentna ruska vojna pobjeda u Mariupolju uticati na borbeni moral obiju strana. Osim što je slomila grad simbol otpora agresiji, ruska je vojska oslobodila dio efektiva i usmjerila ih na grad Sjeverodonjeck, u Luganskoj oblasti, oko kojeg se trenutno vode najžešće borbe. Njegovim eventualnim padom jedan od ciljeva invazije “čišćenje” samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk bio bi ostvaren.

Sa padom Mariupolja osigurana je i kopnena veza ranije anektiranog Krima sa ovim teritorijama, koje historija poznaje i pod imenom Novorusija. Ali, je li to Putinov krajnji cilj ili će Kremlj procijeniti kako je obnova srušenog sovjetskog carstva kao maksimalistički cilj ipak moguća? Mnogi vojni stratezi, pa i oni u Beogradu (a takvih danas pod toksičnim uticajem ružičasto-sretnih televizija i drugih proruskih medija) ima skoro u svakoj kafani, ipak će zaključiti kako bi se sve moglo završiti zauzimanjem Odese, važne luke na Crnom moru i osiguranjem kopnene veze sa Pridnjestrovljem i Abhazijom…

Hoće li ‘azovci’ biti osuđeni na smrt?

Ima i onih koji smatraju da će Putin prije početka pregovora koji će kad-tad uslijediti gledati da osvoji što više teritorija kako bi imao s čim trgovati. Svako ima svoju računicu, u kojoj se zaboravlja suština: da je Rusija bez objave rata napala susjednu joj Ukrajinu i da se užasi rata na ovaj ili onaj način mogu vratiti i njoj svima koji iz udobnih fotelja posmatraju dobro filtrirane izvještaje sa ratišta. Izvjesno je samo to da će rat trajati mnogo mnogo duže nego što su njegovi pokretači i mogli zamisliti, a da je najrealnije kako će Ukrajina na kraju biti podijeljena na zapadnu i istočnu, iako takvim ishodom niko neće biti zadovoljan. Barem je rat stao, reći će kao Bosanci poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Ali, šta će biti sa zarobljenim pripadnicima puka Azov iz Mariupolja? Prije rata njih je bilo oko 2.500, a sada se spominje kako se broj zarobljenika kreće tek nešto manje od te cifre, pa ispada kako puk skoro da nije imao gubitaka u ljudstvu.

U ruskom parlamentu već je zatraženo da se “azovcima” ne prizna status ratnih zarobljenika, nego da se proglase teroristima i osude na smrt. Upućen je i zahtjev Vrhovnom sudu Ruske Federacije da puk proglasi terorističkom organizacijom, uprkos Putinovoj naredbi da se ratni zarobljenici tretiraju prema Haškoj konvenciji. Kijev je predlažio razmjenu zarobljenika, makar onih ranjenih.

‘Oslobađanje’ Ukrajinaca se nastavlja

Istovremeno, u Donjecku, gdje su najvjerovatnije odvedeni zarobljenici u logore i zatvore, rade na formiranje “međunarodnog tribunala, na kojem bi se trebalo suditi i ukrajinskim vojnicima iz Azovstala”. “Planirano je da se međunarodni tribunal organizuje i na teritoriji republike. U toku je izrada povelje budućeg tribunal”, rekao je Denis Pušilin, šef samoproglašene republike Donjeck.

Agencije javljaju da je u Mariupolju pronađena masovna gobnica sa 200 tijela. Za sada nema nikakvih signala da bi agresija uskoro mogla prestati. “Oslobađanje” Ukrajinaca se nastavlja, sa sve većim tovarima propagande.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera